UVODNA RIJEČ

Dan kad je vatra spalila sustav

Piše: Jasna A. Petrović

     Smrt je odsutnost prisutnosti, ništa više od toga. Beskrajno vrijeme u kojem nema povratka. Jaz koji ne možete vidjeti, a kada vjetar zapuše kroz nj, ne čuje se nikakav zvuk. Šest ih je izgorjelo, jedan muškarac posve slučajno koji je baš tog dana dovezen iz bolnice i ubačen u nagurani krevet u drvenoj kuti­ji sardina, uz pet starica. Umiralište bez dostojanstva, bez ljudskih prava, čista gola bitka za dah, za još jedan dan u pelenama.

     Njihov vrisak je zanijemio pred urlikom zapaljene štale, i dok su se čupali iz poveza kojima su ih pričvr­stili uz postelje kako im ne bi palo na pamet noću bau­ljati. Je li ona bakica koja voli pjevati crkvene pjesme posljednji put zapjevala, je li itko pokušao pobjeći iz ralja vatre? I nikoga da bi te barem držao za ruku, netko odgovoran, dužan, plaćen da te čuva.

    I nije li naša ljudska zadaća da tu nijemost prizora s ostacima tijela i dvije male električne pećice na minus 3 stupnja i huj vjetra oko drvene daščare, učinimo gla­snima do vriska, do urlika nezadovoljstva koji će rušiti moćnike i pisati povijest.

     Naš krik je tih, on spava u srcu. Nisu ni živjeli uzalud, iza njih ostaju sjećanja, proživljene ljubavi, stečena imovina, napisana pisma. A sad su u pelenama, polu­goli, poniženi, vezani, gladni, sedirani jakim tabletama za smirenje, neokupani, žedni.

Živ izgorjeti - ima li išta gore? Ima. To je smrt ispisa­na gramzivošću i nebrigom za starije na svim razinama.

     „Poruka cijele priče: rintaj kao konj do 65. godine, i puni proračun, a onda kada se umiroviš s tako malom mirovinom da si možeš osigurati samo smještaj u bara­ci, crkni pod vatrenim plamenom, jer ionako više nisi NIKOME važan" - najčešća je poruka starijih građana na društvenim mrežama. I pitanja koja, onako iskrena i mučna pogađaju u sridu: kad će ministrica ponuditi ostavku, kad će u pritvoru završiti vlasnica doma, kad će činovnici osmisliti sustav bez spaljenih staraca, kad će se vratiti dostojanstvo umiranja u zemlji koja se odrekla svojih starih. Jer, smrt i umiranje, kao i stvarno­sti koje označuju, međusobno se isključuju. Dok umira­nje još uključuje u sebi život, smrt je već označila kraj života. Naši stari umiru bez prava na život. Oni izgore kao fitilj prskalice.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

25 GODINA SUH-a

Zašto smo osnovali SUH

"Borba za prava umirovljenika je i radnička borba"

 

     Iako SUH-ovcima nije potrebno po­sebno predstavljati Juraja Ivankovića, jednog od osnivača Sindikata umirovljenika Hrvatske te prvog i danas počasnog predsjednika, važno je svakako napomenuti kako je upra­vo Ivanković udario borbene temelje sindikata, koji se od svog osnutka gor­ljivo zalaže za poboljšanje prava umi­rovljena i starijih osoba, te ga ujedno i uveo u „europsku obitelj", točnije u članstvo FERPA-e (Europske federaci­je umirovljenika i starijih osoba).

     Povodom 25. godišnjice osnut­ka SUH-a razgovarali smo s Jurajem Ivankovićem o razlozima osnivanja, zbivanjima prvih godina djelovanja SUH-a, ali i o današnjem  položaju umirovljenika i starijih osoba.

     Prvi dani sindikata započeli su i prije njegovog osnutka 18. kolovoza 1992. godine jer, kako nam Ivanković govori, samim odlaskom u mirovi­nu osjetio je razočarenje jer unatoč postojanju umirovljeničkih udruga, imao je osjećaj da se ne radi sve po­trebno za poboljšanje položaja umi­rovljenika i starijih osoba. Vjerovao je da i on sam može još puno doprinijeti svojim iskustvom i radom.

 

Vratiti čovjeka u središte vrijednosti

 

     „Zbog nezadovoljstva položajem umirovljenika, apatije koja je tada vla­dala, odlučili smo osnovati Sindikat umirovljenika 18. kolovoza 1992. godi­ne. Iako smo osnivali sindikat u ratno vrijeme, držali smo kako je važno po­novno u središte svega staviti čovjeka i njegov boljitak", govori nam Ivanković o razlozima osnivanja SUH-a.

     Niti jedan početak nije lagan, a da je tome tako svjedoči Ivanković kojeg su brojni na početku djelovanja pro­zivali i nazivali raznim imenima. No, to njega i njegove kolege nije poko­lebalo da nastave s borbom za prava umirovljenika i starijih osoba.

     „Velika podrška, možda najve­ća, bila mi je supruga, sada nažalost preminula. Jednog dana kada sam se vratio kući rekla mi je u šali kako zahtjeva honorar za obavljeni tajnič­ki posao. Bez njene podrške te ostale obitelji, prijatelja i kolega doista bi bilo teško nastaviti s tako intenzivnim radom. Posebni vjetar u leđa nam je te davne 1993. godine bilo pu­nopravno primanje u članstvo SSSH", objašnjava Ivanković.

     Sindikat umirovljenika Hrvatske svakog dana je privlačio sve više sim­patizera, kako od strane javnosti tako i od istaknutih članova društva, a kru­na podrške je dolazak više od 15 ti­suća umirovljenika i starijih osoba na prosvjed na Trgu sportova u Zagrebu u studenom 1996. godine zbog po­vrata duga starim umirovljenicima.

 

Umirovljenici su budućnost radnika

 

     „Doista nisam očekivao toliko lju­di te sam na prosvjed došao s velikim strahom kako će se odviti čitav dan. Velika podrška u organizaciji je bila naša današnja predsjednica Jasna Pe­trović, koja je tada vodila Međunarod­ni odjel SSSH-a, ali i radnici već tada propale Željezare Sisak. Povezivanje umirovljenika s aktivnim radnicima upravo je odgovor na svačije pitanje zašto sindikat, a ne bilo kakva udru­ga umirovljenika. Umirovljenici su budućnost radnika i borba za prava umirovljenika je i radnička borba", prisjeća se Ivanković velikog prosvje­da ispred Doma sportova.

     Na pitanje smatra li da će se po­noviti tako veliki prosvjed u listopa­du ove godine, Ivanković odgovara s dvojbom jer drži da su danas umirov­ljenici podijeljeni više nego ikad. Za to ne krivi umirovljenike, već čelnike umirovljeničkih stranaka i udruga koji zbog vlastitih interesa dodatno produ­bljuju podjele među umirovljenicima.

     „Mnogi umirovljenici su saborski zastupnici, branitelji, dio njih je ste­kao mirovine beneficiranim putem i sumnjam da će oni izaći na prosvjed za prava starijih. No, nadam se da će ipak prevagnuti socijalna osjetljivost te da će se oni koji imaju više ipak so­lidarizirati s ostalim i time prekinuti podjele", govori nam.

Ivanković se proteklih godina pri­sjeća s velikim ponosom, ali i tugom jer, nažalost, mali broj njegovih kole­ga suosnivača i prvih članova Glav­nog odbora SUH-a je još uvijek na životu.

     „Unatoč svemu, osjećam veliki ponos i zadovoljstvo jer vidim novu snagu koja nastavlja tamo gdje smo mi stali, novu generaciju koja se s jed­nakim žarom bori za naša prava, kao i mi na početku", zaključio je Ivanković i svim SUH-ovcima čestitao 25 godina uspješnog rada.

Ana Kuzmanić