- U hrvatskom javnom prostoru sve se više piše i priča o nasilju u obitelji. No, dojam je da u novinskim tekstovima ili TV prilozima uglavnom čitamo i gledamo teme o nasilju nad djecom, ženama, pa čak i životinjama, no nekako ispod radara prolaze vijesti o nasilju nad starijim osobama, uz iznimke kad je riječ o nekom strašnom zločinu ili događaju zanemarivanja. Zašto je to tako?
U svim dobnim skupinama najčeće su žrtve žene kada govorimo o obiteljskom nasilju. Mediji pokrivaju slučajeve teskih ubojstava ili one u kojima su žene spremne, makar i prikrivena identiteta, progovoriti o proživljenom. Žene starije dobi rijetko se odlučuju istupiti javno zbog osjećaja srama. Uz partenrsko nasilje, one su često žrtve djece, a o tome im je posebno teško progovoriti. One imaju i najmanje šanse izaći iz kruga nasilja. Kako i kamo ići za većinu je teško rješiv problem. Slična je situacija i s osobama s invaliditetom. One ovise o tuđoj pomoći, često samih nasilnika pa su osuđene na trpljenje jer sustav ne nudi rješenje. Prošle godine počelo se govoriti o tom problemu kad je utvrđeno da su od trinaest ubijenih žena šest ubili vlastiti sinovi.
Okolnosti „staračkog“ nasilja
- MUP-ove statistike o nasilju u obitelji iz godine u godinu bilježe porast slučajeva nasilja u obitelji, pa je tako primjerice u 2021. godini bio zabilježen 1.661 takav slučaj, a 2022. je broj slučajeva porastao na 1.879. Istovremeno je zabilježen 345 slučaj nasilja u obitelji na štetu osoba starijih od 60 godina u 2021. godini, a godinu nakon toga 381 takav slučaj. Je li doista riječ o porastu nasilja, ili ipak možemo govoriti o tome da se osobe danas lakše odlučuju prijaviti nasilje nego prijašnjih godina?
Kako u svom izvješću za 2022. godinu navodi Pučka pravobraniteljica, „iz godišnjeg izvješća Povjerenstva za praćenje i unaprjeđenje rada tijela kaznenog i prekršajnog postupka te izvršavanja sankcija vezanih za zaštitu od nasilja u obitelji, trenutno, nažalost, nisu vidljivi uzroci povećanja nasilja nad starijima. Tako nije jasno je li to posljedica boljeg prepoznavanja nasilja, veće spremnosti na prijavljivanje ili je uistinu došlo do porasta nasilja. Iz izvješća Povjerenstva također nije vidljivo koliko je slučajeva na sudu završilo osuđujućom, a koliko oslobađajućom presudom, kao ni kolike su kazne izrečene u osuđujućim presudama“.
Brojke se mijenjaju, od godine do godine, ali je zastrašujuća činjenica da unatoč brojnim kampanjama, izmjenama zakona, ono je još uvijek sveprisutno. Kad mala zemlja, koja ponosno ističe prevladavajuću povezanost svojih građana s katoličkom vjerom, zauzme neslavno treće mjesto u Europi po broju femicida s obzirom na broj stanovnika, morali bismo se jako zabrinuti.
Žrtve osnažujemo da nasilje prijavljuju, a onda ih sustav ne podržava na primjeren i učinkovit način. Mene je još prije deset godina zvao prijatelj, liječnik opće medicine, i pitao kako može pomoći starijim ženama za koje definitivno utvrđuje da su žrtve fizičkog nasilja koje ne žele prijaviti. Molila sam ga da proba utvrditi u kakvim okolnostima žive. I onda shvatite zašto se ne odlučuju na prijavljivanje. Većina je živjela u kućama koje se ne mogu prodati, s malim ili nikakvim mirovinama, bez slobodnih mjesta u domovima za starije osobe koje ne bi mogle ni plaćati…znači, gotovo beznadežna situacija. Država mora puno ozbiljnije pristupiti ovom problemu jer je starijih osoba sve više, a mehanizama zaštite premalo.
Izmjene zakona, bez primjene
- Tek je 2018. godine u Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji po prvi put eksplicitno uvedeno zanemarivanje starijih osoba kao kazneno djelo, te se tek od tada vodi posebna statistika u Ministarstvu unutarnjih poslova. Koliko izmjene zakona i dakako njihova primjena u sudskoj praksi može imati utjecaja na smanjivanje nasilja u obitelji?
Ako država, nakon unošenja zakonskih izmjena, izdvoji znatna sredstva i uspostavi jasne procedure pa monitorira i evaluira procese i učinke, svakako se može mijenjati stanje na bolje. I neke države tako i postupaju. U nas, uz većinu zakona koji se mijenjaju, prečesto stoji rečenica „za provedbu zakona nisu potrebna dodatna sredstva“. Takve zakone odmah prestajem čitati. O monitoringu, evaluaciji, nužnim izmjenama u hodu, da ne govorim. Neučinkovita podrška, krive procjene, često vode ka institucionalnom nasilju na koje se žrtve u Hrvatskoj prečesto žale.
- U Hrvatskoj se pod nasiljem u obitelji uglavnom razumije da je riječ o fizičkom, i tek eventualno psihičkom nasilju. No, nasilje u obitelji koje je, prema saznanjima Sindikata umirovljenika Hrvatske u Hrvatskoj najčešće, je ekonomsko nasilje, prijevare kroz darovne ugovore ili ugovore o uzdržavanju, otuđivanje novaca, zloupotreba kartica i sl. Slažete li se s tom prosudbom?
Rijetko se radi o samo jednom obliku nasilja, puno češće su svi oblici u nekoj mjeri prisutni. Psihičko nasilje vodi nesigurnosti žrtve, pristajanju na ekonomsko nasilje, trpljenju fizičkog. Ako žrtva ne zna gdje potražiti pomoć s njom je sve lakše manipulirati. Prema istraživanju Pučke pravobraniteljice iz 2019. godine, gotovo dvije trećine osoba koje su potpisale ugovore o dosmrtnom uzdržavanju nikome se nije obratilo za pravnu pomoć ili se dodatno informiralo o učincima i posljedicama takvih ugovora koji često dovode do toga da starije osobe ostaju bez nekretnine, bez potrebne skrbi. Ona je i predložila uvođenje dodatnih zaštitnih mehanizama. Koliko znam iz medija i Sindikat umirovljenika Hrvatske je podnosio zahtjeve za poboljšanje Zakona o obveznim odnosima i Zakona o parničnom postupku, te su ti zakoni sada u procesu izmjena.
Sram, strah i neznanje
- Što smatrate, koji su glavni razlozi zbog čega neka starija osoba ne prijavljuje nasilje u obitelji?
Sram i strah na prvom mjestu. Uz to su tu i fizička ograničenja – slab vid, sluh, pokretljivost. Bolesne i slabe starije osobe često nisu dobro informirane, ne znaju kome se uopće mogu obratiti za pomoć.
U ruralnim područjima to je još veći problem. Sjećam se žene koja je zavapila za pomoć tek kad se prepala da će doći do krvoprolića, da će sinovi nasrnuti na oca zlostavljača. Tada sam utvrdila da imaju imanje koje glasi na supruga, ona nije imala nikakva primanja, a on joj je davao po deset kuna ako bi ga seksualno zadovoljila. Nije imala za hranu, on je bio nasilnik koji se nije prao po više mjeseci, sinovi bez obrazovanja, s psihičkim problemima. Nije imala kamo otići. Jeza.
Uspjele smo joj sudskim putem isposlovati uplatu na njezin račun dijela njegove mirovine tako da se mogla izdvojiti u vlastiti prostor i zaštititi od njegovih nasrtaja. Tužnih priča svuda oko nas.
Nema nade za siromašne
- Godinama se bavite nasiljem nad ženama, što nije ni čudno jer prema podacima MUP-a, preko 86 posto obiteljskog nasilja u Hrvatskoj napravljeno je na njihovu štetu. Koji je najčešći oblik nasilja nad ženama, a koji nad starijim ženama? Tko su najčešći počinitelji, partneri i bračni drugovi ili djeca?
Kako rekoh, nema dovoljno istraživanja i podataka koje prikupljaju institucije da bi se moglo pouzdano utvrditi činjenice. Treba više godina prikupljati podatke, analizirati ih i uspoređivati da bi se moglo utvrditi obrasce, uzroke, a potom mehanizme zaštite. Udruge najčešće nemaju dovoljno ljudi i novca za takav sistemski pristup. Stječete neke uvide, ali bi institucije morale odrađivati taj posao.
Postoji i partnersko nasilje, i nasilje djece, pa nasilje skrbnika, a bogme i u domovima za starije se može naći. Sjetimo se samo požara i užasnih smrti u domu u Andraševcu. Uglavnom, nije lako biti stara i bolesna, uz to još i siromašna. Takve osobe imaju najviše šanse postati žrtvama. Danas se puno zdravstvenih problema može riješiti privatno, obilatim količinama novca pa starost može biti ugodnija. Siromašni nemaju tu mogućnost.
Sigurne kuće za stare žene?
- Kada mediji izvještavaju o nasilju u obitelji uglavnom imamo priče mladih žena koje su s djecom završile u „sigurnoj kući“, i tako pobjegle od nasilnika. No, što je sa starijim ženama, kako one i gdje mogu pobjeći od nasilnika? Smatrate li da i njima treba osigurati „sigurne kuće“ gdje se mogu sakriti od svog nasilnika? Ili možda zakonski riješiti da se počinitelju ili ponavljaču takvog kaznenog djela zabrani povratak kući?
Sigurne kuće ne diskriminiraju žrtve prema dobi. Znači, i starije osobe mogu naći privremeni smještaj i punu podršku u takvim kućama. Pitanje je samo koliko se starih osoba na to odluči. Teško je samo ako je osoba nemoćna budući da rijetko koja sigurna kuća ima dovoljno osoba pa da se jedna ili više njih mogu posvetiti njezi bolesne osobe. S druge strane, u Zagrebu se, recimo, na domove koje sufinanciraju grad ili država čeka duže od deset godina, koliko znam. A privatne je velikoj većini umirovljenika nemoguće plaćati.
Nitko nije nadležan
- Postoji li u Hrvatskoj neki sustav koji bi prevenirao ili smanjio nasilje u obitelji prema starijim osobama? Što bi se još trebalo učiniti kako bi se smanjila ta vrsta nasilja? Smatrate li da li bi trebalo voditi detaljniju evidenciju od one jedino dostupne MUP-a?
Puno toga nedostaje i svakako bi trebalo natjerati državu i lokalne vlasti da tom problemu posvete dužnu pažnju. Ali, kad vidimo kako za djecu s posebnim potrebama nema mjesta, možete tek zamisliti kakva je situacija kad su u pitanju starije osobe. Ne znam. Svi bismo se trebali uključiti u javno zagovaranje koje vodi pozitivnim promjenama.
Jasna A. Petrović
Igor Knežević
