Možda ste zaboravili da je od 2002. godine hrvatski mirovinski sustav po diktatu Svjetske banke poluprivatiziran time što se uvelo tri mirovinska stupa, prvi – javni obvezni stup međuge- neracijske solidarnosti, drugi – obvezni stup kapitalizirane štednje kroz mirovinske fondove pri inozemnim bankama, te treći – dobrovoljni mirovinski fondovi. No, nije se promijenila i stopa mirovinskih doprinosa, već je od prijašnjih 20 posto za javni stup otkinuto 5 posto za obvezni drugi stup, što je preusmjereno na upravljanje i financijsko vrćenje bankarskim mirovinskim fondovima.
Igračka za financijaše
Još tijekom 90-tih Mađarska i Poljska bile su prve tranzicijske zemlje koje su uvele drugi i treći mirovinski stup, a nakon 2000. to su učinile Hrvatska, Bugarska, Rumunjska, Slovačka, Makedonija i baltičke države. Istodobno,
Češka, Slovenija i Srbija uvele su samo treći dobrovoljni stup.
U međuvremenu su obvezni drugi stup ukinule ili reformirale gotovo sve navedene zemlje, a najnovija je Estonija, dok Hrvatska i u svojoj Nacionalnoj strategiji razvoja do 2030. godine i dalje forsira daljnju privatizaciju mirovinskog sustava. Ni Rumunjska nije ostala potpuno vjerna privatizaciji jer je sa 6 posto smanjila doprinos za drugi stup na 4 posto, kao i Letonija sa 8 na 2 posto, dok je u Litvi praktički dobrovoljan, jer se može pojedinačno izaći kad god se želi. Riječ je o zgodnoj igrački financijske industrije, koja bi trebala postupno voditi ka sve većoj privatizaciji javnog mirovinskog sustava, kakav je tipičan za većinu europskih zemalja. Zanimljivo je da su najsiromašnije članice Europske unije, s usporednim ekonomskim razvojem, upravo Hrvatska i Bugarska, zemlje koje nisu do sada transformirale drugi stup u dobrovoljni, niti smanjile stope izdvajanja.
Analizom mirovinskog sustava u Hrvatskoj, vidljivo je da se u proteklih gotovo dvadeset godina stanje mirovinskog sustava pogoršalo u odnosu na razdoblje prije reforme. Također, relativna vrijednost mirovine je opala za čak 7 postotnih poena, tj. sa 44,29 posto udjela prosječne neto mirovine u prosječnoj neto plaći, na samo 37,4 posto, što je direktno utjecalo i na porast stope rizika od siromaštva za starije od 65 godina na čak 30,1 posto!
Unatoč takvom smanjenom iznosu stvarne vrijednosti mirovina„običnih radnika”, tj. onih koji su ih stekli prema Zakonu o mirovinskom osiguranju, mirovinski izdaci u prvom stupu kontinuirano rastu i nadmašuju prihode, pa se rupe pokrivaju krpanjem iz proračuna.
Isisavanje javnih financija
Tranzicijski trošak je posebna priča. To je manjak u mirovinskom proračunu koji nastaje zbog izuzimanja 5 posto doprinosa na dohodak preusmjerenih u mirovinske fondove pri četiri inozemne banke, zbog čega se država zadužuje prodajom svojih obveznica tim istima bankama, i to uz kamate. Dakle, država poklanja četvrtinu mirovinskih doprinosa mirovinskim fondovima da bi oni s njima investirali i zarađivali, ali za popunjavanje tog iznosa onda taj isti novac posuđuje uz kamate.
Financijski vrtlog casino-ekonomije dominira hrvatskim tržištem novca, nerijetko stvarajući vrlo povezane hobotnice političkog investiranja. Pokazatelji HZMO-a pokazuju da je u razdoblju od 2002. do 2019. godine tranzicijski trošak (odnosno – nedostajuća sredstva kod isplata tekućih mirovina prvog stupa radi preusmjeravanja tog dijela doprinosa za drugi stup) iznosio čak 71 milijardu kuna, dok su ukupne uplate doprinosa u drugi stup iznosili 80,7 milijardi. Ili po narodski, u svakoj milijardi kuna transfera iz proračuna u prvi stup, 340 milijuna kuna je tranzicijski trošak drugog stupa. Nazdravlje!
A što kad se uzmu u obzir i procjene kako će do kraja 2030. godine ukupni tranzicijski trošak iznositi preko 200 milijardi kuna, što bi bilo četiri puta više od tada očekivanog prinosa svih fondova. A mirovine će bespovratno tonuti na niže, sve dok i 70 posto svih novoumirovljenih neće morati izabrati povratak u prvi javni stup kako bi ostvarili nešto veće mirovine.
I tako, dok deficit prvog stupa i tranzicijski trošak drugog stupa kontinuirano rastu, u svom znanstvenom radu s kraja 2020. godine doc.dr.sc. Ante Samodol se pita zbog čega je dugoročno dizajniranje fiskalne i ekonomske održivosti mirovinskog sustava samo podređeni cilj u odnosu na kratkoročne političke ciljeve. I glavno, zahtijeva novu reformu reforme drugog stupa.
Model za rast siromaštva
Nažalost, u Hrvatskoj postoji deficit istraživanja i analiza o rezultatima takve nametnute reforme, te samo ponekad procure informacije o gubitcima mirovinskih fondova, kao što je to, primjerice, bila milijarda kuna zbog raspada Agrokora. Naprosto nema podataka koji bi transparentno odgovorili na pitanje koju to pozitivnu razliku donosi kapitalizirani mirovinski sustav u odnosu na postojeći međugeneracijski sustav.
Mirovinski sustavi imaju tri glavna cilja, borbu protiv siromaštva, ravnomjerno usklađivanje potrošnje i osiguranje, a niti jedan od njih nije bio među ciljevima hrvatske mirovinske reforme pod patronatom Svjetske banke. Umjesto poboljšanja, dobili smo stanje u kojem su budući umirovljenici ujedno i dioničari i nadničari, koji sami snose rizik i sami sebi jamče buduću mirovinu i tekuću plaću. Dok su u sustavu međugeneracij- ske solidarnosti garancije za buduće mirovine zasnovane na implicitnom društvenom dogovoru između generacija, kod kapitaliziranog sustava garancije su zasnovane na snazi domaće i međunarodne ekonomije (dr. sc. Ante Samodol) iz koje donose prinose na financijsku imovinu u koju se ulaže. Takvih sigurnih prinosa u novije vrijeme, a osobito u doma Covid-19 pandemije zapravo i nema, propagandi banaka unatoč.
Situacija je sve gora, jer nad mirovinskim fondovima drugog stupa zapravo nema ujednačenog nadzora, jer unutar EU ne postoji direktiva niti tijelo nadležno za nadzor i poslovanje obveznih mirovinskih fondova. Hrvatska HANFA/Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga ima podvojenu ulogu, tako da je s jedne strane supervizor rada mirovinskih fondova, ali može kao regulator odlučivati o zaduživanju drugog stupa. Hrvatska, zaustavi privatizaciju mirovinskog sustava, dok neće biti prekasno. Dok većina umirovljenika ne završi u bijedi.
Jasna A. Petrović
