UVODNA RIJEČ

Nada je san budnih

Piše: Igor Knežević

     Nada u bolje sutra nešto je što većinu ljudi ne napu­šta tijekom cijelog života. Bez obzira na godine, u ljudskoj je naravi vjerovati kako će postati slavni ili bogati ili uspješni u poslu, imati dostojna primanja, dobiti na lotu, moći priuštiti sebi i djeci ljetovanje i slično. Dakako, kako čovjek stari, mijenjaju mu se želje i nade u nešto, ali u pravilu i onaj najsiromašniji čovjek uvijek ima nadu da će mu biti bolje. Nada je zapravo jedina ispravna, jer čo­vjeka stalno održava pozitivnim, jer bi u suprotnom život u negativnosti i nezadovoljstvu bio poguban za zdravlje i život čovjeka. Nada i pozitivno razmišljanje uspješan su evolucijski alat, iako naravno često nemaju nikakve veze s realnošću.

     Manje uživamo u onome što smo postigli, nego u onome čemu se nadamo, kazao je jednom prilikom veliki francu­ski mislilac Jean Jacques Rousseau. No, ne gledaju ljudi ružičasto samo u budućnost, već često i u prošlost, kada neke negativne događaje minimaliziraju ili ih pokušavaju zaboraviti, a prisjećaju se samo lijepih trenutaka i stvari. Realnost života je da uvijek može biti gore nego što je bilo, ali i bolje. No, da bi bilo bolje, ljudi se uglavnom moraju dobro potruditi i zaslužiti svoju sreću. A za to su potrebne promjene. I zato su se stari probudili. Barem većina njih.

     U slučaju hrvatskih umirovljenika, od kojih njih većina živi ispod linije siromaštva, promjene nikako da se dogode. Ali zato uvijek postoji nada. Tako su malu nadu umirovlje­nicima donijeli nedavno održani lokalni izbori, u kojima su se pojavile neke nove, mlade snage, koje su u nekoliko hrvatskih gradova i općina obećale da će riješiti probleme korupcije, pogodovanja, lošeg standarda starijih osoba, nedostatka kapaciteta u domovima za starije.

     Ali, zato je tu nada. Ne treba biti preoptimističan i očekivati čuda i da će sve što su novoizabrani političari obećali biti napravljeno. Niti da će se to moći ostvariti u nekom brzom roku, ako se uopće ostvari. Kada bi nove mlade političke snage ispunile i trećinu svojih obećanja, to bi svakako bio pomak ka uređenijoj državi i posljedično bi bilo više novca na raspolaganju za najpotrebitije. Većina umirovljenika glasala je za ove promjene na izborima, što je svakako pohvalno, ali i rizično. Jer ako se biraju jedni te isti koji održavaju trenutnu situaciju, kako im onda može biti bolje. No, ne zaboravimo, može im biti i gore nakon ovih izbora. No, upravo zbog nade, umirovljenicima je već sada bolje i tako će biti bar neko vrijeme, pa se rizik zasad isplatio, a možda i potraje, tko zna. Nadajmo se!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 


POZIV VOLONTERKAMA I VOLONTERIMA: Svi koji želite volontirati na organizacji jesenskih prosvjeda umirovljenika u svojim gradovima, javite se sa svojim podacima na e-mail adresu SUH-a  This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.


 

SINDIKAT UMIROVLJENIKA HRVATSKE NAJAVLJUJE PROSVJEDE ZBOG UGROŽNOSTI I PONIŽENOSTI 

 

            Hrvatske političke elite ne čuju, ne vide i ne osjećaju u kojoj su mjeri hrvatski umirovljenici i druge starije osobe zanemarene i ponižene. Gotovo jedna trećina starijih od 65 godina je u zoni siromaštva i socijalne isključenosti i, uz Bugare, najsiromašniji smo starci u Europskoj uniji. U Hrvatskoj samo 64 posto te dobne skupine prima mirovine, a državne naknade za siromašne starce postoje samo kao trajno obećanje.

            No, najgore je imati, pa nemati, a to najslikovitije osjećaju hrvatski umirovljenici, jer su baš oni najviše potonuli u usporedbi sa svim zemljama nastalima od bivše države. Nedavna regionalna konferencija održana u Zagrebu, uz nazočnost predstavnika sindikata umirovljenika iz deset zemalja, potvrdila je kako smo najbjedniji, najpovrijeđeniji i najtužniji starci i starice od Austrije do Makedonije.

            U Hrvatskoj je najniži udjel prosječne mirovine u neto plaći u travnju iznosio samo 37,7 posto, dok je u susjednim zemljama bio bitno viši (Mađarska i Makedonija – 62%, Slovenija – 60,2%; Crna Gora – 56,2%, Srbija – 49,8%; Kosovo – 47%; Bosna i Hercegovina – 42,5%).

            No, ne samo da su hrvatske mirovine relativno najniže u široj regiji, već su i realno najniže, jer u Hrvatskoj npr. cijena hrane iznosi čak 91 posto prosjeka EU, u Srbiji 69, a u Makedoniji niskih 58 posto prosjeka.

            Hrvatska linija siromaštva iznosi 2.085 kn, što znači da je polovica svih mirovina ispod linije siromaštva; riječ je o čak 570 tisuća osoba! U 20 godina od Domovinskog rata, kad su mirovine imale gotovo 51 posto udjela u plaći (što je ionako malo u odnosu na npr. 1987. godinu kad je iznosio čak 78,4%), visina relativne mirovine se prepolovila, a u posljednjih deset godina realni pad mirovina je uznemirujući čak i za Europsku komisiju koja uporno zahtjeva što brže približavanje radničkih i posebnih (povlaštenih) mirovina, te stvarno smanjivanje broja invalidskih umirovljenika.

            Kada su za vrijeme rata uredbama zakinute mirovine i obustavljeno njihovo usklađivanje, one su vraćene ne samo zato što je tako presudio tadašnji saziv Ustavnog suda, već i zato jer je to politička vlast smatrala svojom obvezom (s obrazloženjem da su umirovljenici na taj način financirali Domovinski rat). Tako je dug starim umirovljenicima vraćen, uz izraze zahvalnosti.

            No, kasnije političke elite, i lijeve i desne, zaboravile su vratiti cijeli dug onima koji su umirovljeni nakon 1.1.1999. godine, što bi značilo preračunavanje prve aktualne vrijednosti mirovine na bazi vraćenog duga umirovljenicima. Naime, ako povećavate mirovine jednih, onda morate povećati i mirovine drugih, kako ne bi došlo do razlika! Ako su se toga i sjetili, da i teret recesije većim dijelom prebace na leđa umirovljenike, zaboravili su taj dug vratiti i zahvaliti. Sad im je normalno da umirovljenike još optuže da ih je previše, da su društveni teret i balast. Da jedu budućnost mladih.

            Riječ je o dugu radničkim, a ne povlaštenim umirovljenicima, a taj dug može biti namiren samo povećanjem radničkih mirovina za 19 posto, koliko još uvijek zaostaju za „starim“ mirovinama. To je ono što tražimo. Tražimo i posebnu zaštitu umirovljenika s najnižim mirovinama, i socijalnu naknadu (tzv. nacionalnu mirovinu) za starije od 65 godina koji nisu ostvarili pravo na mirovinu – i to iz državnog proračuna, a ne mirovinskog fonda.

            Rat je gotov. Recesija je gotova. Vratite dugove svim umirovljenicima, a ne samo povlaštenima.

            I zato se sada glasno i javno upitajmo zašto smo mi hrvatski umirovljenici postali najsiromašniji u EU? Koja je naša odgovornost za takvo stanje? Zašto smo odšutjeli kad su nam 2010. godine ukinuli usklađivanje mirovina? Zašto ne tražimo da nam vrate oduzeto, već da dugove vraćaju povlaštenim umirovljenicima? Zašto šutimo i čekamo da nam oduzmu i dostojanstvo.

            Došao je trenutak da se pripremimo za izlazak na ulice i da pokažemo da naše strpljenje i trpljenje nije zanavijek.

            Iako smo i sada na ulicama i trgovima, ali poslije podne, kad skupljamo otpatke na tržnicama ili noću, kad skupljamo plastične boce i hranu po kantama za smeće, sada najavljujemo zajednički pohod na hrvatske trgove, pa i na Trg svetog Marka.

            Pozivamo sve građane, osobito naše potomke – djecu i unuke, da se pripreme i pridruže nam se te kroz borbu za naše veće mirovine, izbore i budućnost za svoje vlastite. Ovako će i oni ostati bez svojih.

            Posebno pozivamo hrvatske branitelje da obrane one koji su stvorili zemlju koju su imali čast braniti. Kao što su se radnički umirovljenici borili da vaše mirovine budu usklađivane po jedinstvenoj formuli. Budite u jesen s nama.

          Pokušali smo se izboriti za veća prava umirovljenika i starijih osoba, za budućnost naše djece i unuka, institucionalnim putem, sudjelovanjem u raznim tijelima vlasti, ali nije išlo. Svi naši zahtjevi ostali su neodgovoreni. Stoga smo prisiljeni iskoristiti i onu posljednju instancu borbe, aktivno izražavanje nezadovoljstva.

          Prošlo je više od 20 godina otkad se 15.000 umirovljenika na poziv Sindikata umirovljenika Hrvatske okupilo kako bi se izborili za povrat duga umirovljenicima, a pitanje je i dalje aktualno. Vraćen je dug starim umirovljenicima, dok su oni umirovljeni nakon 1.1.1999. i dalje zakinuti za 19 posto. Stoga tražimo hitno povećanje AVM (aktualna vrijednost mirovine) za 19 posto.

         Hrvatska je zemlja s najnižim mirovinama, a bit će još gore s modelom drugog mirovinskog stupa pod direktnom kontrolom i upravljanjem inozemnih banaka; s modelom kakav ne poznaju zapadnoeuropske zemlje, dok su ga zemlje poput Poljske, Češke, Slovenije i Slovačke preoblikovale u dobrovoljnu štednju, a Mađarska ga je ukinula. Zato podržavamo da se za buduće umirovljenike, dodatak mirovini isplati proporcionalno njihovim godinama pune štednje u prvom mirovinskom stupu međugeneracijske solidarnosti. Niti jedan umirovljenik ne smije biti žrtva promašenih politika.

         Poručujemo kako ne pristajemo na starost u bijedi i nesigurnosti, ne pristajemo da polovica umirovljenika ne može živjeti od teško stečene mirovine.

         Umirovljenici i umirovljenice, svi koji ste u solidarnosti s najranjivijom generacijom u ovoj zemlji, pripremite se. Mi smo ovu zemlju izgradili svojim radom, mi smo se izborili da naša djeca i unuci mogu živjeti u slobodi i socijalnoj sigurnosti. Zato budite spremni za jesen. Krećemo po svoja prava!                                                               

                                                                                                                     Sindikat umirovljenika Hrvatske

                                                                                                                    Jasna A. Petrović, predsjednica