Od javne kuhinje do vagona

Beskućnik je osoba koja nema gdje stanovati, boravi na javnom ili dru­gom mjestu koje nije namijenjeno za stanovanje i nema sredstava kojima bi mogla podmiriti potrebu stanovanja, piše u Zakonu o socijalnoj skrbi. Pojam beskućnik i zaštita takvih osoba u ovaj Zakon je ušla tek 2011. godine, i to na„nagovor” Europ­ske unije, jer je 2007. godine Hrvatska s Europskom komisijom potpisala Zajednički memorandum o socijalnom uključivanju koji je identificirao beskućnike kao jednu od socijalno najisključenijih skupina. Iako se tim zakonom gradovi, a ako ne mogu oni, onda županije, obvezuju da će se skrbiti o beskućnicima, u praksi rijetki to rade, a i oni koji to rade, ne rade to dovoljno, kazao nam je izvršni predsjednik udruge Hrvat­ska mreža za beskućnike Zvonko Mlinar.

„Mimo zakona koji definira tzv. apso­lutne beskućnike, mi u udruzi koristimo definiciju Ujedinjenih naroda, koja be­skućnicima smatra i sve one koji nemaju adekvatne uvjete za život, od lošeg stanja nekretnine, te nepostojanja, vode, struje, grijanja, žena u sigurnim kućama, mladih u alternativnoj skrbi i sl. Njih nazivamo relativnim beskućnicima i ima ih oko 10 tisuća, a apsolutnih je najmanje 2 tisuće.”

Što se tiče starije populacije, svaki de­seti apsolutni beskućnik stariji je od 65 godina, dok je taj broj za relativne beskuć­nike sigurno viši, jer se zna da u ruralnim sredinama mnoge starije osobe žive bez struje, vode i grijanja.

Prikrivanje stvarnog broja

Nažalost, službeni podaci resornog ministarstva govore o samo petstotinjak beskućnika u Hrvatskoj, a razlog je zabri­njavajući. Naime, primjerice u Zagrebu oko 30 posto beskućnika je došlo iz drugih gradova i nemaju zagrebačko prebivali­šte te nisu evidentirani kao beskućnici. No, neki nisu evidentirani, kaže Mlinar, i zato što u centrima za socijalnu skrb ih ne žele prijaviti na svoju adresu. Objašnjava da centri nemaju dovoljno osoba koje bi „obrađivale” podatke, radile prijave i odja­ve, vodile cjelokupnu dokumentaciju tih osoba te zbog toga odbijaju prijave, iako ih Zakon o prebivalištu na to obvezuje.

„U jednom gradu nam je gradonačelnik prišapnuo kako imaju 55 beskućnika, iako ih je neslužbeno puno više. Ali ako bi ih sve priznali i prijavili na adresu, morali bi postupiti prema Zakonu o socijalnoj skrbi i osigurati im skrb i smještaj, a to nisu u mogućnosti. Propisi su dobri, ali je provedba loša”, kaže Mlinar, koji je kritizirao nekadašnju SDP-ovu ministricu Milanku Opačić koja je u Zakon o socijalnoj skrbi uvela novost da oni koji koriste usluge prihva­tilišta ne mogu ostvariti pravo na zajamčenu mimimalnu na­knadu (ZMN), odnosno soci­jalnu pomoć, što je, smatra, apsurd. Zbog toga njihova udruga traži da se to ispravi, iako je i njihov prijedlog da beskućnici ne dobiju pravo na cijeli iznos ZMN-a, već 50 posto, jer se boje da bi veći iznos ipak mogao privući dio populacije beskućnika koji novac troše na alkohol i drogu. Isto bi trebalo vrijediti i za nacionalnu naknadu starijima od 65 godina.

Tisuću beskućnika, dvjesto kreveta

Potez Milanke Opačić doveo je i do toga da prihvatilište u Velikoj Kosnici koje je ranije primalo 135 ljudi godišnje u prosje­ku (kapacitet 150 ljudi), sada prima 80-ak, jer su upravo zbog toga mnogi odustali od prihvatilišta i spavaju po vagonima i parkovima, jer bi im se ukinula ZMN, kaže Mlinar, dodajući da beskućnici u Zagrebu prenoćiti još mogu na samo dva mjesta, u Sesvetskom Kraljevcu i kod časnih sestara u Jukićevoj, ali na oba mjesta ima tek po 20-ak kreveta.    Samo u Zagrebu ima između 700 i 1.000 beskućnika, dakle više nego što je službena brojka za cijelu Hrvatsku.

Nije tu kraj apsurdima. Tako Mlinar ističe kako beskućnici koji nemaju zagrebačko prebivalište ne smiju jesti u četiri pučke kuhinje čiji je vlasnik Grad. Zbog toga mnogi moraju prelaziti „pola grada” da bi dobili hranu u drugim pučkim kuhinjama, a što je bilo jako problematično za vrijeme za­brane javnog prijevoza u doba najjačih korona mjera.

„Da nije bilo volontera u jeku najveće krize ljudi bi umrli od gladi. Bila su zatvo­rena i jedina tri mjesta za tuširanje pa smo tražili kontejnere s tuševima, no i na to se Grad oglušio. Poslali su nam 50 maski”, ironično je kazao Mlinar.

Otišli smo i sami vidjeti kako žive be­skućnici, pa smo ispred gradske pučke kuhinje u zagrebačkoj Branimirovoj ulici susreli beskućnika od 62 godine koji nam je otkrio da tamo jede na tuđu osobnu iskaznicu, jer nema zagrebačko prebivalište.

Ljeti u parku, zimi u vagonu

Ljeti obično spava po parkovima, a zimi na glavnom željezničkom kolodvoru u va­gonu ili u prihvatilištu u Velikoj Kosnici. Srećom, kaže, trenutno par dana ima krov nad glavom, jer spava kod prijateljice, no njoj uskoro dolazi živjeti kćer i morat će iseliti. Samac je, nikad se nije ženio i nema djecu da mu pomognu pa se snalazi sam. Zanimljiv je i detalj tijekom razgovora, pri­šao nam je jedan čovjek u kasnim 40-ima na biciklu koji skuplja boce, a on mu je izvadio svoje i darovao.

Malo dalje u parku pored Branimirove tržnice naišli smo na još jednog beskućnika. Ima 66 godina, a prije 5 godina se razveo od žene i iselio na ulicu. Spava u vagonima na glavnom željezničkom kolodvoru, bilo ljeto ili zima.

„Nekad nas spava u vagonu petero, nekad deset. Imam se s čim pokriti pa mi zimi nije hladno.”

Zali se da je prije korone mogao od skupljanja boca zaraditi dnevno 50-60 kuna, a sada duplo manje. Ne izgleda ni pijan ni mentalno bolestan, kako mnogi zamišljaju beskućnike, već dosta trezveno, ali prljavo i neuredno. Kaže nam da se hrani u pučkim kuhinjama. Na pitanje tišti li ga što, odgovara kako se pomirio s tim da je beskućnik i da je to „gotovo i što možeš”.

Iz H rvatske mreže za beskućnike tvrde kako bi se broj beskućnika mogao uvelike smanjiti da postoji volja kod vladajućih, i to ne izgradnjom novih prihvatilišta, već prevencijom. Za početak bi, kažu, trebalo izgraditi četiri Centra za pomoć i podršku beskućnicima u četiri najveća hrvatska grada, gdje bi osobe mogle dobiti upute i pomoć oko ostvarivanja svojih prava, npr. imaju slučajeve starijih osoba koje imaju pravo na mirovinu, ali nisu podnijele zahtjev, a to bi im pomoglo da izađu iz siromaštva i da ne budu beskućnici. A prije svega, treba što hitnije riješiti problem s dobivanjem osobnih iskaznica (prebivališta) jer bez nje i oni mlađi se ne mogu ni zaposliti.

Igor Knežević