UVODNA RIJEČ

Dan kad je vatra spalila sustav

Piše: Jasna A. Petrović

     Smrt je odsutnost prisutnosti, ništa više od toga. Beskrajno vrijeme u kojem nema povratka. Jaz koji ne možete vidjeti, a kada vjetar zapuše kroz nj, ne čuje se nikakav zvuk. Šest ih je izgorjelo, jedan muškarac posve slučajno koji je baš tog dana dovezen iz bolnice i ubačen u nagurani krevet u drvenoj kuti­ji sardina, uz pet starica. Umiralište bez dostojanstva, bez ljudskih prava, čista gola bitka za dah, za još jedan dan u pelenama.

     Njihov vrisak je zanijemio pred urlikom zapaljene štale, i dok su se čupali iz poveza kojima su ih pričvr­stili uz postelje kako im ne bi palo na pamet noću bau­ljati. Je li ona bakica koja voli pjevati crkvene pjesme posljednji put zapjevala, je li itko pokušao pobjeći iz ralja vatre? I nikoga da bi te barem držao za ruku, netko odgovoran, dužan, plaćen da te čuva.

    I nije li naša ljudska zadaća da tu nijemost prizora s ostacima tijela i dvije male električne pećice na minus 3 stupnja i huj vjetra oko drvene daščare, učinimo gla­snima do vriska, do urlika nezadovoljstva koji će rušiti moćnike i pisati povijest.

     Naš krik je tih, on spava u srcu. Nisu ni živjeli uzalud, iza njih ostaju sjećanja, proživljene ljubavi, stečena imovina, napisana pisma. A sad su u pelenama, polu­goli, poniženi, vezani, gladni, sedirani jakim tabletama za smirenje, neokupani, žedni.

Živ izgorjeti - ima li išta gore? Ima. To je smrt ispisa­na gramzivošću i nebrigom za starije na svim razinama.

     „Poruka cijele priče: rintaj kao konj do 65. godine, i puni proračun, a onda kada se umiroviš s tako malom mirovinom da si možeš osigurati samo smještaj u bara­ci, crkni pod vatrenim plamenom, jer ionako više nisi NIKOME važan" - najčešća je poruka starijih građana na društvenim mrežama. I pitanja koja, onako iskrena i mučna pogađaju u sridu: kad će ministrica ponuditi ostavku, kad će u pritvoru završiti vlasnica doma, kad će činovnici osmisliti sustav bez spaljenih staraca, kad će se vratiti dostojanstvo umiranja u zemlji koja se odrekla svojih starih. Jer, smrt i umiranje, kao i stvarno­sti koje označuju, međusobno se isključuju. Dok umira­nje još uključuje u sebi život, smrt je već označila kraj života. Naši stari umiru bez prava na život. Oni izgore kao fitilj prskalice.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

Ministre, ne dirajte javni mirovinski stup!

Zalaže li se ministar Ćorić za individualizaciju rizika starosti i privatizaciju mirovinskog sustava?

 

     Ministar rada i mirovinskog sustava Tomislav Ćorić na konferenciji "Demografija - refleksije na mirovinski sustav", odr­žanoj 28. veljače, izjavio je kako „više nećemo imati veći stupanj ulaska u mirovinsko osiguranje ako se nasta­ve pozitivni gospodarski trendovi, a samim time će i dio koji se namiruje iz mirovinskog osiguranja biti veći, a time i deficit manji". Točnije, ministar se javno zalaže za privatizaciju i indi­vidualizaciju odgovornosti od rizika starenja, a da tako nešto ne prepo­ručuje niti Europska unija, niti je išta takvoga raspravio i odlučio hrvatski zastupnički dom.

     Naime, Ćorić je istaknuo kako on dio rješenja tog problema vidi u spoznaji da svaka osoba u Hrvatskoj mora već od najranije faze ulaska na tržište rada brinuti o tome kako i na koji način u okviru pojedinih štednih oblika misliti na svoju starost. Kao dio rješenja vidi i u smanjenju stope izdvajanja za prvi stup mirovinskog osiguranja s 15 na 14 posto onog tre­nutka kada se stvore uvjeti za to, te u povećanju stope s 5 na 6 posto za drugi stup mirovinskog osiguranja privatne kapitalizirane štednje.

     Bogati neka štede, a koga briga za siromašne

     "Oni koji to financijski mogu, tre­baju dio svoje štednje usmjeriti u pojedine štedne oblike. Ekonomska politika mora dati ključan doprinos u vidu povećanja zaposlenosti pa onda i broja osiguranika, ali s druge strane pojedinci sa svoje strane mo­raju učiniti određeni napor", rekao je Ćorić. Time ministar poručuje da bogati mogu štedjeti, a za siromašne ne predlaže rješenje, jer takve, val­jda, on niti ne poznaje.

Sindikat umirovljenika Hrvatske niz godina upozorava kako je dru­gi mirovinski stup upravo uzročnik krize mirovinskog sustava i preko­mjernog javnog deficita, a ne po­tencijalni spasitelj. Podsjećamo, od strane SUH-a upućen je niz zahtje­va vladama i ministrima za njegovo ukidanje jer je preskup, neuspješan, nesiguran i rizičan, nema eleme­nata solidarnosti, a osigurat će tek simbolične dodatke mirovinama iz prvog stupa. Umirovljeničke udruge su predlagale hitnu reformu drugog mirovinskog stupa u dobrovoljan, upravo kako su napravile Češka, Slo­venija, Poljska, Slovačka i Mađarska, a planira i Bugarska.

     Jači prvi mirovinski stup, drugi dobrovoljni

     Model mirovinske reforme u ko­jem je otkinuta četvrtina mirovin­skog doprinosa i predana na uprav­ljanje (stranim) bankama, Svjetska banka pripremila je devedesetih godina za postkomunističke i posto- talitarne zemlje, a cijena takve casi- no-ekonomije je tranzicijski trošak od 1,6 posto bruto društvenog pro­izvoda godišnje. Naravno, cijena su i sramotno niske mirovine, koje su hr­vatske starce i starice dovele pri vrh tablice najsiromašnijih starijih osoba u Europskoj uniji. O tome da miro­vinski bankari deru administrativne troškove i isplaćuju si visoke bonuse, ministar Ćorić ne govori.

     Rješenja „krize mirovinskog su­stava" koje, između ostalog, zago­varaju i sindikati, upravo su kreira­nje novih radnih mjesta, povećanje plaća i zaposlenosti, te eliminiranje nesigurnog rada (rad na određeno, agencijski rad itd) te rada na crno, a u konačnici ukidanje, tj. zamrzavanje uplate doprinosa u drugi stup i vra­ćanje sredstava u prvi stup iz kojeg su sredstva oduzeta.