Poznato je da su ženske mirovine u Europi za 39 posto niže od muških mirovina, a Hrvatska, kao i većina novih članica Europske unije ima nešto niži rodni jaz u mirovinama, od 22,7 posto. Drugo je, pak, pitanje zašto ženska mirovinska kuna vrijedi samo 77,3 lipe? Može li se onda i sve proizvode kupiti za 22,7 posto niže cijene? Naravno da ne može.
Žene su zakinute i nije velika enigma prepoznati koji su uzroci nižih mirovina. Na prvom mjestu je stopa zaposlenosti žena koja je u Hrvatskoj vrlo niska, u 2017. samo 40,2 posto od radnog kontingenta žena, što je 11,8 postotnih poena niže od muške stope zaposlenosti te daleko niže od europskog prosjeka od 65,3 posto.
Žene imaju kraće ili isprekidane karijere s uplatama mirovinskih doprinosa zbog obiteljskih odgovornosti i djece, a također puno veći dio njih radi skraćeno radno vrijeme, odnosno u Hrvatskoj na određeno. Prema Eurostatu čak 31,4 posto zaposlenih Europljanki radi „skraćene” i stoga manje plaćene poslove, za razliku od samo 8,2 posto Europljana. Naprotiv, samo desetak posto Hrvatica ima takav „skraćeni” posao. Sadašnje umirovljenice nisu žrtve visokog broja zaposlenih na skraćeno radno vrijeme, ali niti na određeno – oblik ugovora o radu koji je „zarazio” već četvrtinu svih zaposlenih.
Kako je poznato da su plaće zaposlenih na određeno vrijeme i do 30 posto niže od zaposlenih na neodređeno vrijeme, u Hrvatskoj možemo i bez gatanja iz šalice kave pretpostaviti da će novije generacije žena imati još niže mirovine. Jasno je da ženama pogoduje sustav u kojemu je dominantan rad na neodređeno, na sigurnim i trajnim poslovima, uz pravo na zajamčenu minimalnu plaću radi zaštite od iskorištavanja i siromaštva ugroženih kategorija radnika, te kvalitetne mjere za ravnotežu osobnih, radnih i obiteljskih obveza.
No, kakav bi mirovinski sustav pogodovao ženama? Prije svega javni mirovinski sustav s obveznim mirovinskim doprinosima, a ne privatizirani s obveznim drugim stupom, kao kod nas. Nadalje, potrebno je uspostaviti sustav zajamčene minimalne mirovine koja bi zaštitila žene s kratkim i isprekidanim karijerama zbog obiteljskih obveza i neplaćenog rada, i to u visini koja bi bila poravnana s nacionalnom linijom siromaštva (u Hrvatskoj ove godine – 2.321 kuna).
Trebalo bi uvesti i redistributivne elemente u mirovinskoj formuli, kojima bi za cilj bilo, primjerice, podizanje razdoblja niskih primanja i doprinosa na prosječno utvrđeni minimalni iznos, što bi moglo pogodovati ženama koje rade na određeno ili sa skraćenim radnim vremenom.
Nadalje, tu je i čitav set mogućih kompenzacijskih mjera za skrb o djeci, invalidima ili starijima, što u različitim oblicima za djecu imaju gotovo sve zemlje. Taj takozvani „sustav zasluga” je u početnoj i simboličnoj verziji uveden za nove umirovljenice – majke, kojima se od početka ove godine priznaje dodatni radni staž od šest mjeseci po djetetu, što bi povećalo mirovine za oko dva posto. No daleko smo od mirovinskog sustava koji bi pogodovao ženama. Stoga se u sljedećoj mirovinskoj reformi mora svakako artikulirati rodni aspekt i izjednačiti žensku i mušku mirovinsku kunu.
(Podaci su preuzeti iz Statističkog ljetopisa Državnog zavoda za statistiku iz 2018. te EC European Semester The- matic Factsheet – Women in the labour market, 2017.)
Gdje su umirovljenice najdrugotnije?
Najveće razlike između muških i ženskih mirovina postoje u Rumunjskoj, Cipru, Nizozemskoj, Njemačkoj, Austriji i Ujedinjenom Kraljevstvu, od 39 do 63 posto. Ta stopa ženskog cje- loživotnog poniženja najniža je u novim članicama Europske unije te se među deset bivših socijalističkih zemalja ubacila jedino Danska. Najniži rodni jaz u mirovinama je u sljedećim zemljama: Estoniji, Slovačkoj, Litvi, Danskoj, Češkoj, Sloveniji, Mađarskoj, Latviji, Hrvatskoj i Poljskoj. Drugim riječima, taj je društveno-ekonomski sustav uglavnom pogodovao visokim stopama zaposlenosti žena, pa otud i manje razlike u muškim i ženskim mirovinama.
