Termin cjeloživotno učenje noviji je u svakodnevnoj jezičnoj komunikaciji. Jedan dio starijih osoba već je bio uključen u neke oblike organiziranog stjecanja novih znanja. Tako su neki umirovljenici pohađali tečajeve stranih jezika zbog novih putovanja i upoznavanja novih prostora, drugi su željeli naučiti služiti se novim tehnologijama, npr. rad na računalu, neki pak naučiti neke oblike umjetničkog izražavanja, kao što je slikanje na platnu, izrada skulptura, vezenje, šivanje. Tu je i još niz novih sadržaja kao npr. zborno pjevanje i gluma.
Dio umirovljenika i starijih osoba nastoji svoje osjećaje pretočiti u literarne oblike i sadržaje. No, za sve te aktivnosti potrebno je stjecanje novih znanja i vještina. Naime, nije dobro imati samo želju nešto raditi, već to treba i naučiti raditi pravilno. Potrebna je ipak sistematska, organizirana edukacija, kako bismo stekli nova znanja i omogućili njihovu praktičnu primjenu. I tako smo, kad smo otišli u mirovinu, nastojali „savladavati novo gradivo” samo da zadovoljimo vlastitu znatiželju ili da naučimo ono za što nismo imali vremena dok smo radili.
Dakle, bili smo motivirani ponovno učiti. No, postoje i slučajevi kada nešto novo nismo smatrali dovoljno važnim za naučiti, jer nam „to ne treba” ili „kako smo do sada živjeli bez toga” možemo živjeti i dalje, a zapravo smatrali smo da je to nešto što nije nužno znati i da se može živjeti bez toga.
No, sada sam odlučila malo progovoriti o „ekonomskoj pismenosti”, o pismenosti koja nam je potrebna sve češće u svakodnevnom korištenju novca ili nekih drugih oblika plaćanja. Zašto baš sada? Tijekom ove godine, učestalije nego ranijih godina, javljali su se problemi kod starijih, teže pokretnih osoba, koje se nisu znale služiti bankomatom. Budući da im poštar ne donosi mirovinu, morali su je podizati osobno na šalteru u banci ili najbližoj pošti.
Nekoliko puta su ih odvezli mlađi članovi obitelji da podignu novac. A onda su odlu
čili da im unuk sam mjesečno podiže na bankomatu onoliko novca koliko trebaju za svoje potrebe, jer ih je umarao odlazak u banku i čekanje na šalteru. Uvijek je donio uredno upravo onoliko novca koliko je baka odredila. Ostatak novca na računu ona nije znala pratiti. Računala je da joj ostaje svaki mjesec više od 200 kuna i radovala se da je sada i štedljivija.
No, unuk je u početku za sebe uzimao samo 100 kuna, ali jednom je za party s društvom podigao 500 kn i tada se „sistem malo tebi, malo meni” počeo urušavati. Kad je došla opomena, roditelji su otišli u banku i tek tada saznali istinu o „aranžmanu bake i unuka”. Naravno, riješili su to odmah u obitelji. Poznati su i slučajevi gdje su i „staratelji” podigli sav novac s računa gdje je bilo mnogo više novca.
Jučer me upravo zvala gospođa koja je u domu i koja je dala kćeri svu svoju ušteđevinu (novac od prodaje novog dvosobnog stana) kad je išla u dom. Dogovor je bio da će se kći brinuti za nju dok je u domu te kad bude nešto trebala kupiti ili u slučaju da dom poskupi da će joj doplaćivati troškove. Sve to su dogovorile samo usmeno, jer je vjerovala svojoj kćeri pa nije tražila ništa napismeno. Sada traži pravnu pomoć i želi sudskim putem utjerati dug uz pomoć vještaka.
Jako je frustrirana jer je dom u međuvremenu poskupio, postala je teže pokretna pa sama ne može obaviti neke stvari i boji se još goreg zdravstvenog stanja kada će možda trebati platiti i pojačani tretman. Kći je ne obilazi, a ne javlja se ni na telefon. Sina ne želi opterećivati jer je kći dobila novce, a sin ima četvero djece i nema materijalnih mogućnosti pomagati joj. Gospođa kaže da, iako nema nikakav pisani dokument, želi tužiti kćer. Sličan slučaj je i s gospođom koja je prije više od 10 godina kad je još bila dobrog zdravlja potpisala „loš” ugovor o dosmrtnom uzdržavanju.
Sada kad joj nedostaje novca za tuđu pomoć i njegu, stan je u cijelosti prešao u vlasništvo davatelja uzdržavanja, ali ugovorom nije traženo dodatno uzdržavanje u slučaju potrebe. U posljednje vrijeme sve je više slučajeva kada starije osobe zbog svog neznanja dolaze u tešku materijalnu situaciju, što za rezultat ima niz teških psihičkih trauma.
Zbog svega navedenog, sada se sve više organiziraju radionice i tečajevi na kojima starije osobe uče o ekonomskoj pismenosti, jer nije dovoljno imati materijalno osiguranu starost, već treba znati s njom i upravljati.
Sjećam se kad sam ja krajem 90-ih godina krenula na tečaj rada na kompjuteru, mnoge moje kolegice i kolege nisu htjeli. Bilo je tu ekonomista, bankarskih službenika, arhitekata, inženjera raznih struka, defektologa koji su smatrali da je to pomodarstvo i da im to ne treba. Velika većina je krenula na slične tečajeve kasnije, a neki tek sada (znam to pouzdano jer još i sada tečajeve organiziraju neke naše podružnice).
Zadnjih 20-ak godina razvila se i potreba za pravilnim upravljanjem vlastitom imovinom – pokretnom i novčanim depozitima, tim više što je dio zaposlenih prilikom odlaska u mirovinu dobivao otpremnine u gotovini ili u dionicama. Neki nastavljaju raditi, neki prodaju velike stanove, kuće, vikendice, nudi se i mogućnost ulaganja i stjecanje nove dobiti, a zanimljivi su i programi koji nude štednju malih iznosa koji zapravo psihički osnažuju osobe slabijeg imovinskog stanja.
Smatram da svaki čovjek, bez obzira na godine, koji još ima relativno dobre fizičke i psihičke mogućnosti, može upravljati svojom imovinom ako se dodatno osposobi i stekne nova znanja. Ukoliko upravljanje želi prepustiti drugome, mora sklopiti ugovor. Ugovore treba uvijek sklapati pred stručnim, registriranim tijelima uz eventualnu kontrolu neke stručne pravne ili socijalne službe registrirane upravo za to. Opismenimo se!
Granice i vrijeme učenja za ljude se pomiču sve dalje i treba do kraja vjerovati da mi to možemo. Iskoristimo vrijeme koje nam ostaje!
