Proživjeli smo prva tri mjeseca života s koro- navirusom. Nije nam bilo lako jer nismo bili pripremljeni na pojavu Covida-19. Znali smo da je smrtnost veća unutar naše populacije, da još nema adekvatnog lijeka ni cjepiva. Osnovan je Republički stožer čiji su članovi najbolji epidemiolozi, koji su svakodnevno objavljivali broj novozaraženih i broj umrlih. Nabavljena je potrebna oprema za pojavu većeg broja zarazom obuhvaćenih osoba. Danas su naša svakidašnjica stroge mjere smanjenih komunikacija i zabrana javnih okupljanja i ograničen rad potrebnih javnih službi. Onima koji su bili u kontaktu sa zaraženima određivala se samoizo- lacija. Tako smo uspješno preživjeli ta prva tri mjeseca. Bili smo po broju zaraženih i broju umrlih na tisuću stanovnika među najboljim zemljama na svijetu.
I onda je došao novi val. Najave i prognoze govorile su da će biti blaži, da će virus oslabiti pa se očekivao i manji broj oboljelih. Stroge mjere su morale što prije biti ublažene zbog turističke sezone, ali i zbog normaliziranja javnog i osobnog života.
Obitelji su već pomalo željele živjeti normalnije, družiti se s okolinom i prijateljima. „Novo normalno” još je uvijek obilježeno restrikcijama. Svi su mislili da će i dalje stizati tek jednoznamenkasti brojevi no- vozaraženih po danu. Nažalost, stvarnost je iznevjerila očekivanja mnogih. Već u prvom tjednu popuštanja mjera i prestanka svakodnevne kontrole pokazalo se da se broj obuhvaćenih zarazom odjednom udese- terostručio. Mislili smo da će ovaj broj izazvati veću paniku među ljudima i da će ponovno umanjiti komunikaciju u javnom prostoru, no pokazalo se suprotno. Sada se „novo normalno” što se tiče novozaraženih znatno brojčano povećalo. Ljudi više ne prate svakod nevno broj novozaraženih. Prije su svi točno znali broj oboljelih, a sada, provjerila sam to kod „običnih” ljudi različite dobi, to redovito prati tek dvadesetak posto njih. Ipak, polovica umirovljenika u svakom trenutku zna izrecitirati koliko je dnevni danak koroni, oni su još uvijek osjetljiviji.
Sada su još svi jako opušteni bez obzira na dob, pa čak i na vlastito zdrav
stveno stanje. Ipak, većina starijih se pridržava liječničkih uputa o obveznom nošenju zaštitnih maski u javnom prijevozu, ali mladi to vrlo rijetko čine. U početku su vozači upozoravali putnike na ulazu, ali sada i oni polako odustaju. Straha od javnog prijevoza ima pa mnogi odlaze na posao pješice. Na odlazak i dolazak s posle gube po sat vremena, dok bi javnim prijevozom trajalo upola manje. Boje se zaraze zbog osoba koje u javnom prijevozu ne nose zaštitne maske. Mnogo ljudi ne koristi liftove u javnom i poslovnom prostoru, ne kupuju ništa što nije dobro zapakirano, neki su razvili čitavu strategiju o izuvanju obuće prije nego ulaze u stambeni prostor, pa do skidanja i zračenja odjeće koju su imali prilikom izlaska.
Mislim da sada moramo biti ozbiljniji i odgovorniji, kako zbog sebe, tako i zbog drugih ljudi. Popuštanje propisanih mjera ne smijemo zlorabiti. Ovo je sada to novo vrijeme koje će trajati najmanje do pronalaska adekvatnog cjepiva. Moramo se naučiti živjeti s novim izazovima bez panike i prihvatiti već dobro poznatu parolu „ništa nas ne smije iznenaditi”.
Većina stanovnika Hrvatske već je zaboravila na potres, ali ne i Zagrepčani koji su stradali i koji još uvijek imaju nemiran san. Tlo još uvijek podrhtava, a oni koji ne mogu stanovati u oštećenim objektima i ne znaju kada i da li će se uopće vratiti u oštećeni objekt, najviše pate.
Iza nas su izbori. Nema panike. Preživjeli smo potres, živimo s koronom, a izdržali smo i izbore. Samo hrabro.
