U Europskoj godini borbe protiv siromaštva i socijalnog isključenja, novi je resorni državni tajnik najavio uvođenje restriktivnih mjera za radnike i umirovljenike. Predsjedništvo Sindikata umirovljenika Hrvatske oštro se protivi uvođenju kazni za žrtve prinudnih prijevremenih umirovljenja.
Koja je stvarna istina o hrvatskom umirovljeniku? Od 598,000 umirovljenika koji su stekli starosnu mirovinu, dakle mirovinu na osnovu rada, čak 80% ih je prema kriterijima Europske unije u zoni rizika od siromaštva /oni s prihodima nižim od 3.217 kuna/. Taj je postotak ugroženih još veći kad se pridodaju umirovljenici s još nižim invalidskim i obiteljskim mirovinama. Istina, hrvatski umirovljenik ima radni vijek kraći od europskoga, pa i od onoga propisanoga hrvatskim zakonima /35 za žene i 40 za muškarce/, a hrvatski su umirovljenici i prosječno mlađi od europskih.
Međutim, postavlja se pitanje zašto su toliki ljudi otišli ranije u mirovinu. Općepoznata je činjenica da to nisu učinili niti svojevoljno, niti dobrovoljno, već kao žrtve promašaja ekonomske politike, loše provedene pretvorbe, nekontroliranoga rasta nezaposlenih, neskrivene politike rješavanja viška radnika od strane uprava državnih i javnih poduzeća te mešetarenja privatnih vlasnika i menadžera.
Samo u ranim devedesetima broj zaposlenika smanjen je sa 1.839.285 (u 1991.) na 1.567.081 (u 1995.), a broj umirovljenika u isto vrijeme povećan sa 655.788 na 865.709. Danas se situacija ponavlja. Svatko tko ostaje bez posla, a ima uvjete za prijevremeno umirovljenje, potjeran je u mirovinu. Ili ih u mirovinu direktno šalju poslodavci stavljajući ih na spiskove višaka ili mameći ih otpremninama, ili i sami prihvaćaju umirovljenje jer na burzi nemaju pravo niti na naknadu za nezaposlene, a šansu za novi posao još manje. Prema statistikama koje je nedavno objavio HZZ, broj nezaposlenih se od siječnja 2009. do veljače 2010. povećao za oko 55 tisuća, ali se broj osoba koje uplaćuju doprinose u mirovinski fond smanjio za 88.000. Razlika od 33.000 označava one koji su završili u mirovinama.
U devedesetim godinama umanjenje za prijevremeno umirovljenje bilo je vrlo nisko i trajalo je samo do dostizanja dobi koja je uvjet za starosnu mirovinu. Mirovinskom reformom 1999. uvedeno je drastično smanjivanje prijevremene mirovine za 20,4% za 5 godina ranijeg umirovljenja, i to trajno – do kraja života. U pregovorima s Vladom 2007. godine umirovljenici su tražili da se prekine umanjivanje mirovine kad umirovljenik ispuni uvjet zakonom utvrđene dobi za starosnu mirovinu, no jedino se uspjelo postići da je iznos odbitka znatno smanjen – s maksimalnih 20,4% na najviše 9%, što je i dalje visoka «doživotna kazna». Ipak, prema mišljenju Vlade, i to je preniska kazna za žrtve prinudnih umirovljenja.
Predsjedništvo Sindikata umirovljenika Hrvatske oštro se protivi najavama Vlade da bi se prijevremeno umirovljenima oduzimalo po 5% za svaku godinu ranijeg odlaska, jer u uvjetima kad takvo umirovljenje nije rezultatom izbora pojedinca, već ekonomska nužda i prinuda, besmisleno je govoriti o takvim restrikcijama kao poticajnim mjerama rasterećenja proračuna. Takve „ho-ruk“ mjere vode daljnjem sljepilu vlasti pred stvarnim problemom daljnjeg gubitka radnih mjesta i „proizvodnje“ prevelikog broja premladih umirovljenika protjeranih s tržišta rada prije vremena, kao i smanjivanju međuodnosa zaposlenih i umirovljenika /danas 1 umirovljenik na 1.3 radnika/. K tome, bilo kakvo zadiranje u visinu budućih mirovina novih umirovljenika dovest će do bitnog smanjivanja njihovog udjela u prosječnoj plaći, a on je već sada za nove umirovljenike pao na 36%, što je među nižim udjelima u EU.
I to se sve zbiva u godini kad se diljem Europe ponavlja da su starije osobe jedna od najranjivijih kategorija stanovništva, te se mirovinskim politikama nastoji doseći dva temeljna cilja – osigurati da razina mirovina jamči odgovarajuću razinu prihoda kako starije osobe ne bi potonule u siromaštvo te postići da njihove mirovine omogućavaju zadržavanje istoga standarda života kao što su ga imali za vrijeme radnoga vijeka!
