Statistike su odavno izgubile bitku čestitosti, jer brojke se zloupotrebljavaju, prema potrebi političkog argumenta. Tako se u službenim statističkim informacijama Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje službeno koriste dvije vrste prosječnih mirovina – one za sve koji su ostvarili mirovinu prema Zakonu o mirovinskom osiguranju, ali sa i bez međunarodnih ugovora. Uglavnom, riječ je u oba slučaja o hrvatskim umirovljenicima, ali jedni su ostvarili mirovinu isključivo u Hrvatskoj, dok su drugi (s međunarodnim ugovorima) dio mirovine ostvarili u „ inozemstvu“, što najčešće znači da su im firme bile registrirane u nekoj od drugih republika bivše Jugoslavije ili su izbjeglice s bosanskim mirovinama.
Naravno, mirovine stečene samo u hrvatskim firmama su nešto više, pa se za političke svrhe često upravo takve koriste kao argument kako mirovine i nisu previše niske, a udjel u prosječnim neto plaćama viši. Političari katkad upotrijebe i brojke koje djeluju svemirski, navodeći prosječne mirovine za one koji su ih stekli na osnovu 40 godina i više radnog staža, a takvih je samo 19 posto umirovljenika i njihova mirovina iznosi 563,29 eura. Svakako to zvuči više nego stvarnih samo 408,57 eura prosjeka za svih 1,134 milijuna penzića.
Ili, pak, uzmite nacionalnu liniju siromaštva, koja je na snazi i sada u lipnju 2023. – 3.038 kuna odnosno 403,2 eura, a izračunata je na bazi podataka za 2021. godinu na osnovi godišnje ankete koju provodi Državni zavod za statistiku. U većini EU zemalja se linija rizika od siromaštva izračunava na bazi 60 posto medijalne neto plaće, a to bi danas iznosilo 567,7 eura. Koja je tu točna brojka i nije nebitno, psihološki i stvarno. Da li si siromašan ako imaš primanja niža od 403 ili 567 eura?
Sada se nedavno oglasio premijer s pompoznim brojkama o rastu plaća i mirovina, inflaciji unatoč, u zadnjih sedam godina, tj. otkad je HDZ na vlasti. I tako je rekao da su plaće rasle više od 50 posto, a mirovine više od 37 posto. U stvarnosti je malo drukčije, barem s mirovinama, jer su „ove s međunarodnim ugovorima“ porasle za 28,21 posto, a „bez međunarodnih ugovora“ za 40 posto. I činjenica je da je udjel prosječne mirovine u prosječnoj plaći od početka 2016. godine do danas opao od 42,84 posto na samo 36,16 posto. Dakle, iako su rasle i penzije i plaće, posve je jasno kako su plaće rasle bitno brže i više. I dalje rastu. A mirovine zbog povećane stope inflacije, i dalje guraju umirovljenike u zonu bijede.
Bilo bi stoga bolje kad bi se političari manje služili brojkama po izboru, a više slušali glas naroda. Ovih dana je glavni osjećaj u javnosti bijes. Telefoni u uredu Sindikata umirovljenika Hrvatske zvone svakih desetak minuta, a s druge strane ogorčeni, razbješnjeni i očajni umirovljenici. I to više nisu oni stari sugovornici s najnižim mirovinama, kojima su malo začepljena usta s pet jednokratnih naknada. Nisu to oni koji psuju bez kontrole, napadaju sve i svakoga. Sada su s druge strane telefonske linije ljudi koji su odlučili progovoriti o raspadu društvenih vrijednosti i morala, obezvrjeđivanju (njihovog) rada, bujanju socijalnih razlika, uništavanju srednje klase. To su neki drugi ljudi koji nisu očajni, već su ljuti, jako ljuti. Predlažu rješenja, reforme, daju prijedloge, pozivaju na akciju, na prosvjede i pobunu.
Brojke su izazvale kontrolirani bijes, potakle na javni ukor, no dok ukor djeluje na razumnoga snažnije nego sto udaraca na luđaka, naši političari ignoriraju taj glas. Ili su gluhi. Tako kaže narod.
