UVODNA RIJEČ

Dan kad je vatra spalila sustav

Piše: Jasna A. Petrović

     Smrt je odsutnost prisutnosti, ništa više od toga. Beskrajno vrijeme u kojem nema povratka. Jaz koji ne možete vidjeti, a kada vjetar zapuše kroz nj, ne čuje se nikakav zvuk. Šest ih je izgorjelo, jedan muškarac posve slučajno koji je baš tog dana dovezen iz bolnice i ubačen u nagurani krevet u drvenoj kuti­ji sardina, uz pet starica. Umiralište bez dostojanstva, bez ljudskih prava, čista gola bitka za dah, za još jedan dan u pelenama.

     Njihov vrisak je zanijemio pred urlikom zapaljene štale, i dok su se čupali iz poveza kojima su ih pričvr­stili uz postelje kako im ne bi palo na pamet noću bau­ljati. Je li ona bakica koja voli pjevati crkvene pjesme posljednji put zapjevala, je li itko pokušao pobjeći iz ralja vatre? I nikoga da bi te barem držao za ruku, netko odgovoran, dužan, plaćen da te čuva.

    I nije li naša ljudska zadaća da tu nijemost prizora s ostacima tijela i dvije male električne pećice na minus 3 stupnja i huj vjetra oko drvene daščare, učinimo gla­snima do vriska, do urlika nezadovoljstva koji će rušiti moćnike i pisati povijest.

     Naš krik je tih, on spava u srcu. Nisu ni živjeli uzalud, iza njih ostaju sjećanja, proživljene ljubavi, stečena imovina, napisana pisma. A sad su u pelenama, polu­goli, poniženi, vezani, gladni, sedirani jakim tabletama za smirenje, neokupani, žedni.

Živ izgorjeti - ima li išta gore? Ima. To je smrt ispisa­na gramzivošću i nebrigom za starije na svim razinama.

     „Poruka cijele priče: rintaj kao konj do 65. godine, i puni proračun, a onda kada se umiroviš s tako malom mirovinom da si možeš osigurati samo smještaj u bara­ci, crkni pod vatrenim plamenom, jer ionako više nisi NIKOME važan" - najčešća je poruka starijih građana na društvenim mrežama. I pitanja koja, onako iskrena i mučna pogađaju u sridu: kad će ministrica ponuditi ostavku, kad će u pritvoru završiti vlasnica doma, kad će činovnici osmisliti sustav bez spaljenih staraca, kad će se vratiti dostojanstvo umiranja u zemlji koja se odrekla svojih starih. Jer, smrt i umiranje, kao i stvarno­sti koje označuju, međusobno se isključuju. Dok umira­nje još uključuje u sebi život, smrt je već označila kraj života. Naši stari umiru bez prava na život. Oni izgore kao fitilj prskalice.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

Marija i Ljubica "rasturile" u beli

     Njih dvije zajedno imaju 158 godina, umirovljenice su, Đa­kovčanke, ponosne mame i bake, članice đakovačke po­družnice SUH-a, ali i vrhunske - belašice! Ljubici Kurtz je 74, a Mariji Buljević 84 ljeta, a svoje zlatne godine i zaslužene umi­rovljeničke dane krate igrajući belot, po naški belu. Ljubica i Ma­rija svoje znanje u beli potvrdile su na 11. Sportsko-rekreativnim susretima SUH-a Osječko-baranjske županije, 11. lipnja, gdje su osvojile zlatni pehar i medalje, pobijedivši čak 62 natjecatelja iz županije. Dvije belašice izbacivale su jednu po jednu ekipu, ostav­ši u samom finalu s ekipom iz Donjeg Miholjca koju su "tukle" 2 : 0.

     „Jesam li vam unaprijed rekla da se predate!", uzviknula je Ma­rija, nakon što je s partnericom Ljubicom pobijedila i „dečke" iz Miholjca. „Ljudi ne mogu vjerovati, muški se čude. Možete si misli­ti - dvije babe i pobijedile! Kada su dečki iz Miholjca došli s nama u finale, rekli smo im odmah - Dečki, predajte se!", prepričala je Ljubica pobjedničku atmosferu s Borovika. Zlatni pehar krasi pro­stor udruge, a medalje su dvije belašice ponijele kući, na vidljiva mjesta u svojim vitrinama.