UVODNA RIJEČ

Nada je san budnih

Piše: Igor Knežević

     Nada u bolje sutra nešto je što većinu ljudi ne napu­šta tijekom cijelog života. Bez obzira na godine, u ljudskoj je naravi vjerovati kako će postati slavni ili bogati ili uspješni u poslu, imati dostojna primanja, dobiti na lotu, moći priuštiti sebi i djeci ljetovanje i slično. Dakako, kako čovjek stari, mijenjaju mu se želje i nade u nešto, ali u pravilu i onaj najsiromašniji čovjek uvijek ima nadu da će mu biti bolje. Nada je zapravo jedina ispravna, jer čo­vjeka stalno održava pozitivnim, jer bi u suprotnom život u negativnosti i nezadovoljstvu bio poguban za zdravlje i život čovjeka. Nada i pozitivno razmišljanje uspješan su evolucijski alat, iako naravno često nemaju nikakve veze s realnošću.

     Manje uživamo u onome što smo postigli, nego u onome čemu se nadamo, kazao je jednom prilikom veliki francu­ski mislilac Jean Jacques Rousseau. No, ne gledaju ljudi ružičasto samo u budućnost, već često i u prošlost, kada neke negativne događaje minimaliziraju ili ih pokušavaju zaboraviti, a prisjećaju se samo lijepih trenutaka i stvari. Realnost života je da uvijek može biti gore nego što je bilo, ali i bolje. No, da bi bilo bolje, ljudi se uglavnom moraju dobro potruditi i zaslužiti svoju sreću. A za to su potrebne promjene. I zato su se stari probudili. Barem većina njih.

     U slučaju hrvatskih umirovljenika, od kojih njih većina živi ispod linije siromaštva, promjene nikako da se dogode. Ali zato uvijek postoji nada. Tako su malu nadu umirovlje­nicima donijeli nedavno održani lokalni izbori, u kojima su se pojavile neke nove, mlade snage, koje su u nekoliko hrvatskih gradova i općina obećale da će riješiti probleme korupcije, pogodovanja, lošeg standarda starijih osoba, nedostatka kapaciteta u domovima za starije.

     Ali, zato je tu nada. Ne treba biti preoptimističan i očekivati čuda i da će sve što su novoizabrani političari obećali biti napravljeno. Niti da će se to moći ostvariti u nekom brzom roku, ako se uopće ostvari. Kada bi nove mlade političke snage ispunile i trećinu svojih obećanja, to bi svakako bio pomak ka uređenijoj državi i posljedično bi bilo više novca na raspolaganju za najpotrebitije. Većina umirovljenika glasala je za ove promjene na izborima, što je svakako pohvalno, ali i rizično. Jer ako se biraju jedni te isti koji održavaju trenutnu situaciju, kako im onda može biti bolje. No, ne zaboravimo, može im biti i gore nakon ovih izbora. No, upravo zbog nade, umirovljenicima je već sada bolje i tako će biti bar neko vrijeme, pa se rizik zasad isplatio, a možda i potraje, tko zna. Nadajmo se!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

Plenkoviću, ocitujte se o starijim vozačima!

 

     Dana 16. ožujka 2017. čelni­ci Sindikata umirovljenika i Matice umirovljenika poslali su premijeru Plenkoviću pismo u kojem ga podsjećaju kako su mu se prilikom potpisivanja Sporazu­ma o osnivanju Nacionalnog vijeća za umirovljenike i starije osobe (1. veljače 2017.), obratili s posebnom zamolbom da zaustavi pokušaje ponovnog uvođenja obaveznog zdravstvenog pregleda za vozače starije od 65 godina prilikom pro­duženja vozačke dozvole, jer je to suprotno europskoj praksi, neute­meljeno u prometnim statistikama MUP-a te novi financijski teret za ionako osiromašene starije osobe.

     Podrazumijevalo se da će premi­jer tom pitanju posvetiti pozornost, utoliko više što je o provedeno internetsko javno savjetovanje, u ko­jem su Matica i Sindikat umirovlje­nika sudjelovali svojim primjedba­ma i prijedlozima, ali ništa od toga nije uvaženo, niti su bili uključene u konzultacije kao legitimni pred­stavnici starije populacije.

     Umjesto odgovora premijera, 28. ožujka stigao je odgovor Mi­nistarstva zdravstva s potpisom ministra Kujundžića osobno u ko­jem objašnjava kako se za takve izmjene zalažu Hrvatska liječnička komora, Hrvatski liječnički zbor te Hrvatsko društvo za medicinu rada. Ministarstvo obrazlaže kako „kod osoba starijih od 65 godina može doći do bitnih promjena u zdravstvenom statusu, koje utječu na sigurno upravljanje vozilom". Na činjenicu da je Zakon već predvidio da izabrani doktor obiteljske medi­cine ima obvezu izvijestiti policij­sku postaju o promjeni zdravstve­nog stanja nespojivog sa sigurnim upravljanjem vozilom, Ministar­stvo paradoksalno tvrdi kako se „u svakodnevnom životu susrećemo s činjenicom da određeni broj osi- guranika nema izabranog doktora obiteljske medicine". Šokantno da resorno ministarstvo iznosi takvu tvrdnju. I umjesto da se pozove osiguranike koji nemaju „svog dok­tora" da to učine, oni bi promijenili cijeli zakon. Zašto i u čiju korist?

     SUH i MUH su stoga 30. ožujka uputili otvoreno pismo premijeru Plenkoviću u ime 300.000 svojih članova, među kojima je velik broj onih koji bi bili pogođeni štetnim i nepotrebnim uvođenjem obve­znog liječničkog pregleda prilikom produženja vozačke dozvole. Javno je zamoljen da zaustavi inicijativu liječničkog lobija kojom bi se više od 250.000 vozača starijih od 65 godina ucijenilo plaćanjem zdrav­stvenih pregleda za produženje vozačke dozvole, iako je u većini europskih zemalja ta dobna grani­ca postavljena iznad 70 godina, a eventualne potvrde besplatno iz­daju liječnici obiteljske medicine.

     Umirovljeničke udruge naglasile su kako bi se zbog galopirajućeg siromaštva starijih (55 posto miro­vina je ispod linije siromaštva), mo­glo dogoditi da najmanje trećina starijih vozača neće moći produžiti vozačke dozvole, što će u konačnici smanjiti njihovu mobilnost te dove­sti do povećanja socijalne isključenosti.

     Liječnik obiteljske medicine je­dini je koji doista poznaje pacijenta, njegove dijagnoze i terapije, dok liječnici medicine rada štancaju po­tvrde samo za uplatu od 400 kuna, nemajući uvida u stvarno zdravstve­no stanje pacijenta. Zašto pregledi za produljenje vozačke dozvole ne mogu jednostavno ostati u domeni liječnika opće prakse, sukladno za­padnoeuropskim praksama? Čemu još jedan namet na stare?

     Na ovo javno pismo premijeru svoje potpise su stavili predsjednik MUH-a Josip Kovačić i predsjed­nica SUH-a Jasna A. Petrović. No, odgovora koji bi zadovoljio više od 250.000 vozača starijih od 65 godi­na - nema.