Jadranka je nedavno izabrana za predsjednicu Podružnice SUH-a Kozari bok i putevi iz Zagreba. Iako je u mirovini tek godinu i pol vrlo rado i uspješno se priključila umirovljenicima iz svoga kvarta koji se okupljaju u ovoj podružnici. Na poziciji predsjednice neumorno radi na tome da osobama starije dobi životnoj dobi omogući što više kvalitetnih informacija i osigura druženja kako članovi ne bi bili izolirani.
Jadranka je rođena 1961. godine u Hrvatskoj Kostajnici u kojoj je s roditeljima živjela prvih osam godina svojeg života. Nakon toga seli se u Zagreb u kojem provodi većinu svog života, a i danas živi u kvartu Kozari bok. Nedavno je otišla u mirovinu, ali njezin aktivan duh i želja za društvenim angažmanom nisu nestali – naprotiv, dodatno su se rasplamsali.
„Udovica sam i imam dvoje djece – dvije kćeri. Također sam i sretna baka. Rado sam se priključila umirovljenicima iz moga kvarta u podružnici SUH-a Kozari bok i putevi. Moje kćeri su obje zaposlene, jedna je voditeljica odjela za jednu talijansku tvrtku, a druga radi u udruzi koja pomaže starijim osobama.“
Tijekom radnog vijeka Jadranka je radila uglavnom u administraciji. Nakon završene birotehničke škole prvo zaposlenje pronašla je u „Prvomajskoj“ tvornici, kao referentica nabave, i u njoj je ostala sve do Domovinskog rata. Nakon toga zaposlila se u bolničkoj administraciji, gdje je radila kao službenica i kasnije kao tajnica – sve do mirovine. Kaže kako je tek godinu i pol umirovljenica, pa se još uvijek prilagođava novoj životnoj fazi.
„Član sindikata sam bila kroz čitav radni vijek, prije svega sindikata u zdravstvu, tako da sam upućena u sindikalno djelovanje.“
Po umirovljenju vrlo se brzo uključila u aktivnosti mjesnog društvenog doma, gdje su se okupljale i njezine prijateljice. Isprva je sudjelovala u druženjima, a potom je ubrzo preuzela funkciju zamjenice, pa predsjednice podružnice. Kaže da je sve došlo prirodno – iz potrebe da bude korisna, da pomogne, da stvori prostor gdje se ljudi mogu osjećati viđenima.
Jadranka ističe da su umirovljenici u njezinom kvartu često na rubu siromaštva. Mnogi su prisiljeni raditi i nakon 65. godine – bilo da čiste, bilo da rade teške fizičke poslove.
“To mi je zaista tužno, vidjeti čovjeka od 70 godina na gradilištu. A žene, pogotovo one s obiteljskim mirovinama, često preživljavaju s 150 ili 230 eura mjesečno”, objašnjava. Ističe da su ti iznosi preniski i da bez dodatnog posla ne mogu pokriti ni osnovne životne troškove. Svoju vlastitu situaciju opisuje kao dobru jer ima kuću i stan koji iznajmljuje pa još s mirovinom može živjeti pristojan život, ali i sama kaže – s obzirom na radni staž i doprinos, mirovina je mogla biti i veća.
U podružnici se trudi osmisliti što bogatiji program. Posebno ističe radionice – psihološke, kreativne i edukativne. Organizirala je dolazak psihologinje, a planira i pravna savjetovanja. Kaže da su upravo te teme – psihološka podrška i pravna edukacija – ono što starijim osobama najviše nedostaje.
“Mnogi naši članovi ne koriste Internet i nisu informatički pismeni. Ne znaju kako doći do informacija. Zato svake srijede imamo susrete gdje razgovaramo, objašnjavamo, usmjeravamo jedni druge”, govori Jadranka.
U sklopu aktivnosti podružnice provode se i kreativne radionice – izrada ukrasa, rad sa salvetama. Organizirane su i zabave i plesnjaci, izleti te humanitarne akcije u suradnji s Crvenim križem. Uskoro će u srpnju ići na jednodnevni izlet u dvorac Ozalj za koji je organizirala i kustosa kako bi ih proveo i održao im edukativno predavanje o povijesti ovog kraja.
Jadranka posebno naglašava koliko su umirovljenicima važni međusobni kontakti i osjećaj pripadnosti.
“Najviše ih tišti samoća. Mnogi su sami, pogotovo žene. Dolaze na druženja i tamo prvi put tog tjedna s nekim popričaju. Često ne razumiju što im liječnik kaže, pa ih uputimo. Pitaju za lijekove, za dopunsko, za račune… To zajedništvo ih spašava.”
Govoreći o potezima aktualne vlade, Jadranka priznaje da vidi neke pomake. Pohvaljuje uvođenje godišnjeg dodatka, promjenu formule usklađivanja mirovina, kao i ukidanje penalizacije nakon 70. godine života. No smatra da to nije dovoljno.
“Za one s najnižim mirovinama, to su sitne promjene. Život je preskup, a umirovljenici se moraju snalaziti. Trebamo težiti europskom standardu – tamo stariji ljudi putuju, a kod nas još uvijek rade jer su primorani.”
Također naglašava kako ne razumije kako kad treba doći na neki skup i tražiti bolje uvjete, onda samo nekoliko osoba dođe i prosvjeduje.
„Ljudi su na rubu, a nitko ne iziđe van na prosvjed, ja to ne razumijem. Mislim da je jako važna sloga, da je zajedništvo važno, da je komunikacija zaista važna.“
Unatoč izazovima, zrači optimizmom. Vikendom odlazi na more, uživa s unucima, a u Zagrebu rado ide u kazalište i pogleda komedije. Voli izlete u prirodu, osobito u Samobor, i kaže da nastoji živjeti kvalitetno i pozitivno.
“Ne predajem se. Uvijek mislim što još možemo učiniti da pomognemo jedni drugima.”
Za kraj poručuje da je informiranost ključ – da stariji moraju znati koja prava imaju, kome se mogu obratiti i kako se povezati s drugima. A sve to, vjeruje, kreće od malih stvari – jedne riječi podrške, jedne radionice, jednog druženja.
Mirna Šverko Fluksi
