U našem društvu ne nedostaju primjeri izvanbračnih zajednica i najčešće ih povezujemo s neformalnim načinima življenja mlađih ljudi, no sve je veći broj starijih ljudi koji se odlučuju na izvanbračne zajednice iz raznih razloga, a prije svega zbog mira u kući sa svojim potomcima. Upravo je uvođenje prava na dio obiteljske mirovine, odnosno obiteljski dodatak, koji je zaživio od 1. siječnja 2023., potvrdilo takav trend.
Prema Obiteljskom zakonu izvanbračna zajednica je životna zajednica neoženjenog muškarca i neudate žene koja traje najmanje tri godine ili manje ako je u njoj rođeno zajedničko dijete. Ta naoko jednostavna zakonska formulacija, pokazalo se, krije brojne nedorečenosti na koje se odnedavno spotiču javni bilježnici, općinski sudovi, Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje i, naravno, pripadnici takvih zajednica.
Izjednačenost bračnih i izvanbračnih prava?
Naime, u našem sustavu ne postoji evidencija izvanbračnih zajednica, u nju se nitko ne treba prijaviti, pa tako ne postoji ni evidencija prestanka takve zajednice. S druge, pak, strane, osobe koje su odabrale takvu zajednicu imaju jednaka prava kao i osobe u bračnoj zajednici, što znači da mogu ostvariti obiteljsku mirovinu ili obiteljski dodatak. No, kako dokazati izvanbračnu zajednicu, pa onda i eventualnu obiteljsku mirovinu, ako o tome ne postoji evidencija?
Svi koji su se našli u takvoj situaciji donedavno su tražili rješenje nadležnog općinskog suda o utvrđivanju i postojanju izvanbračne zajednice. Riječ je o izvanparničnom postupku u kojem postoji zainteresirana strana, ali je potrebno navesti i suprotnu stranu na koju se, gotovo automatski, upisivao Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje. S mogućnošću traženja dijela obiteljske mirovine, od prošle se godine broj takvih predmeta zamjetno povećao i HZMO je počeo ulagati žalbe. Naime, oni uistinu nisu stranka u tom postupku i ne mogu znati je li neki par živio u izvanbračnoj zajednici. Županijski sudovi uvažili su njihove žalbe pa su se svi oni koji su željeli ostvariti takav dodatak odjednom našli u problemu.
Muke po HZMO-u
„Izvanbračne partnerice su najugroženije, jer, s obzirom da najčešće dulje žive i imaju manju mirovinu, potencijalne su korisnice obiteljskih mirovina ili njenoga dijela. Neke od njih imaju ostvarile su čak rješenja o nasljeđivanju, ali HZMO-u to nije dovoljno, traže rješenje Općinskog suda na koji onda ulaže žalbu.
U borbi za rješavanje svog problema, žene se često obraćaju Pravnom savjetovalištu SUH-a, ali i Uredu pravobraniteljice za ravnopravnost spolova koji je situaciju proglasio diskriminatornom, jer iako su po zakonu bračna i izvanbračna zajednica izjednačene, praksa pokazuje drukčije. HZMO je uvažio primjedbu, ali teškoće u realizaciji i dalje postoje“, objašnjava Štefica Salaj, voditeljica pravnog savjetovališta SUH-a, te dodaje: „dakle, ako ste živjeli sa svojim partnerom u istom kućanstvu i eventualni nasljednici Vam ne osporavaju pravo nasljedstva, Vaš će se problem, uz ponešto teškoća, vjerojatno pozitivno razriješiti. No, tu nije kraj priče.
Što kada nema nasljednika?
Postoje različiti oblici izvanbračnih zajednica, posebno među starijim ljudima. Naime, neki od njih formalno nikada nisu zajedno živjeli. Udruženi u starosti, odlučili su zadržati svoje nekretnine i formalno biti prijavljeni prebivalištem na različitim adresama. U tome nema pravnih prepreka, jer ni bračna, niti izvanbračna zajednica nisu uvjetovane zajedničkim stanovanjem. No, ne postoje li nasljednici koji će potvrditi njihovu zajednicu, pitanje je kako je u tom slučaju dokazati. Svjedocima, dokazom o plaćanju vode za dvoje na jednoj od adresa?
„Ljudi oblikuju svoje partnerstvo na različite načine. Neki žive poput tradicionalnih bračnih partnera, u zajedničkom kućanstvu i s mrežom obiteljskih, prijateljskih i susjedskih odnosa. Takvu je zajednicu jednostavno dokazati. Nije naročito složeno ni s onima koji su tehnički živjeli na dvije adrese, ali su boravili na jednoj. Tome obično svjedoče računi kućanstva i susjedstvo. Teži su slučajevi s onima koji uistinu nisu ‘spavali’ zajedno, ali su dijelili sve troškove, no nema žive rodbine koja bi mogla potvrditi njihovu povezanost. Takvu je zajednicu mnogo teže dokazati, ali nije nemoguće“, objašnjava pravnica Salaj.
Mogući dokazi
„Možda su partneri nekoć bili sudužnici ili jamci u traženju kredita. Iako, se tada obično radi o javnobilježničkoj izjavi u određenu svrhu, u nedostatku boljeg dokaza i taj može pomoći. Imali smo slučaj kada je umrli parter posljednje mjesece života proveo u Domu umirovljenika i zaposlenici su mogli posvjedočiti da ga je njegova izvanbračna družica svakodnevno obilazila i bila zavedena kao kontakt za hitne i sve druge situacije. Naišli smo i na situaciju kada su se bračni partneri razveli, pa obnovili vezu, ali ne i bračne zavjete. Nakon smrti partnera, bračno-vanbračna supruga je tražila obiteljski dodatak, a kao dokaz o izvanbračnoj zajednici nakon braka, poslužili su računi sa zajedničkih putovanja i odmora.
Dakle, to su situacije u kojima nije bilo potraživanja imovine pa ne postoji ni rješenje o nasljeđivanju, već su u pitanju nasljeđivanje mirovine ili njezinog dodatka. Ukratko, iako se radi o složenijim slučajevima i njih je moguće dokazati. Diskriminatorno je da su partneri u izvanbračnim zajednicama izloženi takvim komplikacijama, ali praksa je srećom pokazala da ih je većinu moguće riješiti“, zaključuje Salaj.
No, stranke će se neopravdano namučiti i mjerodavni bi konačno trebali pronaći neki jednostavniji put u rješavanju njihova problema. Naravno, sve se to odnosi samo na slučajeve u kojima je partner preminuo nakon veljače 2008. godine, kada je zakon izjednačio bračnu i izvanbračnu zajednicu. Zato je korisno preporučiti i starijima koji se na razvedeni ili udovci odluče na novo partnerstvo u formi izvanbračne zajednice, da potpišu zajedničku izjavu kojom je potvrđuju i navode od kad su u njoj. Naravno, mogu regulirati i pitanje nasljeđivanja imovine, ali ono što je sigurno to je da se imovina koju su stekli za vrijeme zajedničke izvanbračne zajednice dijeli po pola.
Barbara Zlatar
