Pišu: Ivo Marjanović i Jasna A. Petrović
Ovih se dana po prvi put u hrvatskoj javnosti otvoreno progovorilo o drugom mirovinskom stupu, lavinom sinkroniziranih lobističkih izjava podržanih od bankarske industrije, te udarom na ministra financija koji je uopće dopustio otvaranje tog pitanja. Ne damo da država otme privatno vlasništvo – viču glasnogovornici bogatije Hrvatske, svaki s barem dvije tisuće eura mjesečne plaće. Hrvatska većina prinuđen na uplate u drugi mirovinski stup, oni s plaćama ispod prosjeka, trebaju dići svoj glas, jer njima je ulaganje u drugi stup u efektivnom vlasništvu banaka samo – bacanje novaca za zajamčeno nisku mirovinu.
Sindikat umirovljenika još je u svojim programskim dokumentima od prije pet godina otvoreno naglašavao potrebu žurne reforme drugog mirovinskog stupa obvezne kapitalizirane štednje. Na redovitoj skupštini održanoj u listopadu 2012. SUH je u Programskoj platformi 40+ problematizirao drugi stup, te na međunarodnoj konferenciji uoči skupštine upriličio i prezentaciju modela drugog stupa Nizozemske.
Od osnivanja Nacionalnog vijeća za umirovljenike i starije osobe, početka prošle godine, SUH je pokušavao pokrenuti javnu raspravu o potrebi reforme trostupanjskog mirovinskog modela Svjetske banke, koji je Hrvatskoj bio nametnut krajem devedesetih . Suočavao se sa zidom šutnje i medijskom blokadom.
Konačno, u rujnu Predsjedništvo SUH-a na svojoj je 10. sjednici javno poziva Vladu Republike Hrvatske na žurno ukidanje postojećeg drugog mirovinskog stupa obvezatne kapitalizirane štednje, kako bi se spriječio raspad ukupnog mirovinskog sustava.
U međuvremenu je gotovo na svakoj sjednici Nacionalnog vijeća naglašavana potreba cjelokupne mirovinske reforme, koja bi uključila i drugi stup, ali ne na način da se izmjenama zakona kakav je upravo pred donošenjem u Saboru, ojača riskantnost ulaganja.
Sukladno praksi većine europskih zemalja, koje takav obvezni mirovinski stup uopće nemaju i onih koje su od njega odustale i prešle na dobrovoljni, izvrše potrebne analize opstojnosti hrvatskog modela drugog stupa.
Hrvatski laburisti su prvi otvorili saborske odaje za tu temu, te organizirali klupsku raspravu na kojoj su predstavnici SUH-a iznijeli brojne argumente za reformu tog stupa, koji predstavlja ugrozu ne samo za isplatu mirovina iz drugog stupa u dalekoj budućnosti (nesigurnih i niskih), već i za isplatu mirovina iz prvog mirovinskog stupa.
Nitko nije pitao građane
Posebno se mora naglasiti da ostavljanje ovakvog drugog stupa u ovom ekonomskom i financijskom trenutku k tome direktno ugrožava stabilnost zemlje kroz veliku zaduženost (preko 60% BDP i veliki deficit državnog proračuna preko 5%).
O mogućnosti zamrzavanja drugog mirovinskog stupa i time odterećenja države za pet milijardi kuna troška drugog stupa godišnje, tek su nedavno progovorili mnogi članovi akademske zajednice, ali i neki dužnosnici Ministarstva financija (pomoćnik ministra financija Boris Lalovac i ministar Slavko Linić).
I naravno, uslijedilo je zborno pjevanje predstavnika financijskih institucija koji su se „zgrozili“ radi svetogrđa diranja u privatnu imovinu osiguravatelja. Svi, međutim, šute kako su zbog nerazumnih i prevelikih prijelaznih i administrativnih troškova od takvog modela drugog stupa odustale npr. Poljska i Slovačka, nisu ga prihvatila Češka i Slovenija, a zamrznule su ga ili bitno smanjile gotovo sve druge bivše socijalističke zemlje. Ponavljamo, zapadnoeuropske zemlje takav stup niti nemaju, s rijetkim izuzecima.
Nitko, nadalje, ne govori javnosti istinu kako je drugi stup krajnje nepovoljan za radnike s nižim i prosječnim primanjima. Samo pojedinci sramežljivo upitaju koliku će mirovinu iz drugog stupa dobiti oni koji primaju minimalnu plaću. Kako bi radnička većina i bila svjesna istine, kad ih stalno bombardiraju financijski „plaćenici“ s tezom kako je njihova privatna štednja njihova budućnost, te da je zločesta i pohlepna vlada hoće oteti.
A kakva je stvarno istina istina: u slučaju visine plaće od 3.000 do 7.000 kuna bruto, izdvajanje za drugi mirovinski stup iznosi od 150 do 350 kuna mjesečno, bez umanjenja za troškove (fondova, skrbnika i dr.), i bez propitkivanja sigurnosti te štednje danas, a naročito sutra kada se po novom zakonu predviđa mogućnost ulaganje i u vrlo rizične poslove.
Je li itko pitao osiguranike da to žele ili ne? Je li ih itko pitao krajem devedesetih žele li 5 posto svojih doprinosa iz javnog stupa međugeneracijske solidarnosti o kojem skrbi država prebaciti u mirovinske fondove inozemnih banaka, koje njima poglavito financiraju projekte u koje su već kao banke investirali? Nitko ih nije pitao.
Drugi stup neisplativ za većinu
Nitko ne kaže onima s plaćama nižima od prosječnih, onima s bruto plaćama nižima od 7.000 kuna, kako će imati niske prinose, nedovoljne za preživljavanje u starosti. Ta bi mirovina bila mala čak i kada bi se ostvario san zagovarača (uključujući i ministra rada i mirovinskog sustava) da se za drugi stup izdvaja 10%. O visini buduće mirovine mirovinski fondovi u rukama banaka ne vode računa, već o iznosu uplaćenih doprinosa, o njihovom prirastu, iz plasmana (do sada mahom u obveznice); o pokrivanju svojih administrativnih troškova i o svojim nagradama i bonusima.
Sindikat umirovljenika je izradio računice po kojima je jasno da samo osiguranici čije su plaće više od 7.000 kuna neto mogu biti donekle zadovoljni i računati na relativnu isplativost svoje štednje, a takvih je ipak malo.
Postoji opravdani strah od bankrota mirovinskog sustava s obzirom na zaduženost i deficit u proračunu, budući da se planira manjak u državnom proračunu u 2014. godini u visini od gotovo 17 milijarde kuna, postavlja se pitanje udjela mirovinskog sustava u tom manjku:
– uplata u II. mirovinski stup po osnovi 5% doprinosa iz bruto plaće je od 4,5 do 5 milijardi kuna (prema podacima samih fondova, iako bi po procjeni na temelju broja osiguranika i prosječne plaće taj iznos mogao biti daleko više, i do 7 milijardi kuna);
– nedostatak sredstava u I. stupu (na temelju broja postojećih umirovljenika (radi plaćanja II. stupa) je od 5 do 7 milijardi kuna (bez mirovina po posebnim propisima);
– država mora izdvojiti za kamate na izdane obveznice (a 70% štednje II. stupa je u državnim obveznicama) 2 do 2,4 milijarde godišnje kuna.
Zaključno, godišnje se iz državnog proračuna za gore navedene stavke mora platiti ukupno 14 do15 milijardi kuna.Dobro je što je ministar financija konačno to uvidio i oglasio se s najavom mogućih korekcija, odnosno zamrzavanja drugog stupa. Naglašavamo da nije govorio o njegovom ukidanju, a niti se Sindikat umirovljenika zalaže za ukidanje drugog stupa, već za njegovu reformu, te prije svega – na prijelaz na dobrovoljni model, poput gotovo svih europskih zemalja.
Tko su ti koji godinama održavaju medijsku blokadu o drugom stupu? Postoje četiri obavezna mirovinska fonda drugog stupa: AZ; PBZ-Croatia osiguranje; Erste Plavi i RBA. Procjenjuje se da im je imovina porasla na 57 milijardi kuna. Fondovi se u javnosti ponašaju kao da je zakon o obveznim mirovinskim fondovima već usvojen u Saboru, jer znaju da imaju čvrsto zaleđe u ministru rada i mirovinskog sustava. Oni su ti koji imaju moć, a Sabor samo treba forme radi organizirati dizanje ruku za zakonske izmjene koje su – oni zatražili i praktički napisali.Kakav socijalni dijalog? Kakve javne rasprave? Kakvo informiranje građana?
Što se može očekivati ako se ništa ne poduzme?
Ukoliko se nište ne poduzme, posljedice će biti katastrofalne. Koji je najvjerojatniji scenarij s obzirom na moćan bankarski lobi u Hrvatskoj? Na prijedlog Vlade donijet će se Zakon po kojem će drugi mirovinski stup ostati isti, samo s većom liberalizacijom u rizičnosti investiranja. I dalje nitko neće voditi brigu o visini plaće kao osnovice za mirovinu, pa se može očekivati da mirovina iz drugog stupa za većinu zaposlenih bude minimalna. Iz proračuna će se i dalje, zaduživanjem, morati ulagati u privatnu mirovinsku štednju (isplativu samo za zaposlene s visokim plaćama), s neizvjesnim posljedicama.
Iz proračuna će se morati osigurati 5-7 milijarda kuna za postojeće umirovljenike koji su mirovine stekli radom, a zbog manjka od 5% doprinosa oduzetog za privatnu štednju, te smanjenog iznosa prikupljenog od doprinosa (niske plaće, neisplata plaća, neuplata doprinosa i sl.). Na posljetku, fondovi će i dalje uredno zaračunavati svoje provizije i dijeliti bonuse. S takvim scenarijem i rastućem nezaposlenošću, gdje je izlaz?
Što predlažemo?
Postoji nekoliko scenarija koje bi Vlada (ako ima te kompetencije, i ne mora slušati bankare) mogla napraviti:
– u drugi mirovinski stup s povratom sredstava u proračun (mađarski model); ponuditi svim osiguranicima da se dragovoljno opredijele žele li ostati u drugom stupu ili se žele vratiti u prvi stup, uz prijenos uloženih sredstava (poljski i slovački model);
– ili pak zamrznuti drugi obvezni stup na 5-10 godina, odnosno dok Hrvatska ne ostvari rast BDP od 3-5% i smanji minus u proračunu ispod 3%, odnosno vanjski dug na razinu 60% BDP-a.
Možda ima i neko treće rješenje, a to je, dok je ovakav rizičan i neisplativ drugi mirovinski stup zamrznut, skupiti glave i iskustva zapadnoeuropskih zemalja i kreirati novi model. Sve ovisi o nama? Ili o bankama?
