UVODNA RIJEČ

„Sitnica" kao Golijat

Piše: Jasna A. Petrović

     Kad 86-godišnja umirovljenica iz Istre pokuša doći do informacije kako kao invalidna osoba dođe do svoje mirovine, nema nikoga tko bi joj odgovorio na kontakt telefonu OTP banke. Kada, pak, novinari po­kušaju pribaviti pojašnjenje od bankarske aristokracije, odgovaraju im u maniri Marije Antoanete koja je glad­nom narodu preporučila da, ako nemaju kruha, jedu kolače.

     OTP je ljubazno odgovorio: „Kontakt telefon je u potpunosti besplatan i klijenti nemaju nikakve do­datne troškove zbog čekanja. Ukoliko klijentica nije u mogućnosti čekati, postoji mogućnost i slanja upita na mail This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it. .  Nadam se da smo pomo­gli”, vele bankari. Kakav beskrupulozan savjet Golijata 86-godišnjakinji!

     Već četiri godine Sindikat umirovljenika inzistira da se onima koji to žele mirovina dostavlja besplatno i pu­tem pošte. Oni koji je hoće dobivati preko banke, neka čekaju jednom mjesečno u korona redovima. No, kako s onima koji su prestari, prebolesni ili prenemoćni da bi odlazili u banke, ili banke nema na dohvatu pješice - a javnog prijevoza nema, ili žive na planini ili u udalje­nom gradu? Ništa, odgovara vlast. To je sitnica.

     Zanimljivo kako je to pravo ukinuo još ministar Mirando Mrsić, a stari-novi ministar Aladrović nije taj ne­humani propis ispravio, unatoč stalnim inicijativama Sindikata umirovljenika. Jedan je poslušao banke da se mirovine umirovljenima nakon 1. siječnja 2014. dostav­ljaju samo putem banaka, a drugi se ne bi htio bosti s rogatima. Jer to je, valjda, sitnica.

     Sada u doba korone još je više umirovljenika koji ne mogu doći do svojih mirovina. Katkad i samo zbog stra­ha da stoje u redovima, jer ih bole kukovi i koljena, jer nemaju nikoga od povjerenja tko bi im podizao mirovi­nu, jer se njihov glas ne čuje. I taj problem je ministru sitnica, a umirovljenicima Golijat, Filistejac visok 292,5 cm u oklopu od 60 kg. To je teret bankarske premoći, podložnosti političke vlasti i umirovljeničke nemoći.

     Kroz sitnice vidiš koliko je nekome stalo do tebe. Vladajuća ekipa je pokazala, kao i dvije prethodne, da im nije stalo do umirovljenika. Jer, najbolja je vlast ona koja je učinila svoj narod sretnim i u sitnicama, a osobi­to one koji su najslabiji. Vlast koja nije filistarska i ogra­ničena vlastitom moći.


 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja


 

Napetosti ne popuštaju

„Mladi su postali agresivni jer smatraju da zbog starijih osoba gube pravo na život i zabavu koju zaslužuju"

     Prije dva mjeseca prihvatili smo nove oblike ponašanja i sadržaj naših aktivnosti prilagodili„novom normalnom". Nadali smo se da će uskoro biti bolje, da će se vratiti neki poti­snuti oblici ponašanja. Očekivali smo odmor od napetosti. Mladi su jedva dočekali zaslužene pra­znike od zbunjujuće nastavne godine i prihvatili rezultate bez obzira na želje. Neki su smatrali da sada imaju pravo na nerealizi­rana maturalna putovanja i ljetna uzbuđenja. I gle sad: ludi provodi na moru i „partijanja" u noćnim klubovima doveli su do povećanja broja zaraženih Covidom-19, a što je značilo skraćenje radnog vremena istih ili ograničenje broja prisutnih.

     Počelo je dugo očekivano ljeto i vrijeme godišnjih odmo­ra. Epidemiološka situacija bila je zadovoljavajuća u odnosu na mnogo drugih zemalja i prevladala je ponovno radost. Hrvatska je tako postala poželjna zemlja za mnoge turiste. Pogrešna je bila percepcija dobre epidemiološke slike koja je bila rezultat prilago­đenog, vrlo strogog ponašanja. Mnogi su se opustili, zaboravili na maske i držanje određene distance. Mladi su se prepustili ludostima ljeta i odjednom se počela srozavati naša dobra epidemiološka slika....

Read more...


 

Panika prestala, a korona ostala

     Proživjeli smo prva tri mjeseca života s koro- navirusom. Nije nam bilo lako jer nismo bili pri­premljeni na pojavu Covida-19. Znali smo da je smrtnost veća unutar naše populacije, da još nema adekvatnog lijeka ni cjepi­va. Osnovan je Republički stožer čiji su članovi najbolji epidemiolozi, koji su sva­kodnevno objavljivali broj novozaraženih i broj umr­lih. Nabavljena je potrebna oprema za pojavu većeg broja zarazom obuhvaće­nih osoba. Danas su naša svakidašnjica stroge mjere smanjenih komunikacija i zabrana javnih okupljanja i ograničen rad potrebnih javnih službi. Onima koji su bili u kontaktu sa zaraženi­ma određivala se samoizo- lacija. Tako smo uspješno preživjeli ta prva tri mjese­ca. Bili smo po broju zaraže­nih i broju umrlih na tisuću stanovnika među najboljim zemljama na svijetu.

     I onda je došao novi val. Najave i prognoze govorile su da će biti blaži, da će vi­rus oslabiti pa se očekivao i manji broj oboljelih. Stroge mjere su morale što prije biti ublažene zbog turističke se­zone, ali i zbog normalizira­nja javnog i osobnog života....

Read more...

 


 

Tisuću potresa

     Nedjeljno jutro. Pola šest, 22. ožujka. Zatreslo se tlo u Zagrebu. Pospani i uplašeni Zagrepčani iskočili su iz svojih kreveta i stanova. Stavovi i odnos prema potre­su ljudi su doživjeli različito, ovisno o posljedicama koje je izazvao. Većina građana je do prvih TV vijesti o potresu ima­la samo sliku koju je vidjela oko sebe, svoj osobni doživ­ljaj. Novi dio Zagreba, osobito naselja preko Save, nisu ga doživjeli traumatično. I sama sam u Ivanjoj Reci pomislila kako se Zagreb već više puta „tresao", samo što je podrhta­vanje ovoga puta bilo mnogo jače....

Read more...


 

Vrijeme neizvjesnosti kao „novo normalno"

     Nakon dva mjeseca svi smo znali njen lik - oblik vjenčića i stručni naziv COVID-19. Saznali smo da je to sezonska bolest, a suhi zrak u grijanim prostorijama jedan je od glavnih faktora širenja bolesti. Također smo saznali i da je velik broj zaraženih u Kini i da tako postoji znatna prokuženost, pa su se optimisti ponadali da će se razviti kolek­tivni imunitet ili imunitet krda. Pesimisti su naglašavali da se vrlo brzo širi kapljičnim putem, da nema adekvatne terapije i da uglavnom umiru starije kronič­no bolesne osobe. Najednom je i kod nas zavladala ozbiljna zabrinutost jer se bolest naglo proširila i u našem okruženju, u Italiji, Grčkoj, Španjolskoj i nešto umjerenije u ostatku Europe.

     Za nas je dan D bio „crni pe­tak", 13. ožujak, kad je službeno proglašena karantena. Zatvorili smo granice. Imali smo i prve bolesne osobe koje su došle s privremenog rada iz Italije. Državni stožer je svakodnevno u 14 sati informirao jav­nost o broju novoza- raženih osoba. Strogo se vodilo računa da se poštuju sve upute stožera o ponašanju bolesnika, ali i korište­nje zaštitne opreme u javnom prostoru. Zabranjena su veća okupljanja. Djeca su imala nastavu putem interneta. I kod nas su počeli bolesnici umirati, najviše oni starije dobi i kronični bolesni­ci. Bolest se probila u nekoliko domova umirovljenika gdje je smrtnost bila značajno veća nego u normalnoj populaciji. Ipak, imali smo daleko manje oboljelih, ali i umrlih nego veći­na zemalja u našem okruženju....

Read more...


 

Nemirni mir

     Sve je počelo u Kini u vrijeme proslave ki­neske Nove godine. Kod nas se govorilo da neki novi, do sada nepoznati vi­rus tamo u gradu Wuhanu oduzima mnogo života jer nema lijeka koji bi ga pobi­jedio. Osobito je opasan za starije i kronično bolesne ljude. Nismo se zbog toga mnogo uzbuđivali, jer Kina je daleko i brzo će pronaći lijek protiv nove pošasti. Oz­biljno smo se zamislili kad je došao do Italije i odmah pri­hvatili stavove stručnog sto­žera. Verbalno smo podrža­vali mjere, ali iskreno nismo to dokazivali ponašanjem. U biti svi smo mislili da nam se to ne može desiti. Sada se privikavamo na novi način življenja. Ali, za Zagrepčane tu nije bio kraj nevolja.

     Tu nedjelju sam usta­la, kao i svaki drugi dan u 5,30 sati, obavila jutarnju toaletu, donijela novine iz sandučića i krenula u sobu po naočale s namjerom da idem u kuhinju skuhati i po­piti jutarnju kavicu. Na izla­znim vratima iz sobe tlo pod mojim nogama počelo se ljuljati lijevo desno, a i ja u istom ritmu. U jednom sam tre­nu skočila do izla­znih vrata, otklju­čala ih i istrčala na dvorište. Bio je dan, a nigdje ni­koga, no u tom su trenu iz susjednih kuća istrčali ljudi poluobučeni i sneni, pitaju „kaj je to potres" ....

Read more...