UVODNA RIJEČ

Nada je san budnih

Piše: Igor Knežević

     Nada u bolje sutra nešto je što većinu ljudi ne napu­šta tijekom cijelog života. Bez obzira na godine, u ljudskoj je naravi vjerovati kako će postati slavni ili bogati ili uspješni u poslu, imati dostojna primanja, dobiti na lotu, moći priuštiti sebi i djeci ljetovanje i slično. Dakako, kako čovjek stari, mijenjaju mu se želje i nade u nešto, ali u pravilu i onaj najsiromašniji čovjek uvijek ima nadu da će mu biti bolje. Nada je zapravo jedina ispravna, jer čo­vjeka stalno održava pozitivnim, jer bi u suprotnom život u negativnosti i nezadovoljstvu bio poguban za zdravlje i život čovjeka. Nada i pozitivno razmišljanje uspješan su evolucijski alat, iako naravno često nemaju nikakve veze s realnošću.

     Manje uživamo u onome što smo postigli, nego u onome čemu se nadamo, kazao je jednom prilikom veliki francu­ski mislilac Jean Jacques Rousseau. No, ne gledaju ljudi ružičasto samo u budućnost, već često i u prošlost, kada neke negativne događaje minimaliziraju ili ih pokušavaju zaboraviti, a prisjećaju se samo lijepih trenutaka i stvari. Realnost života je da uvijek može biti gore nego što je bilo, ali i bolje. No, da bi bilo bolje, ljudi se uglavnom moraju dobro potruditi i zaslužiti svoju sreću. A za to su potrebne promjene. I zato su se stari probudili. Barem većina njih.

     U slučaju hrvatskih umirovljenika, od kojih njih većina živi ispod linije siromaštva, promjene nikako da se dogode. Ali zato uvijek postoji nada. Tako su malu nadu umirovlje­nicima donijeli nedavno održani lokalni izbori, u kojima su se pojavile neke nove, mlade snage, koje su u nekoliko hrvatskih gradova i općina obećale da će riješiti probleme korupcije, pogodovanja, lošeg standarda starijih osoba, nedostatka kapaciteta u domovima za starije.

     Ali, zato je tu nada. Ne treba biti preoptimističan i očekivati čuda i da će sve što su novoizabrani političari obećali biti napravljeno. Niti da će se to moći ostvariti u nekom brzom roku, ako se uopće ostvari. Kada bi nove mlade političke snage ispunile i trećinu svojih obećanja, to bi svakako bio pomak ka uređenijoj državi i posljedično bi bilo više novca na raspolaganju za najpotrebitije. Većina umirovljenika glasala je za ove promjene na izborima, što je svakako pohvalno, ali i rizično. Jer ako se biraju jedni te isti koji održavaju trenutnu situaciju, kako im onda može biti bolje. No, ne zaboravimo, može im biti i gore nakon ovih izbora. No, upravo zbog nade, umirovljenicima je već sada bolje i tako će biti bar neko vrijeme, pa se rizik zasad isplatio, a možda i potraje, tko zna. Nadajmo se!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

Ministre, ne dirajte javni mirovinski stup!

Zalaže li se ministar Ćorić za individualizaciju rizika starosti i privatizaciju mirovinskog sustava?

 

     Ministar rada i mirovinskog sustava Tomislav Ćorić na konferenciji "Demografija - refleksije na mirovinski sustav", odr­žanoj 28. veljače, izjavio je kako „više nećemo imati veći stupanj ulaska u mirovinsko osiguranje ako se nasta­ve pozitivni gospodarski trendovi, a samim time će i dio koji se namiruje iz mirovinskog osiguranja biti veći, a time i deficit manji". Točnije, ministar se javno zalaže za privatizaciju i indi­vidualizaciju odgovornosti od rizika starenja, a da tako nešto ne prepo­ručuje niti Europska unija, niti je išta takvoga raspravio i odlučio hrvatski zastupnički dom.

     Naime, Ćorić je istaknuo kako on dio rješenja tog problema vidi u spoznaji da svaka osoba u Hrvatskoj mora već od najranije faze ulaska na tržište rada brinuti o tome kako i na koji način u okviru pojedinih štednih oblika misliti na svoju starost. Kao dio rješenja vidi i u smanjenju stope izdvajanja za prvi stup mirovinskog osiguranja s 15 na 14 posto onog tre­nutka kada se stvore uvjeti za to, te u povećanju stope s 5 na 6 posto za drugi stup mirovinskog osiguranja privatne kapitalizirane štednje.

     Bogati neka štede, a koga briga za siromašne

     "Oni koji to financijski mogu, tre­baju dio svoje štednje usmjeriti u pojedine štedne oblike. Ekonomska politika mora dati ključan doprinos u vidu povećanja zaposlenosti pa onda i broja osiguranika, ali s druge strane pojedinci sa svoje strane mo­raju učiniti određeni napor", rekao je Ćorić. Time ministar poručuje da bogati mogu štedjeti, a za siromašne ne predlaže rješenje, jer takve, val­jda, on niti ne poznaje.

Sindikat umirovljenika Hrvatske niz godina upozorava kako je dru­gi mirovinski stup upravo uzročnik krize mirovinskog sustava i preko­mjernog javnog deficita, a ne po­tencijalni spasitelj. Podsjećamo, od strane SUH-a upućen je niz zahtje­va vladama i ministrima za njegovo ukidanje jer je preskup, neuspješan, nesiguran i rizičan, nema eleme­nata solidarnosti, a osigurat će tek simbolične dodatke mirovinama iz prvog stupa. Umirovljeničke udruge su predlagale hitnu reformu drugog mirovinskog stupa u dobrovoljan, upravo kako su napravile Češka, Slo­venija, Poljska, Slovačka i Mađarska, a planira i Bugarska.

     Jači prvi mirovinski stup, drugi dobrovoljni

     Model mirovinske reforme u ko­jem je otkinuta četvrtina mirovin­skog doprinosa i predana na uprav­ljanje (stranim) bankama, Svjetska banka pripremila je devedesetih godina za postkomunističke i posto- talitarne zemlje, a cijena takve casi- no-ekonomije je tranzicijski trošak od 1,6 posto bruto društvenog pro­izvoda godišnje. Naravno, cijena su i sramotno niske mirovine, koje su hr­vatske starce i starice dovele pri vrh tablice najsiromašnijih starijih osoba u Europskoj uniji. O tome da miro­vinski bankari deru administrativne troškove i isplaćuju si visoke bonuse, ministar Ćorić ne govori.

     Rješenja „krize mirovinskog su­stava" koje, između ostalog, zago­varaju i sindikati, upravo su kreira­nje novih radnih mjesta, povećanje plaća i zaposlenosti, te eliminiranje nesigurnog rada (rad na određeno, agencijski rad itd) te rada na crno, a u konačnici ukidanje, tj. zamrzavanje uplate doprinosa u drugi stup i vra­ćanje sredstava u prvi stup iz kojeg su sredstva oduzeta.