Žena s moćnim glasom, glasom za sva vremena, zanimljiva, autentična, slobodna i hrabra, oduvijek primijećena od mnogih pa tako i od Karla Lagerfelda koji je njezinu pjesmu Elektra uzeo za zvučnu kulisu 2017. godine na Chanelovoj izrazito hvaljenoj pariškoj modnoj reviji. Tijekom svoje dugogodišnje glazbene karijere uvijek je bila usredotočena na umjetnost i orginalnost, a ne na komercijalnost i trendove. Nerijetko ju nazivaju hrvatskom Tinom Turner ili pak europskom Janis Joplin. Iako desetljećima prisutna na glazbenoj sceni, ona i dalje pjeva predano i strastveno, bez zadrške. Zdenka Kovačiček nas je ugostila u svom kvartu, zapadnom dijelu Zagreba gdje živi preko 40 godina, kako bi po prvi put govorila za Glas umirovljenika i s nama podijelila svoju životnu priču.
- Gospođo Kovačiček, glazbenom scenom suvereno vladate gotovo sedam desetljeća. Kad ste osjetili glazbu, svoj glas i potrebu da se izrazite pjevanjem?
Moja majka je primijetila da sam muzikalna pa me upisala na satove harmonike. Živjeli smo u malom stanu u kojem nije bilo mjesta za klavir, a voljela bih da sam mogla svirati i taj instrument. Danas bih bila sretna da samoj sebi mogu biti klavirska pratnja. Dakle, u najranijem djetinjstvu uvijek sam pjevala, svirala, recitirala, imala sam svoju malu scenu u dvorištu s koje sam uveseljavala roditelje i susjede. S pet godina počela sam pohađati satove pjevanja, glume i plesa u Pionirskom kazalištu (ZKM-u). Živjeli smo na Martinovki, tamo sam provela svojih prvih 12 godina. Nije mi bilo jednostavno odlaziti u grad jer Martinovka je u to vrijeme bila periferija. Ipak, ništa me nije moglo spriječiti da ustrajem. Magija kazališta je bila prejaka i previše me privlačila. To je bio moj dom, kazalište u meni i ja u njemu. Moja kreativna oaza. Kad smo se preselili u grad, u Derenčinovu ulicu, onda mi je bilo lakše nastaviti s izvanškolskim aktivnostima. Moja pjevačka karijera počela je u Varietéu, današnjem Kerempuhu, na Prvom pljesku. Bilo mi je trinaest godina, a nastupila sam u duetu sa svojom prijateljicom Nadom Žitnik. Istinski sam voljela Prvi pljesak, popularno natjecanje mladih pjevačkih nada. Osnivač i voditelj bio je Viki Glovacki. Naprosto sam obožavala nedjeljne matineje, imala sam kartu kupljenu mjesecima unaprijed, prvi red balkona. U Varietéu su počeli pjevati mnogi kasnije priznati izvođači poput Gabi Novak, Arsena Dedića, Tereze Kesovije, Ivice Šerfezija, Zdenke Vučković, beat-sastava Kvartet 4M…
- Vi i vaša prijateljica nastupate pod imenom Duo Hani na Prvom pljesku 1957. godine?
Da, prijavile smo se, nastupile i pobijedile na Prvom pljesku. Bio je to prekrasan uspjeh. Strelovito smo postale popularne. Prozvali su nas zagrebačkim vrapcima. Godine 1961. na prestižnom Opatijskom festivalu izvele smo pjesmu Djevojčice/U pola dva. Dobivale smo po dvjesto pisama dnevno i trudile smo se odgovoriti na neka od njih. Pjevale smo u pulskoj Areni, bio je to koncert Vice Vukov i Duo Hani, a u publici 12 tisuća mornara. Počele smo snimati za Jugoton, snimile smo singlicu s četiri pjesme. Dok još nismo imale svoj repertoar, slušale smo kultni Radio Luxembourg i prevodile bismo američke hitove. Ležala nam je američka glazba, a u to su vrijeme bili popularni dueti, i ne samo dueti. Skidale smo The Everly Brothers. Skidale smo i The Andrews Sisters (trio), The McGuire Sisters (trio), zatim kvartet The Four Aces. Krenule smo i na europsku turneju. Menadžer nas je odveo u Austriju, u Beč, gdje smo pjevale po elitnim klubovima – dvije zagrebačke klinke. Bile smo na turneji s Billom Haleyjom, jednim od prvih rock’n’roll američkih glazbenika. Bill Haley je napisao Rock Around the Clock i postojao je prije Elvisa Presleyja. Cijeli je svijet plesao na tu glazbu. Pjevale smo, učile i usavršavale engleski, upoznavale svjetske zvijezde. Zamislite to vrijeme i koliko je to zapravo bila velika stvar. Pjevale smo u Njemačkoj po klubovima u američkim bazama. Zajedno smo nastupale sedam godina, a onda smo se razišle. Spojila nas je ljubav prema glazbi, a razdvojila nas je ljubav prema našim odabranicima. Obje smo se udale za glazbenike, ona za Nijemca, gitaristu, a ja za Austrijanca, basistu. Nada je počela pokazivati afinitet prema njemačkim šlagerima, dok sam ja sve jače osjećala blues, jazz i soul.
- Nakon toliko godina pjevačke karijere, bavljenja glazbom, pjevanja jazza, bluesa, kako biste opisali što je suština jazza?
Jazz je glazba sadašnjeg trenutka, emocija određenog trenutka, čak djelića trenutka. Sve je krenulo od bluesa. Jazz je fleksibilan. Od 1940-ih razvijaju se različiti pravci. Jazz je oslobađanje i potpuna sloboda u kreiranju glazbe. On nije za svačije uho niti je za svakog glazbenika. Pojedinac može biti školovan glazbenik, pismen, pisati note, komponirati, čak biti autor, ali to ne znači da je sposoban shvatiti i razumjeti jazz. Jer jazz je potpuno oslobađanje. Bogat je harmonijama. Ima već dosta vremena otkako mu je dodijeljen status klasike, klasične glazbe, a to je visoki status. Jedna od njegovih značajki je improvizacija, a ja jako volim improvizirati. U glavi imam neku ideju, primjerice, i onda pjevam bez da se držim nota i harmonije, slobodno pjevam. I trebam da me netko prati. Postoje klasične jazz kompozicije, standardi koje pjevaju jazz pjevači. Međutim, ima jazza koji rijetko tko može otpjevati.
- Koji je osnovni kriterij prema kojem procjenjujete da li je neka pjesma dobra pjesma i da li je za Vas?
Prvenstveno mora biti kvalitetan tekst. Ja pjevam pjesme da bih poslala određenu poruku. Volim kad pjesma ima smisao, ne zanima me rima zbog rime. Moja je želja da se publika može identificirati s pjesmom. Ne pišem tekstove, ali ih ponekad mijenjam da bi mi bili bliži i prihvatljiviji, da ih dublje osjetim. Ja sam istraživačica kreatorica. Moj odabir je umjetnost, a ne puka zabava. Moje su pjesme bile ispred vremena u kojem su napisane i bile izvođene. Na primjer pjesma Frka koja je nastala 1981. za Zagrebački festival. Tekst za tu pjesmu izašao je iz pera Slavice Maras, pjesnikinje i glumice. Govorimo o off poeziji koju obožavam. Tek nakon 40 godina zapravo ta pjesma dolazi do publike. A kad je tek izašla morala sam ju izvoditi u cenzuriranom obliku. Umjesto da pjevam da sam otkrila ljubav i guzicu, ja sam pjevala ljubav i bluzicu. Tu je riječ o pjesničkoj metafori. Ne misli se na stražnjicu, guzicu. Misli se da sam spoznala nekoga u cijelosti, od glave do pete, tutto completo. To je Slavica napisala, to je poruka, a mi smo to morali na festivalima mijenjati da ne bi bilo zgražanja. Pjesma se puno godina kasnije dopala grupi Nipplepeople i oni su je obradili. Svidio mi se njihov elektronski pristup, međutim, postoje dva momenta u kojem su iskrivili tekst, upotrijebili druge riječi od onih koje je napisala Slavica. To se ne radi. Trebali su me pitati i provjeriti točnu verziju pjesme. Ne smiješ bez dopuštenja mijenjati nečiju poeziju. To mi se ne sviđa, ali sam im oprostila.
- Nastupali ste širom svijeta, pred europskom, bliskoistočnom, skandinavskom, američkom, ruskom publikom. Kako je to izgledalo i kakve ste uspomene s tih turneja ponijeli sa sobom?
Čuvam pregršt zanimljivih i nezaboravnih trenutaka i uspomena. Svojim smo nastupima Rusima donosili dašak Zapada. Ipak su oni živjeli iza željezne zavjese. Pjevala bih im Proud Mary od Tine Turner. Izvodila bih Summertime. Trebala sam paziti da pjevam i ruske pjesme. Također sam pjevala i naše pjesme, Što te nema od Jadranke Stojaković ili Doživjeti stotu od Bijelog dugmeta. Ruse pamtim kao vrlo inteligentnu i kulturnu publiku. Tako su ih odgajali. Nije čudo da su veliki u glumačkom, glazbenom, kazališnom, baletnom smislu. Nama je predgrupa bio Alexander Malinin, velika ruska zvijezda, a kod nas jedva da se zna za njega. U Moskvi sam imala koncert, to je već negdje 1990. godina, s Alom Pugačovom, ruskom divom. U Sankt Petersburgu, najvećem kulturnom središtu Rusije, u tamošnjem Teatru glazbene komedije, nešto kao naše kazalište Komedija, nastupala sam mjesec dana svake večeri pred punim kazalištem. Pjevala sam moju imitaciju Violine (The Violin Song). To mi je bio najveći hit, a publika bi me zvala na bis, na bis, na bis, na bis. Jedva da su mogli vjerovati da svojim glasom tako imitiram zvuk violine. I još sam i glumila kao da sviram violinu. Violinsku pjesmu je napisao skladatelj Dalibor Paulik u studiju Igora Savina, a izdala ju je kuća Suzy. Na drugom kraju svijeta, na američkom kontinentu, nastupala sam u elitnim klubovima u New York Cityju na Manhattanu, i to u pratnji vrhunskih pijanista. Jedan od njih je surađivao s Dakotom Staton, briljantnom pjevačicom koja nikad nije bila u Europi, a drugi s Frankiejem Laineom. Bilo je nastupa na festivalima u Finskoj, pa u Los Angelesu na Zapadnoj obali. I tako dalje, i tako dalje. Ukupno, to su bila više nego zanimljiva vremena. I svugdje sam bila vrlo dobro prihvaćena, cijenjena, poštovana, uvažavana. Ako bih doživljavala nepravdu, ignoriranje, onemogućavanje i ponidaštavanje, a jesam, i to više puta, to bi bilo samo u Hrvatskoj. A uvijek sam birala moj Zagreb kao mjesto gdje želim živjeti.
- S koliko ste bendova surađivali?
Nije bilo mnogo bendova koje bih nazvala mojima. Bila sam stalna članica trija Vanje Lisaka. Svirali smo klasičan jazz. Nakon Lisaka ponekad bi me pratili Black Coffee, također sviraju dobar klasičan jazz. Radila sam s Telephone Blues Bandom, oni su nekad bili trio Nirvana. Svirali smo na Boom festivalima, svirali smo hard rock, a ja sam bila frontman grupe jer izraz frontwoman ne postoji. Boom festivali bili su pandan Woodstocku. Trajali su oko pet godina, a održali su se u svim većim gradovima bivše države. Prvo u Zagrebu 1970. i 1971., u Ljubljani 1973., a kasnije slijede Beograd, Sarajevo i Skoplje. Na zagrebačkom Boom festivalu nastupila sam sa slovenskim bendom Mladi Levi. Telephone Blues Band je imao vlastiti repertoar, ali bih s njima nastupala u Saloonu. Ovaj sadašnji bend je moj bend. Isprva su se zvali Greenhouse Blues Band, a sad su Blues Band – Zdenka Kovačiček & Blues Band. Govorim o osam sjajnih glazbenika. Radimo na novom albumu koji će izaći za godinu, dvije. Radimo singlove, sad smo na drugom. Danas je u diskografiji sve jako skupo i ne isplati se izbaciti cijeli album s deset pjesama, recimo. Treba imati novca za studio pa za aranžera i glazbenike. I zato se izbacuje singl po singl. Zamislite, dopušteno je da se za nagradu struke Porin može prijaviti sa singlom. Nije li to apsurd? Nečiji rad predstavlja album, to je presjek nečijeg rada.
- Krajem 2025. izdali ste autobiografiju Slobodna kao mačka. Recite nam kako je nastala knjiga.
Da napišem knjigu potakla me moja kći, ali i još neki ljudi koji su pratili moj glazbeni put. U podnaslovu stoje četiri čina jer se doista sve odigravalo u četiri čina. Prvi čin je doba nevinosti, drugi čin je moj povratak u Hrvatsku iz inozemstva, treći čin je vrijeme izdavanja albuma, vrijeme kad sam ostvarivala mnoge suradnje i pjevala sve žanrove, dok je četvrti čin ovo što sad živim. Govorim o rezultatima svih uspješnih suradnji, nagradama, o Porinu za životno djelo kojega sam dobila 2021. godine. Moj trenutačni život podrazumijeva smirenost, doba u kojem radim ono što volim i želim. Kao mlađa nisam uvijek mogla birati. Iako se rado prisjećam klupskih pozornica na kojima sam pjevala – Saloon, Kulušić, Jabuka, klupska scena čini kulturu jednog grada, zatim suradnje s velikim Boškom Petrovićem, mnogobrojnih lijepih stvari, u knjizi otvoreno govorim i o manje lijepim stvarima. Usudila sam se reći istinu i prozvati neke ljude. Nisu svi ljudi dobri. Ima i onih loših, zlonamjernih, zavidnih pa čak i zlostavljača. Ja sam se sama probijala, nitko nije stajao iza mene. A bila sam gladna dobre glazbe i umjetnosti. Ako si pošten i na taj način pristupaš ovom poslu, ovoj prekrasnoj profesiji, onda biraš težak put. Svašta sam doživjela i sve preživjela. Knjigu sam pisala četiri godine, a izdala mi ju je izdavačka kuća Iris Illyrica. Ta je kuća izdala i knjigu Tina Turner – Moja ljubavna priča. To mi se baš svidjelo. Na kraju krajeva, i mene su svojevremeno nazivali hrvatskom Tinom Turner. Jedna jako lijepa suradnja s dragim ženama iz Illyrice, vlasnicom Ivanom i urednicom Anjom.
- Kad već govorite o četvrtom činu u Vašem životu, o zrelom, zlatnom dobu, mirnijem dobu u kojem nastojite uživati i raditi ono što volite. Što je to što Vas najviše veseli?
Moj unuk, on je moja najveća sreća. Na jesen će napuniti pet godina. Muzikalan je, duhovit, inteligentan i, naravno, jako zaigran. Poklonila sam mu igračku bubnjeve. Mogu vam reći da ne lupa bezveze, ima ritma. Kad malo poraste, kupit ću mu klavijature. Veseli me što sam surađivala s Dječjim vrtićem i zborom Šumska jagoda. Bila sam među njima najzrelija jagoda, možete vjerovati? Nekad sam glumila u mjuziklu S ljubavlju, Janis. Aplauz nakon predstave bi trajao pet minuta, a ja bih plakala od ganuća. Rado sam odlazila besplatno nastupati u obližnjem domu za starije i nemoćne, tu u našem kvartu. Postoji poveznica između djece i starijih ljudi, nekako pod stare dane opet smo u mnogočemu poput djece. To mi je slatko. Ono što mi je gorko jest činjenica kako živi većina hrvatskih umirovljenika. Ja još uvijek radim, ne mogu se požaliti, ali moji vršnjaci jedva preživljavaju s niskim mirovinama. Pitam se kako uopće plaćaju smještaj u domu, cijene domskog smještaja su visoke za naš životni standard. U kvartu u kojem stanujem nalazi se jedna od pučkih kuhinja. Trebate vidjeti te kolone gladnih koji čekaju na obrok. Nešto prije Prvog maja, Praznika rada, ove godine, tu je bila najduža kolona koju sam vidjela. Umjesto da nam ide na bolje, ovo naše hrvatsko društvo kao da propada. U svemu se osjeti pad, kulturan i svaki drugi. Jako mi je žao zbog toga. Udarac su mi i sve ove vijesti o privrednom kriminalu, lošim politikama, nebrizi za građane. Posebno sam osjetljiva na nebrigu za najosjetljivije, a to su djeca i stariji ljudi. A životinje? One su u našoj milosti i nemilosti. Izrazito teško podnosim kad čujem o silnim slučajevima zlostavljanja i napuštanja životinja. Svoga unučića učim da voli životinje. Angažirana sam, sve pratim, dobro sam informirana o svemu. Tužna sam što naši ljudi teško žive u ovoj lijepoj zemlji. Uvijek sam bila osjetljiva na nepravdu, ne samo onu koju su pojedinci meni činili, već i na svaki oblik nepravde s kojim se svi susrećemo. Ali, ne smijemo posustati u borbi protiv nepravde, moramo biti i ostati hrabri. U tome je smisao.
Melita Funda
