Ivanka Kruhak diplomirala ja na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu te magistrirala dizajn na istom fakultetu. Iako se cijeli život predano i odgovorno odnosila prema svom zvanju i zanimanju arhitektice, njezina prva i najveća ljubav bilo je i ostalo kreativno pisanje. Nedavno je objavila svoj prvi roman „Podgrička vještica“, čija je promocija održana u ponedjeljak, 19. siječnja 2026. u Memorijalnom stanu Marije Jurić Zagorke. Našu pažnju Ivanka je privukla upravo zbog činjenice da je svoj prvi roman objavila u 84. godini života i tako pokazala da za ostvarenje svojih snova nikad nije kasno. No, ona se ne zamara godinama i njihovim protekom, jer ima pune ruke posla oko izdavanja još jedne knjige pod nazivom „Arhitektica“. S Ivankom Kruhak razgovarali smo u njezinom domu u Gornjoj Kustošiji o pisanju, arhitekturi, o životu u Zagrebu u nekim prošlim vremenima i svemu što ju je inspiriralo da bude zapisano u njezinim knjigama.
- Gospođo Kruhak, prije svega čestitka na objavljivanju prvog romana „Podgrička vještica“. Recite nam o kakvoj je knjizi riječ i što Vas je potaklo da ju napišete?
Hvala lijepa. Da, veselim se ovoj knjizi i iskreno se nadam da će čitatelji u njoj uživati jednako kao što sam ja uživala pišući ju. Cijeli život nešto pišem, bilježim, dokumentiram, i tako od prvog razreda osnovne škole. Moje pjesme redovito bi pronalazile mjesto u školskim novinama i na zidnim panoima u školskom hodniku. Dok sam bila u radnom odnosu, prednost sam davala pisanju stručnih članaka i tekstova iz područja arhitekture i dizajna. U slobodno vrijeme, kojeg nije bilo previše, pisala sam dnevničke zapise, bilješke i priče o svemu što mi se u životu događalo. Moj je život bio sve, samo nije bio dosadan. Zapravo, mogu reći da mi životni put nije nimalo lagan. „Podgrička vještica“ je roman o prijateljstvu, autentičan, otvoren i pomalo nostalgičan pogled na život u Zagrebu između 1979. i 1989. godine. Opisala bih ga kao jedinstveno mjesto susreta, ispreplitanja različitih ljudskih sudbina i prijateljevanja. Svi su likovi u romanu stvarni, to su ljudi koje sam poznavala i s kojima sam se družila. U knjizi sam promijenila imena. Moja tadašnja prijateljica u knjizi se zove Marta, a ja se zovem Melita. Oduvijek mi se sviđalo to ime. Jednom mi je prilikom radni kolega rekao da je Melita preslabo ime za mene i moju osobnost. Kazao je da mi Ivanka puno bolje pristaje jer me vidio kao snažnu ženu, ženu-stijenu. Dakle, Marta je glavna junakinja u romanu. Ona je u svom velikom stanu u Mesničkoj ulici održavala besplatne seminare za ne prevelik krug ljudi. I ja sam znala doći na njezina predavanja. Marta se zanimala za teozofiju, religijskofilozofsko naučavanje o mogućnostima intuitivne mističke spoznaje Boga. Imala je bogatu kućnu biblioteku i bila je vrlo dobro načitana u tom području. Njezina publika bili su tragatelji u području duhovnosti i ezoterije. S druge strane, Marta je imala nesređen privatni život, imala je supruga okorjelog kockara i problematičnog sina. Ipak, bila mi je vrlo zanimljiva i tajanstvena. U nekom trenutku ta se žena na neki način pogubila. Upustila se u magijsko djelovanje, a što joj se obilo o glavu. I sama sam tragala za odgovorima, zato sam vjerojatno i počela slušati njezina predavanja i proučavati literaturu. Ne mogu reći da nije bilo zanimljivih stvari. Ali, kad sam shvatila da se počela baviti opasnim stvarima, u duhovnom smislu, prestrašila sam se, zabrinula i čvršće sam se okrenula katoličanstvu. Naslov „Podgrička vještica“ zato što je glavna junakinja stanovala podno Griča i zato što se počela baviti magijskim praksama, svojevrsnim vještičarenjem. Nakon zagrebačkog potresa i korone, Marta je završila u staračkom domu u Draškovićevoj ulici. Tamo je umrla. Knjiga je ugledala svjetlo dana nedavno, izašla je 2025. godine. Ne kažem da i ranije nije mogla biti objavljena, ali za sve postoji razlog i držim da je izašla u javnost baš kad je i trebala.
- Možemo li se vratiti još malo dalje u prošlost, u Vaše djetinjstvo? Kako je izgledalo Vaše odrastanje?
Rođena sam u Zagrebu u travnju 1942. godine, ratno dijete. Moja je majka kao jako mlada došla u Zagreb iz okolice Bjelovara, a otac iz okolice Koprivnice. Bili su skromni ljudi. Majka je s devet godina počela raditi kao dadilja, prvo u Bjelovaru, a kasnije i u Zagrebu, a tata je bio postolar. Tata je radio za jednog privatnika, Istrijana, koji je imao radionicu i dućan u Klaićevoj ulici – Cipele Mlacović. Nije bio jako loš kao poslodavac, ali je bio gladan novca. „Ža ždinar i žguzicu žpoljubim“, znao je ponavljati. Da, baš tako s tim slovom ž koje bi umetao na početku svake riječi. Njegova je supruga kuhala topli obrok za radnike, a što bi se radnicima odbijalo od plaće. U to vrijeme nije bilo hladnjaka, gospođa bi skuhala velik lonac graha. Kad bi se grah u loncu ohladio na betonu, lonac bi premjestila u kutiju za hlađenje. Bilo je uobičajeno da ulicom hodaju ledari i viču da prodaju led. Na zahtjev bi se zaustavili, otkinuli nekoliko komada leda, a raskomadani led bi stavili u kutiju za hlađenje. Međutim, Mlacovićeva supruga nije imala kutiju za led, nego je koristila veliku bačvu s hladnom vodom u kojoj bi hladila lonac s grahom. Bačva bi po sedam dana stajala na onom dijelu balkona na koji nije dopiralo sunce. Osim toplog obroka, nudili su radnicima i smještaj, i sve dobro naplaćivali, naravno. Gazda Mlacović jednog je dana vidio oglas u novinama da se prodaje velika gospodarska kuća u Novoj cesti broj 13. Uz veliku kuću, u dvorištu je bila i jedna manja. Kuću, odnosno cijelo imanje, prodavao je burzovni mešetar koji je sve vrlo povoljno kupio. Mlacović je od mešetara kupio kuću, čak je nešto i dogradio, jedan stan, i tako su moji roditelji sa mnom tamo završili. Ja sam jedinica. Na Trešnjevci sam odrasla, zapravo, tamo sam živjela do svoje četrdesete kad sam već i sama bila majka dvoje djece. Danas je na tom mjestu neboder, a mi smo u nekom trenutku kad smo morali otići u zamjenu dobili manji stan bez balkona na Trnjanskoj Savici.
- Je li bilo bolje za studentskih dana? Kako je izgledalo studirati na Arhitektonskom fakultetu?
Nije bilo previše lijepo niti lako. Ništa od onoga kako opisuju da je to najljepše životno doba. Mlada sam se udala i kad sam studirala rodila sam prvo dijete. Morala sam raditi i studirati i biti mama i supruga. Spavala bih 4,5 sati. Sve ostalo vrijeme bilo je ispunjeno radom i učenjem. U indeksu, koji i danas čuvam, na prvoj stranici gdje pišu osobni podaci pod rubrikom nacionalnost, upisala sam Hrvatica. To nije bilo poželjno. Očekivalo se od mene da pod nacionalnost upišem SFRJ, baš kao i državljanstvo. Bila sam beskompromisna u tom smislu. To me je koštalo. Ponavljala sam drugu godinu jer su neki profesori dobili uputu da me ne puste na ispitu. Nadalje, nikad, pa niti u to vrijeme, nisam bila u partiji (SKJ, tj. SKH). I to nije bilo dobro niti poželjno. Nisam mogla sama odabrati temu diplomskog rada, bila mi je doslovno nametnuta. Diplomirala sam na kolektivnom stanovanju. Morala sam projektirati neboder, napraviti tipske stanove od garsonijera do većih luksuznih stanova, trosobnih i većih. To mi je bio prevelik, pretežak, prezahtjevan zadatak. Sve godine studiranja me nisu pripremile za takav diplomski. Doista sam morala dodatno učiti i štrebati, bilo je teško. Prvo sam morala statički riješiti neboder: napravila sam statički proračun za temelje i konstrukciju. Velik trud. Ipak, uspjela sam. Kolege s partijskim knjižicama su daleko bolje prolazili, dobivali su lakše teme za diplomski rad. I nakon fakulteta im je bilo lakše. Detaljno sam opisala sva ta događanja u knjizi „Arhitektica“. Nadalje, u indeksu su profesorima pisala samo prezimena, bez imena i titule. Kao da nisu dovoljno cijenili obrazovane ljude u to doba. A bilo je sjajnih profesora, ali i oni su morali trpjeti i šutjeti da zadrže mjesto. Risanje nam je predavao Kamilo Tompa, odličan akademski slikar, grafičar i scenograf. Profesor Hanžek je svaki dan putovao iz Zagorja vlakom. U tom vlaku mnogi Zagorci su se vozili na krovu da ne bi platiti kartu. Hanžek je plaćao kartu, naravno. Glasoviti profesor Mohorovičić nam je predavao povijest umjetnosti.
- A što nakon fakulteta? Prvo zaposlenje i radno iskustvo?
Moje prvo zaposlenje bilo je u Krapini u tvornici Jedinstvo. U Zagrebu nisam mogla dobiti posao. Svaki dan sam putovala u Krapinu i natrag, i tako pune tri godine. Ustajala bih u 4.15. Bila sam najškolovanija. U Jedinstvu sam jako puno naučila. Bilo je to dragocjeno radno iskustvo. Međutim, rukovodioci su me tražili da projektiram kuće pa sam i to radila u slobodno vrijeme poslije posla. Nakon tri godine napornog rada u Krapini, vraćam se u Zagreb i dobivam posao u Jadranu, tvornici metalnog namještaja i dječjih kolica. Prvo sam radila kao dizajnerica. Trebala sam zasluženo sjesti na čelo ureda, ali nadređeni su nametali svoga čovjeka iz Knina, vozača, neškolovanog, poslušnog i podobnog, s partijskom knjižicom. U nekoj mjeri smo kolegica i ja imale odriješene ruke u smislu radnih zadataka. Petnaest sam godina provela u tvornici Jadran. I tamo sam se svega nagledala i naslušala. Radnici u Jadranu bili su navikli na dobre plaće, viškove, dobivali su stanove u Voltinom naselju. Bili su stimulirani za svoj rad. Ali kad je zasjeo vozač iz Knina, sve se promijenilo jer se on okrenuo kooperantima u susjednoj Srbiji pa je novac tamo odlazio. Radnici Jadrana su bez svega ostali: nije više bilo stanova, plaće su se smanjile, nije bilo stimulacija, krenula je rasprodaja. Ja sam se u međuvremenu razboljela, imala sam ozbiljnih problema s kičmom i još neke popratne zdravstvene probleme, stekla sam uvjete za prijevremenu mirovinu. S valjanim zdravstvenim nalazima o lošem zdravstvenom stanju, dobila sam četiri sata invalidske mirovine. Bilo je teško. Posao arhitekta je zahtjevan, kad se nešto gradi moraš biti na raspolaganju 24 sata, a tko bi mene htio uzeti da radim samo četiri sata. Najveći dio firme otišao je u stečaj, počeli su nas otpuštati, ostalo je možda desetak radnika. Nadređeni su počeli iznajmljivati prostor. Sve sam preživjela i zapisala, sve će se moći pročitati u Arhitektici 1 i 2. Nikad se nisam dala zbuniti, ni u najtežim trenucima.
- Vratimo se čitanju i pisanju. Što volite čitati?
Voljela bih više pratiti domaću književnu scenu, odlaziti u knjižare i na promocije knjiga, ali sad se manje krećem i ne mogu sama. Više vremena provodim kod kuće. Cijeli život čitam sve što mi dođe pod ruku. Ipak, izdvojila bih krimi romane. Uživam u zapletima i svim mogućim i nemogućim načinima rješavanja problema i problematičnih situacija. Krimići nikad nisu dosadni. Turgenjev, primjerice, ima lijep jezik, lijepe fraze, ali kad zabrazdi u beskrajne opise, to mi postane dosadnjikavo. Volim Zagorku. Uvijek je bila podcijenjena jer je bila žena. A bila je prava majstorica u opisivanju detalja. Da, bila je erudit, mnogo toga je u detalje proučavala i znala, povijesna razdoblja, običaje, život na Bečkom dvoru…Zagorka je detaljna i beskrajno zanimljiva u tim detaljima.
- Arhitektica ste, to Vas je umnogome odredilo. Kako Vam danas izgleda Zagreb i njegov vizualni identitet?
Zagreb je zapušten grad, to je sigurno i to me jako rastužuje. Zagreb je stradao u potresu prije šest godina i još uvijek nije obnovljen. Gradske vlasti govore o izgradnji nekakvog centra na Hipodromu, na zelenoj površini. Čemu? A što je s Donjim gradom? Tek sad obnavljaju zgradu Sabora na Gornjem gradu. Kuće na Gornjem gradu bile su društveno vlasništvo i nisu obnovljene. To što su podignute skele na kućama u Donjem gradu, ma to nije ništa konkretno, to je zamagljivanje očiju. Grade se nove mastodontske zgrade. Nerijetko na mjestima gdje se arhitektonski uopće ne uklapaju. Čista devastacija gradskog prostora. Zagreb je zatrpan smećem. I to je strašno. Evo, Kustošija je dosta dobar primjer. Čista je. Ali, što ćemo s Jakuševcem, to je jedna velika katastrofa. Razočarana sam političarima i na gradskoj i na nacionalnoj razini.
- Rođena ste Zagrepčanka, na koji način volite svoj rodni grad?
Duboko, odano i privrženo. Kao mala djevojčica rado sam pamtila zagrebačke ulice i kućne brojeve. Sve sam ih znala. Jako sam voljela s mamom ići u kupovinu, nekad nije bio velik izbor kao danas. Da pronađeš rukavice ili čarape, trebao si zbilja prošetati. I to me uveseljavalo, prelistale bismo Ilicu da pronađemo željeni artikl. Većinom bih uživala u starijoj gradnji, u svim tim pročeljima. Kasnije, kad sam diplomirala, nisam voljela suvremeni način gradnje. To su simplificirane zgrade, istoobrazne, isti balkoni ili bez balkona. Iako cijenjen od mnogih, meni Le Corbusier nikad nije bio drag. Osjećala sam da taj koncept gradnje i stanovanja donosi otuđenje, a kad sam stanovala na Savici u to sam se i uvjerila. Dobro pamtim kad se gradila Vukovarska ulica, nekad zvana Proleterskih brigada, to nije sličilo na ulicu. Pitala sam se gdje je tu intimni kontakt između pješaka i grada. Pustoš. Danas je ipak nešto bolja situacija u Vukovarskoj. Zelenija je i ima dućana. Ipak, ako mene pitate, Ilica je ulica u pravom smislu riječi, a ne Vukovarska. Samo što u Ilici ima jako puno praznih lokala. I to je još jedan dodatni problem.
- Kako doživljavate starost i starenje?
Starost ne bih opisala kao lijepo životno doba. Ali, sve ima dobrih strana. Veselim se svom računalu i što u svako doba mogu sjesti ispred njega, pisati, čitati…Raspolažem svojim vremenom kako ja hoću. Biram tempo koji ja hoću. Imala sam i moždani udar pa su mi takve stvari bitne. Molim se, svaku večer, a ponekad i ujutro. Molim i zahvaljujem na svemu. Uvjerila sam se u izravnu korist i dobrobit molitve. I dalje tražim odgovore na neka pitanja. Više koristim biljne pripravke od lijekova koje nam nudi farmaceutska industrija. Imam vremena razmišljati o temama koje su mi zanimljive, prisjećam se situacija koje želim opisati u svojim knjigama. I svaki dan započinjem i završavam u zagrljaju prve ljubavi. U čvrstom zagrljaju pisanja.
Melita Funda
