Umro je naš kolega i prijatelj. Razgovaramo o onome, što je uvijek nakon odlaska određenog suradnika problem, tko će nastaviti odrađivati njegov dio posla. I počinje priča kako je on radio i pristupao ljudima. Kolegica kaže „nitko nije nezamjenjiv”, doći će netko drugi.
Ja se na trenutak pobunim i kažem: „ne slažem se, svaki je čovjek poseban i nezamjenjiv. Nema u svijetu drugoga isto takvoga, a ni približno sličnog.” Ovaj svoj stav pokušat ću braniti upravo na primjeru rada i odnosa sa starijim korisnicima usluga našeg Pravnog savjetovališta.
I doista mislim da je nemoguće očekivati neko čudo da se nađe sličan suradnik s makar samo jednom dominantnom osobinom nužnom za obavljanje zadataka u radu s ljudima. Naši korisnici su specifična skupina i svaki treba drugačiji savjet, jer je njegov problem uvijek poseban, jer u njega unosi svoje stavove i emocije.
Često nerealno prikazuju stvarnost, a još češće očekuju rješenje prema svojim potrebama i znanju, a što je daleko od stvarnosti. Dakle, treba promijeniti i stavove sugovornika, za što netko nema dovoljno znanja i strpljenja, a i stupanj empatije nije kod svakog čovjeka isti. Nismo spremni svakoga dana biti isto raspoloženi, što umanjuje stupanj usredotočenosti na stvarni problem, ali i, što je još važnije, na adekvatan savjet.
Savjetovanje starijih osoba vrlo je složen i zahtjevan zadatak. Kad je riječ o pružanju pravnih savjeta, bez obzira na stručnost, jer tu postoje strogi pravni okviri, često se misli da nije potrebno unijeti emotivnu dimenziju. Starije osobe imaju potrebu detaljno opisati svoje probleme, dodajući bezbroj beznačajnih i nekorisnih pojedinosti. Pravnici često pogledaju samo papire koji su važni za strogo pravne probleme i na osnovi toga donesu odluku da nema pravne osnove za radnje koje bi pravno riješile problem. Ponekad samo pogledaju posljednje rješenje i kažu da se više ništa ne može učiniti.
Starije osobe nemaju često ni uredno složenu svu potrebnu dokumentaciju, ne prikažu važnije isprave zbog neznanja, pa je naš pokojni kolega često sam „kopao papire”, slagao i birao ono bitno prema datumima i važnosti. I sam je često sjeo i napisao nešto što je zapravo trebao napisati sam korisnik. Osobito je bio osjetljiv na nepošten odnos prema starijim osobama.
Velik dio svog zanimanja i angažiranja posvetio je edukaciji starijih osoba. Održavao je tribine intenzivno posljednjih pet godina u podružnicama upravo o razlici između ugovora o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju. Najveći problem u praksi zbog nedovoljne percepcije i objašnjenja da imovina primatelja usluge (starija osoba) prelazi u vlasništvo davatelja usluge odmah po potpisivanju istog i tada su starije osobe osiromašene i degradirane kao ljudi. U našem je listu davao pravne savjete razumljive i potrebne u svakodnevnom životu starijih osoba.
Borio se za prava umirovljenika i starijih osoba kao član Nacionalnog vijeća za umirovljenike i starije osobe pri Ministarstvu rada i mirovinskog sustava i kao zamjenski član Predsjedništva Saveza samostalnih sindikata Hrvatske i zamjenik predsjednice Sindikata umirovljenika Hrvatske. Bio je duhovit i dobar čovjek. Precijenio je svoju snagu u odnosu prema bolesti. I sad nastaje problem – kako mu naći zamjenika? Gdje živi upravo ovakav čovjek! Pored osobnih značajki definiranih ranijim djelomičnim opisom, istih godina, bijelac, posvećen malima i sla- bim…itd i itd. Nema ga i neće ga biti.
Na drugom okupljanju javila se tvrdnja kako će se lako naći zamjena za kolegu. Jedan je član (pravnik) naglasio da se svakoga može zamijeniti i da za to postoje u hijerarhiji odnosa predsjednik i zamjenik. Naravno, ali to su u istom času dva čovjeka koji imaju drugačije funkcije. Ljudi ne razmišljaju da će to opet biti samo zamjena koja je sasvim drugačije definirana, jer naš je kolega nezamjenjiv. On je bio izabran i imenovan zamjenikom i on je taj jedinstven zamjenik i otac, i suprug i djed i… On je bio u svim nabrojenim ulogama jedan i jedinstven i neponovljiv. I nitko ga neće zamijeniti. Ljudi su skloni u nekom čovjeku vidjeti veliku npr. fizičku sličnost pa često govore za djecu da su isti otac ili djed. Neke uloge koje imamo u životu formalno se mogu zamijeniti, ali stvarno svaki je čovjek jedinstvena pojava u svijetu i životu, neponovljiva u cijelosti, a još više u pojedinostima.
U tome i je veličina i posebnost ljudi. Svaki čovjek kad umre sa sobom odnosi sve svoje značajke, osobine i ne znam da li će znanost uspjeti jednog dana definirati sve značajke ili osobine svih ljudi na svijetu, odnosno svakog pojedinog čovjeka koji živi ili je živio na svijetu ili ćemo i dalje biti približno slični i dijeliti se prema određenim kriterijima (boji kože, spolu, DNK ili nečem drugom).
Na kraju svi se moramo složiti da svatko od nas ima određenu ulogu u života i ona i nju nije moguće ponavljati. Ali kao sve uloge i ona je ponekad istovremeno i posebna i opet neponovljiva. Mnoge naučene stvari i oblici društvenog uređenja mogu se zamjenjivati i nasljeđivati i kao npr. neke počasne titule, carevi, vojnici, ratari… Ali svaki je drukčiji.
Ne, ne možemo zamijeniti ni jednog čovjeka imenom i prezimenom s drugim čovjekom, jer svaki je čovjek jedan i jedinstven u svom vremenu i prostoru. Milan Tomičić.
