Sjećam se svojih roditelja kad su kao pedeset godišnjaci počeli planirati odlazak u mirovinu. Radovali su se prelasku u „novi život”. Oboje su radili, imali pristojne plaće pa su očekivali i takve mirovine. I doista u prvih desetak godina mirovine obnovili su postojeću kuću, promijenili sav namještaj i mojoj kćeri gotovo svaki mjesec kupovali prilično vrijedne darove. Na žalost otac je brzo preminuo, a nakon toga majka je imala znatno manju mirovinu i živjela je znatno skromnije, a krajem 90-tih i uz moju pomoć.
I rata se sjećamo i uruša- vanja proizvodnih privrednih kapaciteta i propadanja radnih mjesta, pa i sve brojnijih odlazaka u mirovinu zbog gubitka posla. Pedesetgodišnjici ostajali su bez radnih mjesta i na „burzi” uzaludno tražili novi posao. Za privatne poslodavce bili su prestari, a novih radnih mjesta u „privredi” ionako nije bilo. Mnogi su se tako uredno prijavljivali na Zavodu za zapošljavanje, ali posla za njih više nije bilo i čim su stekli bilo kakve uvjete slali su ih u mirovinu. Naravno da su mirovine bile vrlo niske i takve su ostale i do sada. Moj susjed stalno ponavlja „staru nepravdu” da je 10 najboljih godina za posao (od 45.- 55.) proveo na burzi, a sada ima mirovinu od koje ne može pristojno živjeti. Cijelo vrijeme radi na uređenju voćnjaka, vinograda i vrtova susjedima i prijateljima i tako nešto skrpa. Sada mu se pruža mogućnost zaposlenja, ali kako je izvan struke (VŠS) već dvadesetak godina i teško bi mogao dobiti dostojanstven posao.
Najveći broj upravo ovih prijevremenih umirovljenika ima najniže ili vrlo niske mirovine. Nepravda je to koja je učinjena umirovljenicima i sada traje i trajat će još godinama. Ako će jednog dana sustav biti bolji za nove umirovljenike, sadašnji će i dalje ostati u zoni siromaštva, jer ne možemo očekivati bitno povećanje osim redovitog usklađivanja mirovina prema postojećoj ili poboljšanoj formuli. Osim toga stvorena je društvena klima da se upravo te umirovljenike apostrofira da su „sami krivi” za svoje niske mirovine jer nisu ni imali „puni radni staž” za umirovljenje. Uvijek se kao opravdanje za niske mirovine navodi samo nepotpuni staž, odnosno prosječni radni staž umirovljenika, ali ne i razlozi koji su to uvjetovali. K tome, u hrvatskom zakonu niti ne postoji propisan puni radni staž, već samo 15 godina kao uvjet za starosnu mirovinu.
Jedan dio tako prozivanih umirovljenika se zbog toga srami. Stide se pred mladima koji ponekad i prigovaraju i kažu im kako sada oni moraju raditi za njih. Mladi sve češće smatraju kako nije njihova obveza financirati mirovine postojećih umirovljenika i ne razumiju što je to sustav međugeneracijske solidarnosti. A mi dobro znamo kako su i naše uplaćene doprinose „potrošili” naši roditelji. Mirovinski doprinosi su uplaćivani prema visini dohotka, a mirovine su bile ostvarivane prema ondašnjim zakonskim odredbama koje su u sebi imale značajnu dozu solidarnosti. Uz takvo blaćenje umirovljenika kako su sami krivi za niske mirovine, mnogi stari nastoje smanjiti osjećaj krivnje tako što čuvaju djecu, kuhaju, popravljaju po kući i potpomažu svoju djecu.
Oni koji nisu prihvatili svoju (nepostojeću) krivicu, ljute se na sustav koji ih sada „optužuje” za nerad i terećenje javnih financija. Dakako da su najtragičnije sudbine onih koji nemaju mogućnosti pribaviti sredstva za normalan život, bilo radom, bilo uz pomoć obitelji ili društva. Neki su bolesni ili prestari da bi to radom osigurali, drugi žive u sredini gdje ne nema posla za njihove preostale mogućnosti. Manji dio njih nema ni osiguran stan pa trebaju plaćati visoke cijene najamnina, a većina onih koji imaju stan često ne mogu platiti režije.
Tu je oko nas sve više ljudi koji prose na našim ulicama, u pothodnicima, trgovačkim centrima, pred crkvama. Nisu to kao nekad zapuštene, neuredne osobe, već vrlo često uredne starije osobe koje zamole za novčić ili da im kupite malo hrane.
Upoznala sam dvije postarije žene od oko 70 godina koje stidljivo prose u pothodniku, vrlo su čiste, skromno odjevene, mole ili za unučad ili za bolesnog muža. Nikad ne odbiju niti da im kupite koje pecivo u obližnjoj pekari.
Jedna takva „nova” prosjakinja, ispričala mi je svoju sudbinu. Radila je 30 godina, pod- stanarka, mirovina 2.100 kuna, a podstanarina s režijama tisuću kuna, bolesna mama na selu sama. Druga stara žena blizu je osamdeset godina, udovica koja nije imala djece i nema radnog staža. Kad je muž umro, njegova djeca su je izbacila iz kuće, pa sada radi kod gazde za stan i jedan obrok dnevno.
Više ne brojim takve starice, niti Romkinje u tramvajima s malom djecom, ne brojim ni prodavače lista za beskućnike koji kupim i po tri broja, niti svirača sa psom u Ilici, ni druge trgove i prolaze koji također imaju svoju klijentelu. Razgovaram često s tim ljudima i većina iskreno priznaje da se srame, ali nemaju nikakve mogućnosti da se izvuku iz začaranog kruga siromaštva.
Mnoge priče o siromašnima zvuče kao znanstvena fantastika, kao horor film, ali su one dio naše svakidašnjice i nama na savjesti. Teško je shvatiti gdje je tu socijalna država, zašto ne dobiju socijalnu pomoć, no mnogima je administracija važnija od čovjeka.
Zato, ma koliko malo i vi imali, od vremena do vremena ubacite u nečiju posudicu pokoji novčić i uveselit ćete dan osobi pored sebe koja pruža ruku. Nije lako prositi. Vratite im malo nade u ljudsku dobrotu.
