UVODNA RIJEČ

Dan kad je vatra spalila sustav

Piše: Jasna A. Petrović

     Smrt je odsutnost prisutnosti, ništa više od toga. Beskrajno vrijeme u kojem nema povratka. Jaz koji ne možete vidjeti, a kada vjetar zapuše kroz nj, ne čuje se nikakav zvuk. Šest ih je izgorjelo, jedan muškarac posve slučajno koji je baš tog dana dovezen iz bolnice i ubačen u nagurani krevet u drvenoj kuti­ji sardina, uz pet starica. Umiralište bez dostojanstva, bez ljudskih prava, čista gola bitka za dah, za još jedan dan u pelenama.

     Njihov vrisak je zanijemio pred urlikom zapaljene štale, i dok su se čupali iz poveza kojima su ih pričvr­stili uz postelje kako im ne bi palo na pamet noću bau­ljati. Je li ona bakica koja voli pjevati crkvene pjesme posljednji put zapjevala, je li itko pokušao pobjeći iz ralja vatre? I nikoga da bi te barem držao za ruku, netko odgovoran, dužan, plaćen da te čuva.

    I nije li naša ljudska zadaća da tu nijemost prizora s ostacima tijela i dvije male električne pećice na minus 3 stupnja i huj vjetra oko drvene daščare, učinimo gla­snima do vriska, do urlika nezadovoljstva koji će rušiti moćnike i pisati povijest.

     Naš krik je tih, on spava u srcu. Nisu ni živjeli uzalud, iza njih ostaju sjećanja, proživljene ljubavi, stečena imovina, napisana pisma. A sad su u pelenama, polu­goli, poniženi, vezani, gladni, sedirani jakim tabletama za smirenje, neokupani, žedni.

Živ izgorjeti - ima li išta gore? Ima. To je smrt ispisa­na gramzivošću i nebrigom za starije na svim razinama.

     „Poruka cijele priče: rintaj kao konj do 65. godine, i puni proračun, a onda kada se umiroviš s tako malom mirovinom da si možeš osigurati samo smještaj u bara­ci, crkni pod vatrenim plamenom, jer ionako više nisi NIKOME važan" - najčešća je poruka starijih građana na društvenim mrežama. I pitanja koja, onako iskrena i mučna pogađaju u sridu: kad će ministrica ponuditi ostavku, kad će u pritvoru završiti vlasnica doma, kad će činovnici osmisliti sustav bez spaljenih staraca, kad će se vratiti dostojanstvo umiranja u zemlji koja se odrekla svojih starih. Jer, smrt i umiranje, kao i stvarno­sti koje označuju, međusobno se isključuju. Dok umira­nje još uključuje u sebi život, smrt je već označila kraj života. Naši stari umiru bez prava na život. Oni izgore kao fitilj prskalice.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Hoće li Agrokor „nagristi" mirovinske fondove?

Pad dionica mogao bi izazvati slabljenje, pa i gubitke mirovinskih fondova. Tko će odgo­varati?

 

     Kakve veze ima Agrokor s ob­veznim mirovinskim fondovi­ma? Ima, jer se većina dopri­nosa za drugi mirovinski stup ula­že u hrvatske državne obveznice, nešto manje u hrvatske dionice, a najmanje u inozemne. Među­tim, svakom „štediši" u drugom stupu treba biti jasno da u slučaju lošeg poslovanja ili propasti mi­rovinskog fonda, država ne daje nikakvo jamstvo, već se članovi namiruju iz temeljnog kapitala i jamstvenog pologa obveznog mi­rovinskog društva. A to znači, ako propadne fond, propala je i miro­vina, jer, naglasimo to opet, riječ je o (prinudnoj) privatnoj štednji za starost, kojom, bez ikakvog prava na utjecaj ili odlučivanje, odlučuju četiri (inozemne) banke.

     Te banke za svoj posao investi­ranja i obrtanja vašeg novca dobi­vaju visoku naknadu i različite bo­nuse, a država ima visok tranzicij­ski trošak od 1,7 posto BDP-a go­dišnje. Na stranu to što se takvim troškom produbljuje prekomjerni deficit, već hajdemo se upitati je­smo li ikada čuli u javnosti da su vaši mirovinski fondovi izgubili zbog pogrešnih ulaganja?

Iskustvo kaže, iako se o tome zapravo ne smije pisati u javnosti, da čak i kad ulažu u domaće dio­nice, najčešće je to radi pokrivanja gubitaka vlastitih portfelja pojedi­ne banke. U Hrvatskoj je poznato desetak takvih primjera (npr. Ma­gma, IGH, Ingra, Nexe, Luka Plo­če, Centar banka, Credo banka), a dobar dio tih firmi je imao ozbiljne gubitke ili čak doživio stečaj.

     Mirovinski fondovi su 2015., primjerice, uložili 300 milijuna kuna u 20 posto dionica Končara, i to u sekundu, telefonski, bez analize, kako je javno istupio eko­nomski stručnjak, a današnji mini­star državne imovine Goran Marić. Postavio je ovakva pitanja: „Pitam se tko je dogovorio cijenu? Tko je dogovorio uvjete? Tko je dogovorio kupca? S kim se dogovarala ta tran­sakcija? Na burzi? Kako je moguće, ako je na burzi, da onda četiri miro­vinska fonda kupe baš podjedna­ko po istoj cijeni isti paket? Pa baš me zanima tko je dogovarao takve transakcije i zbog čega. I je l' se mo­glo dobiti možda umjesto 300 mili­juna 500 milijuna kuna? Je. Možda se moglo za 30 dana dobiti i više?", rekao je tadašnji HDZ-ov zastu­pnik Goran Marić i nije dobio javni odgovor.

     Danas se zna da su četiri miro­vinska fonda vlasnici 25,4 posto dionica Leda, koje su ovih dana na Zagrebačkoj burzi pale i do petna­estak posto. Osim Agrokora, dru­gi većinski vlasnik Leda su razne banke, pa je iz svega jasno da mi­rovinski fondovi gube. Što su radili njihovi analitički odjeli?

     O mogućem pucanju Agrokora javnost nagađa godinama, a već mjesecima o tome govore i bla­gajnice u Konzumu. Iako bi svaki ozbiljan investitor prije kupnje di­onica neke kompanije pokrenuo sve mehanizme provjere, naši mi- rovinci naučili su živjeti lagodan život uz kamatarenje države. Pet milijardi kuna godišnje dobiju od države (5 posto mirovinskih dopri­nosa), pa onda taj isti iznos posu­de natrag državi uz kamatu od 5 do 6 posto.

     Priča se preokrenula. Agrokor će u nekom obliku preživjeti. I fir­me koje ga čine. Međutim, u cijeloj priči glasno treba postaviti pitanje - zašto i koliko su do sada izgubili bankari iz mirovinskih fondova, i koliko će zbog toga biti manje mi­rovine štedišama?

Jasna A. Petrović