„Okupljamo umirovljenike, invalide, nezbrinutu djecu, ne gledamo tko je koje nacije, vjere, nema diskriminacije, pomažemo svima koji su u potrebi”, kazala nam je Štefica Čučak, osječka dobrotvorka
Hladno jutro iskoristili smo za posjet humanitarnoj udruzi „Rijeka ljubavi” u Osijeku, koju je u svibnju 2011. godine osnovala sada 81-godišnja Štefica Čučak. Pred prostorijama udruge okupilo se stotinjak, mahom starijih osoba koje su došle po svoj jutarnji doručak. Naime, svako jutro u 11 sati, od ponedjeljka do subote u „Rijeci ljubavi” se dijeli doručak za socijalno ugrožene osobe.
Prvi kontakt s gospođom Šteficom odmah nas je oduševio. Unatoč godinama, iz te žene doslovno pršti pozitivna energija i želja za pomoći potrebitima. Kako nam je otkrila, humanitarnu udrugu osnovala je zbog ekonomske krize, neimaštine, kada je velik broj ljudi ostao bez posla. Slike bijede i neimaštine i okupljanja oko kontejnera ponukale su je da nešto poduzme, i tako je nastala njezina humanitarna udruga.
„Okupljamo umirovljenike, invalide, nezbrinutu djecu, ne gledamo tko je koje nacije, vjere, nema diskriminacije, pomažemo svima koji su u potrebi”, kazala nam je Štefica, koja nam je otkrila da je odmah po osnivanju njezina udruga brinula o 240 obitelji, da bi danas taj broj narastao na 1.200 obitelji koje broje oko 3.500 članova koji redovito primaju pomoć. S tugom u glasu Štefica nam je kazala kako pomoć prima velik broj djece, njih 600, od čega 361 osnovnoškolac, te šezdesetak branitelja i sedamdesetak bolesnih – nepokretnih, kojima hranu dostavljaju do vrata.
„Kad im donesemo hranu ne znate da li se ti ljudi više raduju hrani ili tome da mogu popričati s nekim. To su tužne situacije. Imali smo slučaj gdje je starica živjela u kući bez pravog poda, s izrovanom zemljom, pacovi kapitalci su izgrizli hladnjak, zimu je provela bez grijanja. Srećom, uz pomoć Centra za socijalnu skrb ona je udomljena”.
Umirovljenici najgladniji
Od stotinjak osoba koje su stajale u redu da pokupe jutarnji doručak, većina su bili umirovljenici. I ono što nas je malo iznenadilo, puno njih su nam sami prišli i htjeli ispričati zbog čega dolaze po pomoć u hrani. I ono što nam se posebno urezalo je da svi s velikim poštovanjem i zahvalnošću govore o Štefici Čučak i tome što ona čini za njih.
Prva koja nam je otvorila dušu je bila 63-godišnja Jelena, koja sa svojih 1.800 kuna mirovine mora prehranjivati sebe i svoje dvije kćerke od 42 i 38 godina koje nisu sposobne raditi. Kaže kako joj je suprug preminuo prije pet godina nakon čega je obitelj pala u teško siromaštvo.
„Jako je teško, skupljamo boce, ali me nije sramota, preživljavamo. Ovdje dođemo dvaput tjedno i to nam je sasvim dovoljno. Neka Bog blagoslovi gospođu Šteficu. Hvala i volonterima i donatorima”, kazala je Jelena.
Zatim nam je prišla 63-godišnja Ljiljana, koja ističe kako je dugo bila na birou za nezaposlene, a sada prima mirovinu u iznosu od 1.500 kuna. Živi sama, ponekad skuplja boce, a katkad joj pomognu sestrična i nećakinja. Zahvalna je, kaže, što ima kruha.
„Ne bunim se, ima i gorih slučajeva od moga. No, smeta mi kako nas ljudi gledaju dok stojimo ovako u redu, kao da se sprdaju s nama. Ako završimo u novinama ili na televiziji, imam susjede koji mi se ismijavaju. Govore da smo socijalke, ugrožene i takve stvari pričaju”.
Irma, koja ima 66 godina, kaže kako je preko Facebooka prije sedam godina čula za„Rijeku ljubavi” i od tada dolazi, jer ima mirovinu od samo 1.155 kuna i nema od čega živjeti.
„Smrzavam se čekajući u redu, ali moraš. Imam kćer i zeta koji nekad pomognu, ali ni oni ne mogu puno pomoći jer imaju četvero djece. Je li sramota ili nije doći po pomoć nema veze, moraš doći, jer ne možeš spojiti kraj s krajem”.
Humanitarac ne može glumiti
Štefica Čučak zamolila nas je da svakako istaknemo da su najveći donatori Konzum, Velpro i SPAR, te iako je uglavnom riječ o hrani pred istekom roka, spomenutim trgovinama zahvaljuje na pomoći. Ono što je definitivno pomoglo u radu udruge je i novac dobiven iz europskih fondova. Naime, udruga je dosad dobila 10 milijuna i 300 tisuća kuna novca. Tim novcem kupljen je kombi kojim se pribavljaju proizvodi iz trgovačkih centara, a kupljena je i rashladna komora u koju se stavlja hrana koja podliježe kvarenju.
Ono što je za svaku pohvalu je da svih 17 osoba koje pomažu u radu udruge su volonteri, odnosno ne primaju nikakvu naknadu.
„Ne možete humanost dobiti izvana, ona je vama duboko u srcu i to je Božji dar. Humanitarac ne može glumiti, ili si humanitarac ili nisi. Naša udruga je kao sveti hram, ovamo zločesti ljudi ne mogu doći”, objasnila nam je Štefica.
Ljudi po jutarnji doručak dolaze po potrebi, netko svaki dan, netko jedanput tjedno, ali svaki dan bude između 100 i 150 ljudi, kazala je Štefica i dodala kako taj broj treba pomnožiti s tri člana obitelji, što ispada da svaki dan prehrane gotovo 500 osoba.
„Da toga nema ne znam kako bi ti ljudi preživjeli. Imam primjerice susjedu koja prima 1.700 kuna mirovinu, a mjesečno daje 800 kuna za lijekove. Situacija je teška. Imam tri obitelji sa desetoro djece, njima litra mlijeka ništa ne znači. Trebala bih imati farmu krava da opskrbim tu djecu s mlijekom. Majke miješaju decilitar mlijeka s decilitrom vode kako bi djeca bar malo okusila mlijeko. Ja sam najveći prosjak u Republici Hrvatskoj i toga se ne stidim”, kaže Štefica.
Osim jutarnjeg doručka, udruga jednom mjesečno dijeli i takozvani „paket života”. Riječ je o paketu koji sadrži 1718 proizvoda poput brašna, šećera, ulja, jaja, tijesta, riže, pašteta, pučke kobasice… No, Štefica je kaže svjesna da za prosječnu obitelj taj paket na mjesečnoj bazi nije dovoljan za preživjeti.
Umijeće preživljavanja
Inače, pravo na pomoć u hrani imaju dvije kategorije korisnika. Prvi su primatelji zajamčene minimalne naknade (socijalne pomoći), a druga kategorija su samci koji imaju primanja do 1.500 kuna, a za svakog dodatnog člana obitelji granica se podiže za još 500 kuna.
Po svoj doručak došla je i 65-godišnja Nedeljka, koja je tri godine u mirovini, a prima 1.359 kuna. Muž nema primanja i kad plati režije, kaže, ostane joj samo 200 kuna.
„I što da radim s tim. Da sjednem i da plačem? Nitko me ni ne sasluša, jedino ovdje dobijem malo hrane, hvala gospođi Štefici. Nije zgodno stajati u redu, hladno je, ali prisiljeni smo. Nikad me nitko nije mogao ovako vidjeti po redovima dok sam mogla raditi, ali sad moram stajati u redu za pomoć.”
Nedeljka kaže kako živi na selu, pa joj u krpanju kraja s krajem pomaže i briga o životinjama. Ima dva sina, ali kaže da od njih ne može tražiti pomoć, jer i oni teško žive.
Prišla nam je i umirovljenica koja se nije htjela predstaviti, ali je odlučila nešto ispričati kad je čula da smo došli iz Zagreba raditi priču.
„Primam 1.500 kuna mirovine, a za režije mi ode 1.200 kuna. Od čega da živim? Što vi iz Zagreba mislite? Morate nam pomoći. Neka se zna, uvijek smo mi u Slavoniji zadnji u svemu. Prije se sav novac slijevao u Beograd, a sada u Zagreb. Da nije„Rijeke ljubavi” umrla bih. Kćer mi je završila fakultet i deset godina je nezaposlena. Lokalni političari traže eure da bi nekog zaposlili”.
Tužan prizor djeteta
Naravno, bilo je i onih ogorčenih na političare koji vode zemlju. Tako 64-godišnji Pero s 1.500 kuna mirovine uzdržava sebe, suprugu i dvije kćerke koje se još školuju. Na pitanje kako preživljava nam je kazao: „Super mi je. Slušam premijera, a po njemu ja živim kao lord, imam novaca na bacanje. Jer on priča da kod nas cvjetaju ruže, dok se zapravo ljudi masovno iseljavaju. Da nema Štefice, ne znam što bih.”
Iako je svaka priča od ljudi s kojima smo pričali potresna, najviše nas je pogodilo stajanje u redu 39-godišnje samohrane majke Ivane, koja je po jutarnji doručak došla sa svojom petogodišnjom kćerkicom. Gledati dijete kako stoji u redu za kruh, mlijeko i mesne nareske doista nikoga ne može ostaviti ravnodušnim. Ivana je radila 16 godina i ostala bez posla, sada s dječjim doplatkom prima 1.240 kuna mjesečno. Nekad joj je pomagao brat, no sad ni on više ne može.
Kako nam je kazala Štefica, nema veće radosti u udruzi nego kad razvesele djecu. Tako su jednom prilikom nabavili školsku opremu, nove trenerke, tenisice, torbe. I onda su zamolili majke da ne skidaju etikete s proizvoda kako bi djeca znala da je riječ o novoj robi.
„Kad su djeca to dobila, bio je to pravi urnebes, velika radost, jer su po prvi put dobili nešto novo”.
Oni pjevaju, meni suze teku
Štefica nam je u razgovoru kazala i kako smatra da je hrvatski narod plemenitog srca, samo ih treba potaknuti. Prisjetila se jedne situacije kada su dobili donaciju punog kamiona s jabukama. Kamion nije mogao doći pred udrugu, pa su se osobe koje su čekale na pomoć same organizirale i složile u špalir, i rukama prebacili jabuke u prostorije udruge.
„Čujem ja neku pjesmu dolazi izvana, kad sam izašla vidjela sam kako okupljeni rade i pjevaju od radosti. Bili su radosni jer će moći napraviti štrudlu i razveseliti obitelj. Oni tako pjevaju, a meni suze idu, i dan danas kad se sjetim.”
Lijep primjer je gospođa iz Splita koja je darovala stan u Osijeku udruzi, a oni su ga dali na korištenje majci troje djece, koja je oboljela od multiple skleroze.
Pitali smo Šteficu odakle joj taj poriv da pomaže potrebitima i je li ona ikad gladovala.
„Ne volim pričati o sebi, meni je bitno da dobijemo pomoć za što više potrebitih. Otac mi je bio alkoholičar, tjerao mene i majku nožem, kroz prozor smo skakale, pretežno smo živjeli u neimaštini. Ali nemojmo o meni. Kod nas se danas i ovdje stvarno događaju čuda, ja što poželim, ja to i dobijem”.
Štefica priča kako im i privatne osobe šalju donacije, no postoji jedan čovjek koji svaki mjesec pošalje robe iz Konzuma u vrijednosti od šest tisuća kuna, čime pokrije mjesečno 100 obitelji, a ne zaboravlja ni djecu, pa tako uvijek kupi i 200 hrenovki koje djeca obožavaju.
Unatoč lošoj situaciji, Štefica vjeruje da bi se kroz koju godinu gospodarska situacija trebala poboljšati.„Svi smo mislili, kad završi rat, gospodarstvo će se oporaviti, sve će krenuti na bolje, no došlo je do totalnog socijalnog kolapsa. Ona manjina koja ima, njoj je dobro, ali velika većina danas teško preživljava i teška su vremena. Vjerujem da treba izdržati koju godinu i da će situacija biti bolja. Da sam mlađa deset godina, tvornicu bi osnovala, digla bi je iz pepela, pomogla ljudima da rade i zarade”, zaključila je Štefica.
„Štefica je božja miljenica; širi tu dobrotu i na nas”, govore ljudi iz reda tuge i očaja, ali ipak sa smiješkom na licu kad spominju svoju dobrotvorku.
Igor Knežević