Veliku pompu u javnosti izazvala je izjava trofejnog hrvatskog skijaškog trenera Ante Kostelića, koji je u nedavnom intervjuu upitao novinara: „Zar tebi nije neugodno da čuješ da ću ja npr. imati penziju od dvije i pol tisuće kuna?”, izjavio je ogorčeni Kostelić. Izjava je to koja je problematična na više razina. Prije svega, zbog toga što 617 tisuća hrvatskih umirovljenika ili njih 54 posto koji su mirovinu ostvarili prema Zakonu o mirovinskom osiguranju prima manje od 2.500 kuna mirovine. Upućen ili ne, Kostelić je spomenuo upravo iznos prosječne mirovine u RH.
Kostelić se tom izjavom pomalo bahato izdignuo iznad svih tih umirovljenika koji su vrijedno radili kao radnici, kuhari, konobari, prodavači, zidari, spremačice, profesori, zdravstveni radnici, ali eto kad se priča o „običnim” umirovljenicima, to javnost ne zanima, iako je riječ o stotinama tisuća osoba koje preživljavaju s prihodima koji su manji od hrvatske linije siromaštva koja iznosi 2.710 kuna.
Naknade za medalje
Svaka profesija je važna i u pravilu svatko u svom poslu radi vrijedno i zaslužuje pristojna primanja u starosti. No, eto, zbog toga što je netko popularniji, bilo u ovom slučaju sportaš, ili umjetnik, glazbenik, on ne zaslužuje na temelju tih zasluga i veću mirovinu. Kostelić je nesvjesno zapravo tražeći bolje uvjete za sebe, skrenuo pozornost, barem onog dijela javnosti kojem je stalo do svih umirovljenika, na problem niskih mirovina. Što je još zanimljivije, nakon njegove izjave ga je vrlo brzo demantirao Hrvatski skijaški savez koji je objavio da će prema procjenama njegova mirovina iznositi oko 6.700 kuna, s time da on još nije ni podnio zahtjev.
Cijela priča i Kostelićevo nezadovoljstvo zapravo se zavrtjela zbog tzv. doživotnih naknada za sportaše, na koje u ovom trenutku imaju pravo samo vrhunski sportaši koji su osvojili medalje na olimpijskim igrama ili svjetskim prvenstvima, ali ne i treneri. Primjerice, Janica Kostelić kao osvajačica zlatne medalje na olimpijadi kad napuni 45 godina imate će pravo zatražiti naknadu u iznosu od prosječne hrvatske neto plaće, koja sada iznosi oko sedam tisuća kuna, a Ivica Kostelić kao srebrni osvajač će imati pravo na 80 posto tog iznosa. Pravo je to koje im pripada zakonom, bez obzira primali plaću ili mirovinu.
To pravo očito želi sada i njihov otac, a ministrica turizma i sporta Brnjac je odmah najavila tu mogućnost, a potvrdio ju je i ministar rada Aladrović. Teoretski, 82-godišnji Kostelić osim mirovine od 6.700 kuna bi imao i tu dodatnu naknadu, dakle ukupno 13.700 kuna. Kakav ispravak nepravde za „siromaha” Kostelića!
Država trenutno za tu vrstu naknada isplaćuje 22 milijuna kuna godišnje, a prima ju 218 bivših sportaša. Mnogi nisu zatražili tu naknadu, a imaju na nju pravo, a zanimljivo je da ju je zatražio prošle godine i Davor Šuker, koji kao osvajač bronce na Svjetskom prvenstvu ima pravo na 40 posto neto plaće, te prima 2.583 kune mjesečno naknade, iako je u javnost procurio podatak da Šuker kao predsjednik HNS-a prima „volontersku” naknadu između 50 i 55 tisuća kuna mjesečno, iako je on ranije tvrdio da ne prima plaću!?
Rješenje postoji
I rukometni trener Lino Červar stao je u obranu Kostelića, doduše, izjavu je dao još kad je mislio da će Kostelić imati 2.500 kuna mirovine, kazavši da i trenere država treba zbrinuti jer su donijeli toliko radosti narodu zbog sportskih uspjeha, dodavši i da se sam zbrinuo jer prima saborsku mirovinu. Javio se i trofejni vaterpolo trener Ratko Rudić, koji je kazao da prima mirovinu manju od 2.500 kuna i da se ne cijeni dovoljno trenere u našoj zemlji. No, zašto bi Rudić imao višu mirovinu, ako nije uplaćivao doprinose i stjecao staž u našoj zemlji? Nije rekao da li prima mirovinu i iz drugih zemalja gdje je dugo radio i dobivao dobru plaću.
Kostelićeve suze ne diraju prosječnog umirovljenika. Utoliko više jer je Kostelić zaboravio napomenuti da je još od 1999. bio u radnom odnosu u Hrvatskom skijaškom savezu, a od 2002. do 2018. dobivao dodatno i 23 tisuće kuna bruto „potpore” mjesečno od Olimpijskog odbora kao vrhunski trener. Posljednje tri godine nema status vrhunskog, već vrsnog trenera, jer ne trenira osvajače medalja, pa dobiva „samo” 15.000 kuna bruto, te se čak i zbog toga pobunio, jer smatra da je svejedno vrhunski trener po starim zaslugama.
Dakle, Kostelić je itekako profitirao na svom uspjehu i priskrbio za poprilično lagodni život, a mogao je i uštedjeti za starost, a na kraju će imati i jako dobru mirovinu. Problem je što su naknade za sportaše promašile poantu, s njima se trebalo pomoći samo onim vrhunskim sportašima, u pravilu iz manje razvikanih sportova poput streljaštva ili taekwondoa koji nisu profitabilni i kojima stvarno trebalo pomoći.
Ovako sad imamo primjere poput Šuke- rovog, a možda u budućnosti i Kostelićevog, koji prokazuju nepravednost raspodjele državnog novca. Zar ne bi bilo logičnije da primjerice naknade vrhunski sportaši mogu dobiti samo ako su nezaposleni ili imaju skromne prihode do određenog cenzusa. Ili da Kostelić i svi sportaši koji odu u mirovinu ne mogu dobivati tu naknadu ako imaju mirovinu ili prihode veće od prosječne plaće. U slučaju Kostelića, ako bi imao mirovinu 6.700, imao bi pravo naknade na još tristotinjak kuna do prosječne plaće, a ne da dobije 13.700 kuna. E, to bi bilo pravedno.
Igor Knežević
