Gotovo četvrtina hrvatskog stanovništva starija je od 65 godina. Sustav skrbi o starijim osobama u Hrvatskoj je do te mjere devastiran da se privatnim domovima tolerira ilegalno poslovanje. Domovi su postali azili za umiranje bez ikakvog dostojanstva. Hospicija nema, mjesto u državnom domu je nemoguće dobiti i zato cvate privatni biznis, ali gotovo u potpunosti u ilegali. Bez ugovora, bez papira, bez znanja institucija, s plaćanjem na ruke. Sve na crno i bez ikakvog nadzora i izvan poreznog sustava.
Nije tu riječ samo o zamračenim porezima, već i o krajnje nestručnom i nemarnom postupanju prema umirućim starcima, uskladištenim u višesobnim stanovima, utrpanih u krevet do kreveta, neovisno o spolu, bez dostojanstva, tek toliko da ih se održava na životu. Sjećate li se Andraševca? Tamo je izgorjelo šest staraca u drvenoj baraki u dvorištu, pronađeno je 26 korisnika, a obiteljski dom je registriran za samo 13 osoba. Još gore je što mnogi takvi domovi nude aranžmane s neplaćanjem ili sniženom cijenom na način da s korisnicima potpišu ugovore o dosmrtnom uzdržavanju i preuzmu njihovu imovinu. I to je zakonski zabranjeno svima koji djeluju u području socijalnih usluga. No, nitko to ne nadzire, nitko ne kažnjava.
Rade unatoč zabrani
Država nema efikasan način kako se suprotstaviti “poduzetnicima” koji se bave ilegalnim pružanjem usluga smještaja starijih osoba u obiteljskim domovima. Zaključak je to do kojeg smo došli kada smo pokušali doznati što se točno događa kada Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike izda rješenje kojim se obiteljskom domu zabranjuje rad.
Novinari koji pišu o takvim slučajevima nerijetko završe na sudu. I naša novinarka je bila pozvana svjedočiti na sud o biogradskom slučaju nelegalnog doma koji je ispunio medije pričom o prijevarnom otimanju većeg stana u Medvedgradskoj ulici u središtu Zagreba od dvoje svojih korisnika kojima je čak zabranio kontakte i posjete. Da još uvijek radi unatoč zabrani inspekcije Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike saznalo se tek kad mu je desetak korisnika oboljelo od korone. Ipak, on i dalje radi, kao da ništa nije bilo. I proganja novinare koji se usude išta objaviti.
Ilegalno radi i dom u Gornjem Stupniku u Zagrebačkoj županiji, koji samo formalno mijenja vlasnike i uredno nudi povoljni smještaj u nekoj od svojih improviziranih zgrada bez zadovoljavanja minimalnih standarda. Na internetu sve izgleda legalno, nazovete, dobijete povoljnu cijenu od 4.500 kuna, nude se neba i doline, vrhunski njegovatelji i birana hrana. A ne pomažu ni inspekcije, pa čak niti prijave državnom odvjetništvu. Preslastan je takvim lešinarima biznis s poluživim starcima, uz malo starih kreveta, nekoliko rasparenih noćnih ormarića i rijetki čušpajz.
Nemoć države
Što poduzima država?Vrh obrascaDno obrasca Najčešće se ne dogodi ništa, što potvrđuju i podaci koje smo dobili od Ministarstva. U posljednjih pet godina, odnosno u razdoblju od 2017. do kraja 2021. doneseno je takvih 108 rješenja, no unatoč zabrani rada, 74 pružatelja su nastavili raditi bez pribavljenog rješenja o ispunjavanju minimalnih uvjeta za pružanje socijalnih usluga. Osim toga, država nema načina prevencije i kontrole kojima bi onemogućila vlasnicima obiteljskih domova kojima je već izrečena zabrana rada otvaranje novih obiteljskih domova.
Prema pisanju Faktografa pokazao je to i slučaj poduzetnice iz Zadra koja se u tom gradu godinama bavi poslom pružanja usluga smještaja starijih osoba u obiteljskim domovima, razvija cijelu mrežu ilegalnih domova i to samo s osnovnom školom. Unatoč tome što joj je država nekoliko puta zabranila rad, ona i dalje posluje te je involvirana u otvaranje drugih obiteljskih domova, iako tvrdi da nema veze s njima.
Katkad je registrirala obrt, pa jednu, drugu, treću firmu specijaliziranu za djelatnosti zdravstvene zaštite i smještaj starijih osoba. Danas ista umjetnica biznisa vodi obiteljski dom kojem je u siječnju 2020. godine zabranjeno pružanje usluga smještaja starijim i teško bolesnim osobama. Unatoč zabrani rada, dom je i dalje poslovao, što je utvrdio i novi inspekcijski nadzor u studenom 2020. godine, pa ponovljeni 25. studenoga 2021., a konačno nadzorom iz travnja 2022. doneseno je rješenje o naplati novčane kazne u visini od 50.000 kn.
Ali, ali niste shvatili, taj dom i dalje radi, kao i još tri doma na druga imena, bez rješenja o ispunjavanju minimalnih uvjeta za pružanje socijalnih usluga. Nakon deset godina ilegalnog lešinarenja Ministarstvo je podnijelo optužni prijedlog protiv pravne osobe te su izviješteni centri za socijalnu skrb, nadležni prema prebivalištu korisnika na smještaju. A cijena smještaja je 5.200 kuna mjesečno, pa vi računajte kakav je to biznis, jer dok traju sudski i ini postupci, radilo se „legalno“. Najčešće je zaposlena po jedna osoba, koja tamo fiktivno radi 24 sata, a zapravo korisnici su često sami, naročito noću.
Nesposobne inspekcije
U Hrvatskoj ne postoje formalno-pravne prepreke koje bi onemogućile da predstavnik obiteljskog doma kojem je zabranjen rad započne pružati socijalne usluge kao trgovačko društvo, udruga ili obrt. Osim toga, jednom kada Ministarstvo utvrdi da dom radi ilegalno, procedura koja slijedi ne znači ujedno da će on prestati s radom. Ista sudbina čeka i 39 domova za koje su kroz 98 ovogodišnjih nadzora u obiteljskim domovima donesena rješenja o zabrani rada. I nikom ništa.
Nepravilnosti utvrđene u obiteljskim domovima u većini slučajeva se odnose na nedovoljan broj medicinskih sestara i njegovateljica. Neki obiteljski domovi ih uopće nemaju jer ih nema na tržištu rada. Često se događa i da predstavnik obiteljskog doma ne živi u objektu u kojem pruža usluge smještaja te da su prostori neuredni i neodržavani, piše na portalu Faktograf.
Nije rijetkost, dodaju u Ministarstvu, da je u sobama veći broj kreveta od broja propisanog rješenjem te da su higijenski i sanitarni uvjeti loši. Nadalje, često je loša i briga o zdravlju korisnika, koji često nemaju ni potpisan ugovor o smještaju. Uvjeti su se dodatno pogoršali za vrijeme pandemije, na što upozorava i Pučka pravobraniteljica.
Sindikat umirovljenika Hrvatske poručuju kako kazne za nelegalni rad moraju biti ozbiljne i visoke, pa čak i zatvorske. Niti najnoviji Zakon o socijalnoj zaštiti nije definirao efikasnu socijalnu inspekciju za domove, a broj socijalnih inspektora je premalen, za cijelu Hrvatsku sa 9 je porastao na 21 inspektora, te oni najčešće u provjere odlaze po najavi ili prijavi. Činjenica da brojni obiteljski domovi nastavljaju s radom i nakon zabrane ne iznenađuje, jer je to posljedica nefunkcioniranja pravne države, ali i raspada sustava društvene skrbi o starijima od 65 godina.
Ukidanje obiteljskih domova
Nemamo dovoljno županijskih domova koji su subvencionirani, ne grade se novi, privatni domovi su preskupi, a prosječna mirovina iznosi samo 2.700 kuna. Što preostaje obiteljima nemoćnih i siromašnih staraca nego legalni i brojni ilegalni obiteljski domovi i ilegalna udomiteljstva u kojima su stari praktički uskladišteni do smrti? No, obitelji ne smještaju roditelje u ilegalni dom iz pohlepe, već iz nevolje.
Gdje je rješenje? Prvo, u povećanju mirovina, u dobroj organizaciji izvaninstitucionalnih oblika skrbi i inovativnih varijanti kapaciteta za starije. Svakako ima dobrih praksi u drugim europskim zemljama, no mi bez vizije idemo na redukciju.
Novi Zakon o socijalnoj skrbi više ne predviđa mogućnost osnivanja obiteljskih domova. Oni domovi koji su osnovani prije donošenja zakona mogu pružati socijalne usluge najkasnije do 31. prosinca 2026. godine. Obiteljski domovi koji žele nastaviti pružati socijalne usluge dužni su do tada uskladiti organizacijski oblik s odredbama novog zakona. Drugim riječima, morat će se reorganizirati kao ustanove u sustavu socijalne skrbi.
Sindikat umirovljenika se zalagao da se ne ukidaju obiteljski domovi, jer se nema gdje razmjestiti oko 6.000 starijih osoba koje su u njima sada smještene, a vjerojatno je barem još 3.000 smještenih u ilegalnim domovima. No, svakako su potrebni daleko rigorozniji uvjeti i procedure prigodom otvaranja takvih domova te redoviti nadzor, bez najave, po mogućnosti uz uvođenje i civilnih volontera koji bi imali pravo ulaziti u takve domove i izvještavati inspekciju, mišljenje je Sindikata umirovljenika. Starenje stanovništva, neadekvatne mirovine, izostanak razvojnih strategija skrbi za starije, sve su to faktori koji su doveli do kolapsa vidljivog i kroz bujajući fenomen ilegalnih domova.
J.A. Petrović
NAKON DESET GODINA ČEKANJA
Potpišite zadužnicu ili ništa!
Drago K. iz Zagreba nakon deset godina čekanja je konačno dobio poziv za smještaj u jednokrevetnu sobu u jedan popularan dom za starije osobe u središtu grada. Kako živi sam, udovac je bez djece, s pristojnom mirovinom, neće mu biti problem snositi trošak smještaja i još zadržati nešto novca za troškove mobitela, brijača, lijekove, higijenu, odlaske u kino ili na koncerte. Sve je to on lijepo isplanirao, a svoj će zagrebački stan staviti u prodaju tek nakon tri mjeseca, kad bude siguran da se snašao u domu.
Oduševljenje mu je malo splasnulo kad su mu iz doma javili kako na čin potpisivanja ugovora o smještaju mora donijeti i bjanko zadužnicu potpisanu kod javnog bilježnika na sto tisuća kuna. Zabrinuo se da će mu time možda dom blokirati puni iznos mirovine i hitno je nazvao Pravno savjetovalište Sindikata umirovljenika. Ispitali smo za njega kakva je uobičajena praksa.
Da, svi domovi u gradu Zagrebu, točnije gotovo svi županijski domovi u Hrvatskoj, prakticiraju traženje bjanko zadužnice na do 50 ili 100.000 kuna, koji obično potpisuju sam korisnik ako mu je mirovina dovoljno visoka za snošenje troška smještaja, odnosno djeca ili unuci, ako moraju doplaćivati za trošak smještaja ili sami preuzeti tu obvezu. Neki domovi prakticiraju i solemnizaciju ugovora o smještaju kod bilježnika. No, sve to ipak nije stopostotna zaštita domova od mogućeg neplaćanja smještaja. U drugom zagrebačkom domu unuka je za baku smještenu u stacionaru potpisala bjanko zadužnicu, no kako je ona sama zapala u dugove, dom će morati angažirati odvjetnika i pokušati preko suda ostvariti povrat dosadašnjeg duga od 17.000 kuna.
Mnogi se potencijalni korisnici domova interesiraju i o načinu plaćanja troška smještaja. Prvo, mogu si pojednostaviti život tako da ne moraju odlaziti u banku ili do bankomata, već u uredu HZMO-a potpisati suglasnost da se cijela mirovina uplaćuje na račun doma. Ako je mirovina veća, razlika iznad cijene smještaja može se podići na blagajni doma. Ako je manja, potomci će razliku doplaćivati uplatom na blagajni ili putem Internet bankarstva. Najgore je, međutim, što korisnici sve češće imaju mirovine niže od cijene smještaja čak i u županijskim ili gradskim domovima, dok u privatnim domovima su cijene najmanje dvostruko do četverostruko više. U poznatoj domu sv. Ana cijena jednokrevetne sobe je od 3.300 do 7.500 kuna, ovisno o kategoriji i potrebi, a domu Park je početna cijena za jednokrevetnu sobu 4.500 kuna. Privatni domovi se kreću od 5.000 do 10.000 kuna, a obiteljski, ovisno o lokaciji, od 3.000 kuna na više.
S obzirom da je čak 75 posto svih mirovina ispod hrvatske linije siromaštva, to je niže od 3.200 kuna, svatko tko „ulovi“ smještaj u županijskom/gradskom/javnom domu je uhvatio čuperak Kairosa, boga sreće.
J.A.P.
