Zimu ove godine nismo gotovo ni osjetili pa je u vodu pala i naša odluka da u toplicama provedemo „zimsko ljetovanje”. Mislili smo da ćemo uživati u „banjanju” u toplicama dok je sve oko nas prekriveno snijegom. Dva autobusa su krenula u proljetno jutro iz Zagreba puna umirovljenika put Banje Vrućice u susjednu državu Bosnu i Hercegovinu. Neki su veselo pjevali, pričali viceve, poneki drijemali i jedva čekali da stignemo na odredište. Najviše su bili nestrpljivi i znatiželjni oni kojima je to prvi posjet ovom lječilištu, dok neki dolaze i po deseti put. Granicu smo vrlo brzo prošli uz nekoliko osobnih problemčića. Dolazak je bio ugodan, većina se odmah smjestila u sobe i odmah otišla kod liječnika na pregled kako bi se utvrdili potrebni terapijski postupci. Nakon prvih masaža i „banjanja”, uslijedilo je kratko upoznavanje dugih hodnika do soba, a potom odlazak na večeru.
Po prvi puta sam pošla na putovanje s velikim brojem umirovljenika koje baš nisam dobro poznavala, no profesionalna znatiželja bila je jača. Željela sam u narednih deset dana osjetiti jedan veseliji dio „umirovljeničkog” života. Moram naglasiti da u naše zagrebačko psihološko savjetovalište mi dolaze ljudi da riješe neke svoje osobne, često i dugogodišnje, nagomilane probleme, a ovdje je bilo veselo i bučno. Ljudi su se susretali i pozdravljali, često ljubili i grlili. Imala sam osjećaj da su svi bili sretni što su opet tu zajedno. Obnavljali su kroz smijeh neka ranija sjećanja. I mene je obuzela radost ovih sretnih „penzića”. Počela sam razmišljati kako je starijima tako malo potrebno da se osjete ispunjenima.
Vidjela sam neko malo veće društva nce svečanije odjeveno i jednu od poznatih gospođa upitala što slave, a ona mi je odgovorila „idemo u Posavinu na ples”. Kad je vidjela da sam začuđena brzo je dodala: „preko puta je hotel Posavina i tamo je svaku večer ples”. Ja sam bila umorna od puta i terapije, a oni su htjeli još uzbuđenja. Oni su ciljano došli na aktivni odmor i žele iskoristiti svaku mogućnost da se zabave. I tako sam iz dana u dan promatrala moje drage nove prijatelje koji su pored nekoliko fizikalnih terapija svaki dan imali mnogo korisnijih doživljaja.
Jednog dana pridružila sam se za stolom jednom gospodinu koji me pozvao da sjednem s njim. Ljubazno je rekao da je iz jednog mjesta blizu Kutine i da je došao da malo obnovi snagu, jer kod kuće ima malo gospodarstvo, nekoliko hektara zemlje, ograđen dio pašnjaka na kome je 30-ak ovaca i nešto manje janjadi, da supruga hrani desetak svinja, 30-ak kokoši i isto toliko pataka, da ima jednog starog konja koji mu je radost i služi za „paradu”, za nastupe folklornih društava. Supruga i on nikad ne mogu ići zajedno na odmor. Uvijek hvataju „slobodno” vrijeme koje im uvijek nedostaje, jer netko mora ostati brinuti za „kuću i blago”, kaže nasmiješeno gospodin. On je radio u Petrokemiji u Kutini, a supruga u Zagrebu. Od sela do vlaka u Kutini vozila se automobilom za svakakvog vremena punih 20 godina. Otišli su u prijevremenu mirovinu kad su djeca otišla od kuće – jedan sin u Zagreb, a drugi sin i kćer u Njemačku. Kaže da mirovina slabo raste i da od nje ne bi mogli dobro živjeti, ali zato sve osiguraju svojim rukama. Nije sretan što su djeca otišla od kuće, ali on ih razumije.
Druga priča je vedrija i veselija što se tiče bračnih partnera, vidi se na prvi pogled da se vole, plešu zajedno. Druže se s drugima ljudima, pa je gospodin smatrao društveno pristojnim da pozove i mene da s njim otplešem jedan ples. Imaju dvoje djece, odrasle, ali već nekoliko godina uzalud traže posao. Jedan je pokušao i u Irskoj, ali vratio se razočaran. Za sada još žive s roditeljima, ali do kada će to moći podnositi?
Sljedeća priča je jako realna; dvoje starijih ljudi, slabije pokretni, organizirano dolaze već nekoliko godina zajedno, spavaju u istoj sobi i pomažu si. Nisu vjenčani i kad se vrate kući, vrate se svatko u svoju obitelj i nastave druženje u svojoj mjesnoj zajednici, u svojoj udruzi umirovljenika. Ovo je jedna doista prava ljubavna priča koja traje već nekoliko godina, koju već svi znaju, a koja će još trajati neko vrijeme. Dirljivo je vidjeti njihovu uzajamnu brigu i pažnju. Nadam se da će imati sretan kraj.
Svi su iskoristili boravak u toplicama i nisu toliko bile korisne fizikalne terapije koliko ono što se događalo izvan bazena i kojekakvih „struja” i vježbi.
Svi se vraćaju u svakodnevnicu i nastavljaju druženja u svojim udrugama. To je bio pravi aktivni odmor. Ponovite ga i sljedeće godine. I ja ću.
