Naša sindikalna povjerenica iz Novog Zagreba, vedra Ljubica Radović, rođena je u Lukavcu, naselju u blizini Velike Gorice, odakle se 1955. preselila u Zagreb. Nakon završene srednje Učiteljske škole, diplomirala je u prvoj generaciji novootvorene Pedagoške akademije, te se zaposlila u Osnovnoj školi Ante Kovačić kao učiteljica razredne nastave. To je bio njezin radni dom sve do 1995. godine, kada se, nakon punih 35 godina radnog staža, oprostila od svojih đaka te otišla u mirovinu. Rado se prisjeća učiteljskih dana, ispunjenih nastojanjem da bude što bolja u svome poslu, ali i zalaganjem za radnička prava. Kaže kako je istina ono što kažu za učiteljice – da one nikad ne zaboravljaju svoje đake, koje naziva „svojom djecom“.
– Tako je, pamtimo ih svih! Trudila sam se učiti ih razmišljati te im usaditi moto da je rad mjerilo čovjeka. Nijedan moj đak nije „prolazio“ ispod trojke, bili su moje nadahnuće… Tijekom rata sam ih učila, i svojim primjerom im pokazivala, kako preda mnom sjede djeca, a ne nacionalnosti. A bilo je tu i malih nestašaka! – sjetno priča bivša učiteljica Ljubica, te nastavlja:
– Kada sam odlazila u mirovinu, moja djeca su s roditeljima organizirala oproštajnu priredbu i zakusku, što me silno ganulo i dovelo do suza… Svi moji đaci me i dandanas prepoznaju i pozdravljaju, pa mi znaju reći (smijeh) kako se nisam niti malo promijenila.
Njezina sindikalna priča započela je preseljenjem iz Voltinog naselja u Novi Zagreb 2002., gdje je, pomalo upoznajući ljude u novome kvartu, „naletjela“ na članove tamošnjeg SUH-a, te im se odlučila pridružiti. Kada se prije tri godine u Podružnici ukazao problem kadrovske i organizacijske prirode, istaknula se u, kako kaže, „elegantnom“ rješavanju situacije, te je 2012. izabrana za predsjednicu.
– Moram napomenuti da smo vrlo smo ponosni na to što smo ove godine dobili čak 45 novih članova, uspješno surađujemo s gradskom Podružnicom i središnjicom, a radimo i na unaprijeđenju suradnje s Maticom umirovljenika Sopot, Trnsko, Utrine i s Crvenim Križom. Organiziramo i predavanja, primjerice o energetskoj učinkovitosti i štednji energije, na kojoj smo raspravljali o promjeni operatera. Izuzetnu pažnju posvećujemo zdravlju naših članova, pa smo ostvarili suradnju s liječnicima volonterima koji nas svakoga mjeseca posjećuju – mjerenje tlaka, šećera i kolesterola u krvi, mjerenje plućnog volumena i brzine protoka zraka (spirometrija), a imali smo i provjeru sluha. U duhu brige o zdravlju, sudjelovali smo i na Sportskim susretima SUH-ovaca u Studentskom gradu, a redovito vježbamo i uz pomoć fizijatara.
Našim aktivnim sindikalcima iz Novog Zagreba nisu strani ni izleti, pa su posjetili izložbu o Veroniki Desinićkoj u Velikom Taboru u Hrvatskom Zagorju, izložbu slikarice Slave Raškaj u Ozlju, naselje Sv. Martin na Muri – najsjeverniju točku Hrvatske, a ljetos su čak četiri puta bili na moru u Novom Vinodolskom, sada već tradicionalnoj ljetnoj destinaciji. Uz izlete, tu su i nezaobilazni kulturno-zabavni domjenci u povodu Božićnih i Novogodišnjih blagdana. No, našu povjerenicu zaokupljaju i neka ozbiljnija pitanja.
– Svjesna sam toga kako smo mi udruga, no smatram kako vlada premala zastupljenost umirovljenika u organima vlasti. Nama treba jedinstvena stranka umirovljenika koja bi postojala sama za sebe, bez utjecaja drugih političkih stranaka, jedna i jedina, za nas. Kada bi od milijun i 200 tisuća umirovljenika većina glasala za tu jednu stranku, imali bi 12-15 zastupnika u Saboru, e onda bi nas slušali! – napominje. Koja je formula uspjeha ove zagrebačke Podružnice? Timski rad, odlučno tvrdi Ljubica.
– Sve planove, zadatke koje si zadajemo rješavamo zajedno. Drago što se u svemu mogu osloniti na svoje suradnike, jer u timu je uvijek lakše, samo treba imati ideju, od nje sve kreće. Mi onda podijelimo zadatke, dio preuzme tajnica, dio blagajnica, imamo i „poštara“, ali i ekipu za posjete bolesnima. Ja osobno posjećujem osnivače i bivše predsjednike SUH-a, među njima i prvog predsjednika Juraja Ivankovića, te bivše predsjednike našeg SUH-a u Novom Zagrebu. Zadovoljna sam trenutnim stanjem, kako na razini Podružnice tako i grada, a preporučila bih svima da se organiziraju, da aktivnosti i druženja bude što više, jer nam život čine kvalitetnijim i ispunjenijim. Ne želimo da naši članovi provode dane sjedeći ili ležeći pred televizorom, mi ih ipak aktivnostima nekako nastojimo držati podalje od problema, među kojima je daleko najgora – usamljenost… Pravo je zadovoljstvo nešto učiniti za druge i pomoći im.
Ljubičin moto? Mora postojati volja, i ono osnovno – rad.
– Nikada mi nije dosadno, jer, kada imate obaveza, život vam nije monoton, vrijeme se popuni. Stalno sam uz pokretu, a uz dobru organizaciju, sve se stigne! (Marina Tripović)
