Mirjana Rakić naša je najpoznatija vanjskopolitička komentatorica, novinarka i urednica. Kao maturantica razmišljala je o tome da želi postati liječnica, kirurginja, ali život ju je prvo odveo na Fakultet političkih znanosti gdje je diplomirala na deviznom sustavu Hrvatske, a kasnije i na HRT, na radost mnogobrojnih gledatelja. Kao novinarka pokazala se tijekom svoje duge i bogate karijere odgovornom, stručnom, obrazovanom i beskompromisnom, a kao sugovornica u ovom intervjuu bila je zanimljiva, elokventna, velikodušna i posve otvorena. Danas kad je u mirovini, ljudi je na ulici prepoznaju i rado joj se javljaju, a što smo se uvjerili kad smo se sastali s njom u zagrebačkoj Tkalčićevoj ulici gdje smo potom u jednom kafiću obavili ugodan razgovor.
- Gospođo Rakić, već ste neko vrijeme u mirovini. S HRT-a ste otišli na početku 2014. godine. Kako živite u mirovini?
Da, s HRT-a sam otišla s 1.1.2014. godine, zatim sam radila na mjestu ravnatelja Agencije za elektroničke medije sve do kolovoza 2017. Otad sam definitivno u mirovini. Dobro mi je u mirovini. Osoba sam od interesa i vjerujem da su svi novinari takvi. Mene sve zanima. Veliki dio svoga rada vezala sam za vanjsku politiku, a u tom se području neprestano nešto događa, pa ju i dalje pratim. Bez toga bih bila kao na infuziji. Ove naše televizije su takve kakve jesu, a što se tiče vanjske politike jako su loše, nedovoljno informativne te ponekad iz događaja izvlače senzaciju umjesto biti. A upravo je bit važna jer svi zajedno živimo u ovome svijetu. Kad se nešto negdje dogodi, sve nas prije ili kasnije dohvate posljedice, u blažem ili težem obliku. To vam je poput cunamija. Na dnevnoj bazi pratim BBC, France 24, pratim i Španjolce, mislim na Canal 24 Horas. To uglavnom pratim tijekom poslijepodneva, a navečer između 23 sata i ponoći još jednom prekontroliram da li se u međuvremenu nešto dogodilo što bi me moglo zanimati. Jedanput novinar i cijeli život si novinar. To je doista tako.
- Poznato je da je u mirovini jako važno ostati tjelesno i društveno aktivan jer aktivnosti tijekom dana kao obavezan dio naših dnevnih rutina pozitivno utječu na fizičko i mentalno zdravlje. Što to konkretno znači za vas?
Ja sam hodač. Svaki dan nakon doručka izlazim iz kuće i hodam. Vani se zadržim po dva i pol do tri sata. Nikad ne hodam bez cilja. Zadani cilj mi je najčešće kava, ispijanje kave. Naprosto se nagradim šalicom kave nakon prijeđenog puta. Primjerice, odem do Jaruna, napravim krug oko Jaruna, to je nekih šest i pol kilometara i onda se počastim kavom. Nakon toga stignem skuhati ručak, čitati, pospremiti nešto po stanu. U večernjim satim često odem u kazalište ili na koncert. Kaže se da ljudi nemaju vremena kad odu u mirovinu, e, pa ja sam vam živući primjer i dokaz toga. Također, i dalje putujem jer volim putovati. Dok sam radila, veći dio života bila sam na putu. Radeći na terenu provodila bih više vremena van Zagreba nego što sam bila u njemu. Meni je vanjska politika značila sve.
- Kako komentirate ekonomsku situaciju u kojoj se nalazi većina umirovljenika u Hrvatskoj?
Mirovine u Hrvatskoj je teško nazvati mirovinama. To su socijalna davanja, a ne mirovine. Svi ti ljudi su pošteno odradili svoj radni vijek, svima njima se od njihovih prihoda odbijalo za mirovinski. Isto kao što im se odbijalo osam posto za zdravstveno osiguranje. A što su dočekali? Godinu i više dana ne mogu doći na red za pregled u bolnici. To je sramota našeg društva. Zamislite da im je 35 i više godina tih osam posto sjedalo na neko njihovo osiguranje. Danas bi si s tim novcem mogli priuštiti analizu krvi u Houstonu. Puno ljudi ima mirovinu 500 eura ili čak ispod 500 eura. To je problem s kojim bi se država trebala baviti puno više nego što se bavi. Ako ste bolesni i hitno morate ići kod liječnika, preostaje vam da idete privatnom liječniku. Od čega će ga ti ljudi platiti? Premale su im mirovine da bi mogli podići i otplatiti kredit. A ni skupljanjem boca ne možete zaraditi toliko novca. Umirovljenici svaki mjesec prvi podmiruju režijske troškove iz straha da ne bi bili izbačeni na ulicu. Ostane im sitniš za hranu i lijekove. I onda ministar Piletić govori o rastu plaća i mirovina. A svima nam je jasno gdje živimo i koliki su troškovi života. Vladajući trebaju nešto poduzimati, a ne pričati priče. Ja ukupno imam 47 godina radnog staža. Postepeno sam napredovala u poslu i što se tiče televizije dobila sam status mentora komentatora što je bio najviši status u novinarskom smislu. Ravnala sam i Agencijom za elektroničke medije. Drugim riječima, visoke pozicije nosile su visoke plaće. Nemam se što žaliti na mirovinu, ali duša me boli kad vidim kako ljudi žive. Država postoji da bi se ljudi u njoj osjećali sigurno i zaštićeno. Nedopustiv je loš tretman građana i po tom pitanju treba stvari hitno mijenjati.
- Kako ocjenjujete to da su političari sebi digli za 80 posto plaće odjednom, odnosno preko 2.000 eura, a mirovine koje su prosječno niti 700 eura se podižu 6-7 posto godišnje usklađivanjem koje nedovoljno prati rast cijena i plaća?
Inflacija je porasla jer su javne službe naglo odskočile u plaćama. A ovih 6-7 posto umirovljenicima je milodar. To nije usklađivanje, to je doslovce milodar. I to nije vođenje brige o starijim ljudima. A ti koji odlučuju, koji imaju visoke plaće, što su to oni napravili, koji su rezultati njihovog rada? Partijska knjižica nije dovoljna, potrebno je znanje. I u bivšem sustavu smo imali situacije da kad je netko bio na probitačnom mjestu, uvijek bi pomogao nekome od svojih. To na ovim prostorima nije ništa novo. Međutim, danas neki općinski načelnik rješava probleme za svojih sedam generacija unaprijed. Na takav način ovo društvo ne može funkcionirati. Mi smo stvarno zemlja čuda. Pogledajte, recimo, situaciju u Sloveniji s ubojstvom u Novom Mestu. Slovenska vlada se istu noć sastala sa službama koje mogu predložiti promjenu zakona. Sjednica na kojoj su doneseni konkretni zaključci prenosila se uživo na gradski trg na kojem se okupilo 10.000 ljudi. A što mi činimo? Mi prepisujemo zakone, krivo ih prepišemo, a ionako su kod nas neprimjenjivi. A mi se ponosimo kako imamo zakon, neprimjenjivi zakon koji ne vrijedi. Dobre prakse iz prošlog sustava mogle su se poboljšati i nastaviti. Hrvatska je imala ogromne tvrtke koje su nešto značile i u svijetu. Spomenimo tek neke od njih, Geotehnika, Hidroelektra, Končar, Prvomajska…U splitskoj Jugoplastici je radilo 15-ak tisuća ljudi. Hidroelektra je odrađivala velike poslove po Aziji i Africi. To su veliki novci koji su dolazili u državu. A onda su se za bagatelu prodavale tvornice nikogovićima koji su ih uništavali i prodavali zemljišta za stambene objekte. Nije se znalo upravljati. Da bi država funkcionirala, prije svega mora pravosuđe funkcionirati. Kako ćemo privući investitore ako nam se zakon mijenja svaka tri dana. Ili ako se neka potvrda mora čekati tri i pol godine. Logično je da će investori otići negdje drugdje gdje su bolji uvjeti. Mi takve stvari iz svijeta ne učimo, nažalost.
- Osvrnimo se načas na vaše poslovne angažmane otkad ste u mirovini. Jedna ste od voditeljica u zabavnoj emisji Zlatna liga koja se prikazuje na Prvom programu HRT-a.
Biti dijelom tima u emisji Zlatna liga je čisto zadovoljstvo. Nakon 30 godina opet radim s kolegom Drenislavom Žekićem. Nas dvoje smo voditeljski par i vodimo emisiju dva puta u mjesecu. Ugodno i ležerno. To nije ukočena, formalna emisija. Riječ je o emisiji u kojoj gostuju ljudi 65+, a koji su i dalje aktivni i imaju što za reći. Ugošćujemo liječnike, umjetnike, arhitekte…Kad su me s televizije pozvali da vodim tu emisiju, jako sam se začudila, ali i obradovala. Bilo je lijepo vidjeti se s kolegama nakon što je prošlo toliko vremena. Zanatski gledano, kad svladate zanat, a novinarstvo je i profesija i zanat, onda vam nije problem voditi Dnevnik, javiti se s ceste ili voditi neku emisiju. I naučite se prilagoditi. Kao što sam se svojevremeno prilagodila za emisiju Reporteri, tako sam se nedavno prilagodila za emisiju Zlatna liga, emisiju u kojoj gostuju ljudi koji su doista zanimljivi sugovornici. Povremeno se pojavljujem na televizijama N1 i RTL kad me pozovu da prokomentiram neku aktualnu vanjskopolitičku temu. I to mi je u mirovini sasvim dosta.
- Rekli ste da vam je vanjska politika u životu značila sve. Što podrazumijevate pod time sve?
Moj mi je posao donio veliko bogatstvo. Ne mislim na materijalno bogatstvo. Mislim na putovanja i dragocjene susrete i suradnje. Surađivala sam s ljudima koje sam izuzetno cijenila. Radila sam s najkvalitetnijim snimateljima. Puno sam toga vidjela svojim očima, puno toga doživjela. Vidjela sam u nekim zemljama siromaštvo koje para dušu. U Sudanu sam 1983. godine prvi put u životu uživo vidjela mrtva ljudska tijela. Mumificirana tijela u pustinji. Tad se tamo ratovalo. Ljudi su pristizali iz Čada u kojem je bjesnio građanski rat. Govorim o dugom pješačenju kroz pustinju. To su iskustva koja vas promijene, koja promijene neka vaša gledišta i razmišljanja. Vidjela sam vlastitim očima međuplemenske netrpeljivosti, ali i ponosne Afrikance, vidjela sam Crnu Afriku. Vidjela sam solidarnost u tim siromašnim dijelovima svijeta. Vidjela sam arteške bunare koje je tad kopala naša Geotehnika u Nijali u Darfuru. Osjetila sam na svom licu pijesak iz Gobi pustinje koju vjetar donosi u Peking. Bila sam u onoj vrsti situacija koje čovjeka čine čvršćim i što je još bitnije boljim. U takvim sam situcijama razvijala empatiju, to je bio nastavak onoga što sam ponijela od kuće, kako sam bila odgajana. S druge strane, prisustvovala sam velikim međunarodnim konferencijama, susretala velike državnike, intervjuirala sam zanimljive ljude. To su stvari koje ne možete mjeriti novcem. To je bogatstvo koje sam dobila s poslom koji sam radila i na kojem sam mnogo toga naučila.
- Dobitnica ste nagrade Ženske mreže Hrvatske za rodno osjetljivo novinarstvo. Što mislite o položaju starijih žena u našoj zemlji koje žive same?
To je vrlo teško pitanje, odnosno teška situacija za žene i u gradu i na selu. U regionalnim emisijama koje gledam mogu vidjeti starice koje žive same. Jedino ih obilaze volonteri Crvenog križa. Donesu im košaru s namirnicama, brašno, šećer, tjesteninu, rižu, malo povrća. Nešto im pomognu oko kućanskih poslova, ali one i dalje žive samotnjački, siromašno, nemaju ništa osim štednjaka i kreveta u maloj kući na osami. Nemaju ni vodu u kući pa s onim bolesnim artritičnim prstima donose vodu u kanti. Stare žene u gradu su također vrlo usamljene. Nemaju s kime porazgovarati niti im ima tko pozvati hitnu pomoć kad im ustreba. Sretne su ako imaju dobre susjede da im priteknu u pomoć. U tim manjim mjestima bi netko iz općine trebao obilaziti sam starije žene, a ne samo Crveni križ. Pa čak i sam gradonačelnik kad god pronađe vremena. Ali, mi smo nesolidarni. Mi smo nesolidarno društvo. Pohlepa je ogromna i većina gleda samo sebe. Onaj drugi ih ne zanima. Pogotovo stariji ljudi.
- Što mislite o tome da se umirovljenim majkama od 1.1.2026. pridodaje staž od 12 mjeseci po rođenom djetetu dok one umirovljene prije 2019. neće dobiti ništa?
Kad tako određujete datum, to je uvijek diskriminatorno. Prije svega nameće se pitanje zašto i s kojim ciljem? Da li je to neka vrsta socijale? Voljela bih čuti konkretnije obrazloženje od onoga koje se dosad moglo čuti. Mislim da bi bilo daleko bolje da se država pokaže u cijelom nizu drugih stvari da je socijalna. Važno nam je da sva djeca imaju obrok u školi. Bitno nam je da osiguramo prijevoz za seosku djecu kojima je škola kilometrima daleko od kuće te da im se pomogne ako nemaju novca za platiti prijevoz. Trebalo bi pojačati brojnost jaslica, osigurati dovoljan broj vrtića. Mnogo je toga što tek treba riješiti.
- I za kraj, pitanje vezano za kulturu čitanja. Kultura čitanja počinje od kuće, ali i od obrazovnog sustava. Nerijetko naglašavate kako volite čitati. Što čitate?
Jako volim čitati. U novinarstvu je izuzetno bitno čitati. Rječnik vam se obogati, a u tome vam pomaže čitanje knjiga. Rečenica vam postane stiliziranija. Naravno da u prilogu od 30 sekundi nećete raditi književno djelo, ali ćete se lakše pismeno izražavati, upotrebljavat ćete riječi koje drugi možda ne koriste, a koje su u svakodnevnoj upotrebi. Nadalje, čitajući različite pisce počet ćete slijediti njihov način razmišljanja, što je dobro. S nekima ćete se složiti, a s nekima ne. I to je u redu. Ja ne spadam u štrebere koji čitaju i muče se do samog kraja ako im se knjiga nije svidjela. Volim čitati kvalitetnu publicistiku. Volim čitati i romane koji su utemeljeni na činjenicama. Trenutno čitam prvu knjigu iz trilogije U zemlji drugog autorice Leïle Slimani. Priča je to o vremenu prije nego što je Maroko postao neovisan. Riječ je o obitelji koja nije ni francuska ni arapska, obiteljski portret u osvit rata za oslobođenje od kolonijalizma. Vrlo osebujno i konkretno. Takve me stvari zanimaju u književnosti, ali i u životu, a ne pričam ti priču.
Melita Funda
