Na početku pandemije snažne vladine intervencije i zatvaranje granica pokrenuli su raspravu o denacionalizaciji’ politike. Ipak, nakon nekoliko mjeseci, sasvim je jasno da koronavirusna kriza ne jača nacionalnu državu već socijalnu državu. Pitanje je: što će dugoročno ostati od ovog uvida?
Hoće li štednja i privatizacija napustiti globalnu pozornicu i stvoriti prostor za povratak socijalne osjetljivosti? Hoće li potrajati svijest o socijalno najugroženijim skupinama tržišta rada i društva ili će ekonomska razmatranja s vremenom zasjeniti potrebe tih grupa, s obzirom na negativne ekonomske učinke pandemije? Hoće li obnovljeni odnosi između države i tržišta proizaći iz krize s koronavirusom, redefinirajući tako ulogu ‘čuvara’ neoliberalne države?
Pozitivne promjene
Odgovori na ta pitanja dijelom će biti nacionalni, a sve više i regionalni. Tijekom prve faze pandemije u proljeće uslijedili su politički odgovori na nacionalnoj razini poput zaključavanja i socijalnog distanciranja, a socijalne politike bile su usmjerene na izravnu potporu, s privremenim davanjem potpore za očuvanje radnih mjesta ili za izravnu potporu najsiromašnijima, poput starijih osoba.
Tijekom druge faze, kada su zaraze bile niže tijekom ljeta, ublažene su i mjere potpore, poput jednokratnog njemačkog dječjeg bonusa, poticanja zapošljavanja. Države, poput Velike Britanije, koje su dugo favorizirale deregulaciju, privatizaciju i ‘tržišnu učinkovitost’, morale su uložiti veće napore od izdašnih socijalnih država, poput Švedske, Danske ili Njemačke.
Popis ekonomskih mjera i mjera potpore poduzećima je produžio: potpore poduzećima, kreditne sheme, smanjenja poreza, odgode i privremena smanjenja poreza na dodanu vrijednost. Također, u gotovo svim zemljama, pa i u Hrvatskoj, otvoreno je pitanje kako oblikovati budućnost rada, radnog vremena i radnog mjesta, pitanje rada na određeno i agencijskog rada, kao i revalorizacije sektora socijalnih usluga i skrbi.
Nadnacionalne politike kao rješenje
U mnogim zemljama su pokrenute snažne socijalne inicijative, primjerice u Italiji su podijeljeni bonovi od 400 eura svim socijalno ugroženim građanima, ili po sto eura gotovinske pomoći svim punoljetnim osobama u Srbiji. Španjolska je vlada u svibnju konačno odobrila dugo raspravljanu shemu zajamčenog minimalnog dohotka. U Belgiji su primatelji socijalne pomoći primali mjesečnu doplatu od 50 eura kroz šest mjeseci. U Hrvatskoj nije bilo takve velikodušnosti.
Borba protiv Covid-19 djelovala je i kao pokretač međunarodne suradnje, transnacionalnih solidarnosti i nadnacionalnih rješenja politike. Europska komisija je u jeku pandemije predstavila prijedlog Direktive o adekvatnim minimalnim plaćama u Europskoj uniji. Suprotno tome, kriza nosi rizik da se značajna postignuća EU-a mogu izgubiti: prava migranata, slobodno kretanje unutar jedinstvenog tržišta ili međunarodna studentska mobilnost.
Za razliku od prethodnih ekonomskih kriza, ova kriza
postavlja izazove na svim poljima socijalne skrbi – zdravstvu, tržištu rada i politikama nezaposlenosti, socijalnim službama, obitelji i starijima – ne dovodeći u pitanje ulogu državne intervencije.
Pandemija nas je natjerala da ponovno otkrijemo društvo. Zaključavanje nas je osvijestilo ne samo o društvenoj podjeli rada, funkcioniranju organizacija i načinu na koji ovisimo jedni o drugima, već i o tome kako se to križa s osobnom
autonomijom kao i temeljnim i socijalnim pravima. Svako je društvo duboko isprepleteno s domaćim režimom socijalne skrbi: načini na koje planiramo karijeru, gledamo na određene društvene skupine i razmatramo pitanja solidarnosti i pravde, oblikuju se načinom na koji su organizirana socijalna sigurnost i obrazovanje, rad je reguliran.
Iz perspektive socijalnog građanstva, nordijski model dobrobiti posebno je temeljita metoda povezivanja države sa životnim svijetom pojedinaca. Relativno je velikodušan, prikladan za žene i obitelj i nudi besplatne ili visoko subvencionirane usluge. Međutim, ne postoji standardni recept, s obzirom na to da se europske zemlje ekstremno razilaze u ekonomskim i tržišnim rezultatima, a da se ne spominje izloženost Covid-19.
Iskustvo pandemije radije zahtijeva veliku transformaciju i modernizaciju socijalnog građanstva: univerzalna socijalna prava koja ukidaju isključenje onih koji su nesigurno zaposleni; transnacionalna prava, od slobodnog kretanja do socijalnih prava, koja traju usred šokova; i cilj klimatske neutralnosti usklađen sa socijalnim imperativima. Stoga nije pitanje hoće li europska država socijalne skrbi ‘možda ovdje ostati’, već kojim će putem krenuti. (Social Europe, 3.4.2020., Stefanie Borner)
