UVODNA RIJEČ

Nada je san budnih

Piše: Igor Knežević

     Nada u bolje sutra nešto je što većinu ljudi ne napu­šta tijekom cijelog života. Bez obzira na godine, u ljudskoj je naravi vjerovati kako će postati slavni ili bogati ili uspješni u poslu, imati dostojna primanja, dobiti na lotu, moći priuštiti sebi i djeci ljetovanje i slično. Dakako, kako čovjek stari, mijenjaju mu se želje i nade u nešto, ali u pravilu i onaj najsiromašniji čovjek uvijek ima nadu da će mu biti bolje. Nada je zapravo jedina ispravna, jer čo­vjeka stalno održava pozitivnim, jer bi u suprotnom život u negativnosti i nezadovoljstvu bio poguban za zdravlje i život čovjeka. Nada i pozitivno razmišljanje uspješan su evolucijski alat, iako naravno često nemaju nikakve veze s realnošću.

     Manje uživamo u onome što smo postigli, nego u onome čemu se nadamo, kazao je jednom prilikom veliki francu­ski mislilac Jean Jacques Rousseau. No, ne gledaju ljudi ružičasto samo u budućnost, već često i u prošlost, kada neke negativne događaje minimaliziraju ili ih pokušavaju zaboraviti, a prisjećaju se samo lijepih trenutaka i stvari. Realnost života je da uvijek može biti gore nego što je bilo, ali i bolje. No, da bi bilo bolje, ljudi se uglavnom moraju dobro potruditi i zaslužiti svoju sreću. A za to su potrebne promjene. I zato su se stari probudili. Barem većina njih.

     U slučaju hrvatskih umirovljenika, od kojih njih većina živi ispod linije siromaštva, promjene nikako da se dogode. Ali zato uvijek postoji nada. Tako su malu nadu umirovlje­nicima donijeli nedavno održani lokalni izbori, u kojima su se pojavile neke nove, mlade snage, koje su u nekoliko hrvatskih gradova i općina obećale da će riješiti probleme korupcije, pogodovanja, lošeg standarda starijih osoba, nedostatka kapaciteta u domovima za starije.

     Ali, zato je tu nada. Ne treba biti preoptimističan i očekivati čuda i da će sve što su novoizabrani političari obećali biti napravljeno. Niti da će se to moći ostvariti u nekom brzom roku, ako se uopće ostvari. Kada bi nove mlade političke snage ispunile i trećinu svojih obećanja, to bi svakako bio pomak ka uređenijoj državi i posljedično bi bilo više novca na raspolaganju za najpotrebitije. Većina umirovljenika glasala je za ove promjene na izborima, što je svakako pohvalno, ali i rizično. Jer ako se biraju jedni te isti koji održavaju trenutnu situaciju, kako im onda može biti bolje. No, ne zaboravimo, može im biti i gore nakon ovih izbora. No, upravo zbog nade, umirovljenicima je već sada bolje i tako će biti bar neko vrijeme, pa se rizik zasad isplatio, a možda i potraje, tko zna. Nadajmo se!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

PROPALA TESTNA PRIVATIZACIJA MIROVINA

Kraljevski prevareni i zaboravljeni

 

Dokup mirovine pokazao se kao izvorni hrvatski model prevare umirovljenika, mahom iz dr­žavnih tvrtki. Gotovo 4.000 umirovljenika 2014. godine ostalo je bez uplate dokupa, a unatoč brojnim apelima građana, vlast ostaje nijema i zapravo čeka da korisnici Royala pomru i tako riješe problem

      Royal međugeneracijska solidarnost d.d. zaželio je radnicima, mahom državnih firmi, dobrodošlicu u obi­telj umirovljenika 1990. godine, u ozračju dolazećeg rata. „Promicanje kulture umi­rovljenja osnovna je misija Royal među- generacijske solidarnosti. Ona započinje zajedničkim sudjelovanjem predstavnika Royala, poslodavca i sindikata u stvara­nju klime povjerenja, pripremanju uvjeta za izlazak ljudi iz svijeta rada na dosto­janstven način i u upoznavanju radnika s posljedicama odluke o umirovljenju, a na­stavlja se doživotnom povezanošću umi­rovljenika s njegovom bivšom radnom sre­dinom zahvaljujući, između ostalog, mje­sečnim isplatama dodatka na mirovinu", stoji u misiji danas posrnule tvrtke koja je razvila„izvorno hrvatski model dokupa mirovine".

Izvorni model prevare: da ili ne?

     Dokup mirovine ili doživotna otpre­mnina, doista jest „izvorni hrvatski mo­del" pomoću kojeg su se tvrtke rješavala viška zaposlenih tako da bi novac za ot­premnine uplaćivale Royalu, koji je zatim umirovljenicima mjesečno isplaćivao otpremninu. Prema javno dostupnom popisu klijenata Royala oko 130 držav­nih tvrtki, među kojima su HEP, Hrvatska pošta, HŽ, Hrvatske šume, ali i SSSH, te brojne druge firme i organizacije koristile su takvu mogućnost jer im je cijeli iznos otpremnine bio porezno priznati trošak, a na jeftin način riješili bi problem viš­ka radnika. Romantičnu ideju o sretnim umirovljenicima čija će mizerno mala pri­manja takvim modelom biti nešto veća, uporno je gurala država koja je sve po­slodavce upućivala na Royal osiguranje, a prema riječima pojedinih radnika, katkad i uz prijetnju otkazom.

     Uplate za nešto manje od 4.000 umi­rovljenika od prosječnih 400 kuna mje­sečno stizale su sve do 2014. godine kada je stigao dopis iz Royala kako novaca za isplatu dokupljenog dijela mirovine - više nema. Ivo Bulaš, predsjednik uprave Royala, u patetičnom pismu za probleme je okrivio Hrvatsku agenciju za nadzor financijskih usluga (HANFA), praktički za negativni publicitet u javnosti, jer je još 2006. godine upozorila građane na rizičnost poslovanja s Royalom. Prema Bulašovim tvrdnjama, tada je sve krenulo nizbrdo. Konačno, HANFA je krajem 2016. godine donijela rješenje kojim se Royalu ukida dozvola za rad, uz obrazloženje kako tvrtka nije uskladila poslovanje sa Zakonom o doživotnoj otpremnini odno­sno dokupu mirovine (usvojenim 2013.), čime je praktički zapečaćena sudbina Royala. Naime, taj je zakon podrazumi­jevao i dodatnu uplatu tri milijuna kuna temeljnog kapitala, a to vlasnik Royala nije imao.

„Ne možemo intervenirati u privatnoj tvrtki"

     Iz Hrvatskog sabora, Vlade, ureda ta­dašnjeg predsjednika Josipovića, klubo­va stranaka stizala su obećanja kako će se problem Royala nekako riješiti, a čel­nik HSU-a Silvano Hrelja često istupao za saborskom govornicom tražeći rješenje radi „spašavanja ljudi".

     Danas, tri godine kasnije, 3.500 tisuće umirovljenika i dalje je bez zarađenih no­vaca, a Royal se više ne spominje od strane vladajućih. Nekadašnji ministar rada i mi­rovinskog sustava Mirando Mrsić isticao je kako bi preuzimanje isplate dokupljenih mirovina u državni proračun koštalo 330 milijuna kuna, ali bez spomena o tome da je riječ o ukupnom trošku sve do 2050. go­dine. Između ostalog, izjavio je kako „drža­va ne može intervenirati u privatnoj tvrtki".

     Uzalud umirovljenici pišu i zovu na sve strane, ali inicijative za povrat njihovog novca nema. Sindikat umirovljenika Hr­vatske barem pet puta tjedno dobije upit vezan za Royal. Odgovor umirovljenicima bi voljeli dati, ali i na naše inicijative da se konačno krene u rješavanje tog problema, vlast ostaje gluha.

Hoćemo li doživjeti isplatu mirovina?

Jedna od korisnica Royalovog dokupa mirovina pisala je nekoliko puta ministru financija Zdravku Mariću, Ministarstvu rada i mirovinskog sustava, ali odgovori koji su stizali ni u jednom segmentu nisu odgovorili na njeno pitanje - što će biti s korisnicima Royala kojih je svake godine sve manje, kada i kako će se riješiti taj pro­blem? I s pravom se pita hoće li itko od tih 3.500 ljudi doživjeti isplatu novaca ili drža­va čeka da svi korisnici umru pa da zaključi i to poglavlje. Danas kada se kreira po­sebni zakon za spašavanje jednog privat­nog koncerna, točnije Agrokora, kada se opraštaju višemilijunski dugovi privatnim tvrtkama koje su u međuvremenu otpu­stile sve radnike, zvuči smiješna Mrsićeva tvrdnja kako „država ne može intervenirati u privatnoj tvrtki".

     Sindikat umirovljenika Hrvatske je za­jedno s Maticom umirovljenika stavio „slu­čaj Royal" na popis prioritetnih tema za rad Nacionalnog vijeća za umirovljenike i starije osobe. S obzirom na to da je sama država poticala zaposlenike da postanu korisnici Royala, njezina je dužnost riješi­ti to pitanje, ali ne kroz mirovinski sustav, već državni proračun.

     Naime, činjenica je da država ne bi tre­bala nadoknađivati dugovanja privatnih osoba ili tvrtki, no ovo je ipak vrlo speci­fičan slučaj i treba ga pozorno razmotriti.

Ana Kuzmanić