UVODNA RIJEČ

Dan kad je vatra spalila sustav

Piše: Jasna A. Petrović

     Smrt je odsutnost prisutnosti, ništa više od toga. Beskrajno vrijeme u kojem nema povratka. Jaz koji ne možete vidjeti, a kada vjetar zapuše kroz nj, ne čuje se nikakav zvuk. Šest ih je izgorjelo, jedan muškarac posve slučajno koji je baš tog dana dovezen iz bolnice i ubačen u nagurani krevet u drvenoj kuti­ji sardina, uz pet starica. Umiralište bez dostojanstva, bez ljudskih prava, čista gola bitka za dah, za još jedan dan u pelenama.

     Njihov vrisak je zanijemio pred urlikom zapaljene štale, i dok su se čupali iz poveza kojima su ih pričvr­stili uz postelje kako im ne bi palo na pamet noću bau­ljati. Je li ona bakica koja voli pjevati crkvene pjesme posljednji put zapjevala, je li itko pokušao pobjeći iz ralja vatre? I nikoga da bi te barem držao za ruku, netko odgovoran, dužan, plaćen da te čuva.

    I nije li naša ljudska zadaća da tu nijemost prizora s ostacima tijela i dvije male električne pećice na minus 3 stupnja i huj vjetra oko drvene daščare, učinimo gla­snima do vriska, do urlika nezadovoljstva koji će rušiti moćnike i pisati povijest.

     Naš krik je tih, on spava u srcu. Nisu ni živjeli uzalud, iza njih ostaju sjećanja, proživljene ljubavi, stečena imovina, napisana pisma. A sad su u pelenama, polu­goli, poniženi, vezani, gladni, sedirani jakim tabletama za smirenje, neokupani, žedni.

Živ izgorjeti - ima li išta gore? Ima. To je smrt ispisa­na gramzivošću i nebrigom za starije na svim razinama.

     „Poruka cijele priče: rintaj kao konj do 65. godine, i puni proračun, a onda kada se umiroviš s tako malom mirovinom da si možeš osigurati samo smještaj u bara­ci, crkni pod vatrenim plamenom, jer ionako više nisi NIKOME važan" - najčešća je poruka starijih građana na društvenim mrežama. I pitanja koja, onako iskrena i mučna pogađaju u sridu: kad će ministrica ponuditi ostavku, kad će u pritvoru završiti vlasnica doma, kad će činovnici osmisliti sustav bez spaljenih staraca, kad će se vratiti dostojanstvo umiranja u zemlji koja se odrekla svojih starih. Jer, smrt i umiranje, kao i stvarno­sti koje označuju, međusobno se isključuju. Dok umira­nje još uključuje u sebi život, smrt je već označila kraj života. Naši stari umiru bez prava na život. Oni izgore kao fitilj prskalice.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

MIROVINE VEĆE ZA 2,1 %

Nekom 20, a nekom 500 kuna

     Na sjednici Vlade RH 27. srpnja 2017. premijer Andrej Plenković rekao je kako će "u kontekstu umirovljenika dodatno biti izdvojeno 1,35 milijardi kuna, jer očekujemo po­rast mirovina oko 2,1 posto". Reakcije umirovljenika po različitim društve­nim mrežama su nasmijale javnost jer od pozivanja na kavu-dvije na Stradunu, naručivanju automobilskih kataloga, uplaćivanja putovanja na kruzerima - i sve to za 47,6 kuna po­većanja prosječne mirovine od 2.690 kuna, pa do tužnih svjedočenja o si­romaštvu, nije dalek korak do ljutnje i bijesa.

     Da, umirovljenici nisu samo očajni i razočarani, već su postali i jako lju­ti, a činjenica da će onih 183.000 koji imaju mirovine niže od 1.000 kuna dobiti povećanje od samo 21 kune, ponovno otvara pitanje na kojem in- zistiraju umirovljeničke udruge o po­trebi promjene modela usklađivanja po „švicarskoj" formuli. Očito je da će realni pad mirovina u odnosu na pla­će i troškove života biti nastavljen, jer se za usklađivanje zbrajaju rast bruto plaća (3,4 posto) i rast cijena (0,8 po­sto), a onda se to prepolovi, i u džepo­ve penzića kontinuirano stiže realno sve manje kuna.

     Druga je stvar s umirovljenicima s najvišim mirovinama (poput pred­sjednika Mesića ili udovice Tuđman), kojima je početkom godine ministar Marić svojom poreznom reformom podigao mirovine za 3.500 kuna mje­sečno, pa sada kubure s po tri tisuće eura koje moraju razvući na 30 dana. E, takvi će i sada dobiti povećanje od 500-tinjak kuna.