UVODNA RIJEČ

Nada je san budnih

Piše: Igor Knežević

     Nada u bolje sutra nešto je što većinu ljudi ne napu­šta tijekom cijelog života. Bez obzira na godine, u ljudskoj je naravi vjerovati kako će postati slavni ili bogati ili uspješni u poslu, imati dostojna primanja, dobiti na lotu, moći priuštiti sebi i djeci ljetovanje i slično. Dakako, kako čovjek stari, mijenjaju mu se želje i nade u nešto, ali u pravilu i onaj najsiromašniji čovjek uvijek ima nadu da će mu biti bolje. Nada je zapravo jedina ispravna, jer čo­vjeka stalno održava pozitivnim, jer bi u suprotnom život u negativnosti i nezadovoljstvu bio poguban za zdravlje i život čovjeka. Nada i pozitivno razmišljanje uspješan su evolucijski alat, iako naravno često nemaju nikakve veze s realnošću.

     Manje uživamo u onome što smo postigli, nego u onome čemu se nadamo, kazao je jednom prilikom veliki francu­ski mislilac Jean Jacques Rousseau. No, ne gledaju ljudi ružičasto samo u budućnost, već često i u prošlost, kada neke negativne događaje minimaliziraju ili ih pokušavaju zaboraviti, a prisjećaju se samo lijepih trenutaka i stvari. Realnost života je da uvijek može biti gore nego što je bilo, ali i bolje. No, da bi bilo bolje, ljudi se uglavnom moraju dobro potruditi i zaslužiti svoju sreću. A za to su potrebne promjene. I zato su se stari probudili. Barem većina njih.

     U slučaju hrvatskih umirovljenika, od kojih njih većina živi ispod linije siromaštva, promjene nikako da se dogode. Ali zato uvijek postoji nada. Tako su malu nadu umirovlje­nicima donijeli nedavno održani lokalni izbori, u kojima su se pojavile neke nove, mlade snage, koje su u nekoliko hrvatskih gradova i općina obećale da će riješiti probleme korupcije, pogodovanja, lošeg standarda starijih osoba, nedostatka kapaciteta u domovima za starije.

     Ali, zato je tu nada. Ne treba biti preoptimističan i očekivati čuda i da će sve što su novoizabrani političari obećali biti napravljeno. Niti da će se to moći ostvariti u nekom brzom roku, ako se uopće ostvari. Kada bi nove mlade političke snage ispunile i trećinu svojih obećanja, to bi svakako bio pomak ka uređenijoj državi i posljedično bi bilo više novca na raspolaganju za najpotrebitije. Većina umirovljenika glasala je za ove promjene na izborima, što je svakako pohvalno, ali i rizično. Jer ako se biraju jedni te isti koji održavaju trenutnu situaciju, kako im onda može biti bolje. No, ne zaboravimo, može im biti i gore nakon ovih izbora. No, upravo zbog nade, umirovljenicima je već sada bolje i tako će biti bar neko vrijeme, pa se rizik zasad isplatio, a možda i potraje, tko zna. Nadajmo se!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

Ivo Marjanović: Treba li proširiti dodatak od 27 posto i na drugi stup?

Ne treba! Ali, može se dati proporcionalni dodatak....

 

     Zagovaratelji proširenja mirovinskog dodatka na osiguranike drugog mirovinskog stupa često govore o nemoralnom ponašanju zakonodavca u svezi dodatka od 27 posto, a zakonodavac je vrlo opširno u Zakonu o mirovinskom osiguranju i Zakonu o dodatku na mirovine (NN 114/11) obrazložio zašto se formira dodatak, i zašto je on utvrđen na 4 posto za umirovljene 1999. godine, odnosno progresivno više do 2007. godine, kad se umirovljenima iz prvog mirovinskog stupa dodaje 27 posto, i to zbog neusklađivanja mirovina, pogrešno izračunate prve aktualne vrijednosti mirovine i dru­gih stvarnih razloga u razdoblju od početka 1999. godine, kad su mirovine bitno sma­njene. Stoga je zakonodavac jasno ograničio kako taj dodatak dobivaju umirovljenici u trenutku umirovljenja, ali samo oni koji su uplaćivali puni iznos od 20 posto u prvi mirovinski stup.

     Kako je reformom od 2002. fondu generacijske solidarnosti nasilno oduzeto 5 pos­to doprinosa i usmjereno u tzv. privatnu štednju, te dano bankama na upravljanje, bilo je logično ne uključiti rođene od 1962. godine na dalje. Osnovani mirovinski fondovi su punih 10 godina prikupljali novac i s njim lagodno „gospodarili”, jer je postojao samo prihod bez rashoda za osiguranike. Iza te prividne idile postojali su zapravo visoki ras­hodi za trošak upravljanja fondovima, kao i tranzicijski trošak.

     S 2018. godinom više neće biti ni jedan osiguranik, koji ima obvezu uplate u prvi mirovinski stup doprinosa od 20 posto, jer su svi navršili 65 godina (rođeni 1952.), ia­ko će se sve do 2026. odnosno 2028. godine osiguranici koji steknu uvjete za mirovi­nu, moći vratiti u I. mirovinski stup, a time dobiti 27 posto dodatka na mirovinu.

     Osiguranici koji su sa 1.1. 2002. godine imali manje od 40 godina života (rođeni 1962.) mogli su imati najviše 22 godine staža (ako su se zaposlili sa 18 godina živo­ta). Oni su u prvi stup uplaćivali samo 15 posto mirovinskog doprinosa i nemaju pra­vo na taj dodatak. Je li nepravedno što ta kategorija umirovljenika neće primiti doda­tak iz državnog proračuna, kako to sniju financijski moguli?

     Stoga, Sindikat umirovljenika može prihvatiti slijedeće:

Svim osiguranicima koji, sukladno Zakonu od dodatku na mirovinu (NN 114/11), nemaju pravo na dodatak od 27 posto na izračunatu mirovinu, jer nisu ni jedan mje­sec uplaćivali doprinos od 20 posto u I. mirovinski stup, dodatak se može obračunati u visini njihove proporcionalne uplate u I. mirovinski stup, odnosno na temelju koefi­cijenta, tj. 75 posto dodatka na mirovinu ostvarenu iz prvog stupa. To znači da bi svi osiguranici koji su u obvezi korištenja mirovine u I. i Il.stupu, imati pravo na dodatak na mirovinu iz I. stupa u visini od 20,5 posto.