Istinu je teško sakriti: Hrvatska se uru- šava na sve moguće načine. Hrvati su sve bjedniji i jadniji, a Hrvatska sramotno pada na dno svjetskih i europskih statističkih ljestvica. Najnoviji podaci Eurostata pokazali su da je životni standard Hrvata pao na razinu Rumunja i Turaka. Naime, kupovna moć građana Hrvatske lani je pala na 58 posto od prosjeka EU-a, izjednačivši se s onom u Rumunjskoj i Turskoj. Očito, Hrvatska u posljednjih četvrt stoljeća dramatično ekonomski zaostaje, jer su je u međuvremenu gospodarski dostigle i prestigle gotovo sve usporedive države, koje su joj nekoć gledale u leđa. Riječ je o svim bivšim komunističkim državama, danas članicama EU-a, osim Bugarske. Dostiže nas i Turska, koja nije članica EU-a.
I tako, dok Hrvatska tone na dno Europe, političari više ne mogu tješiti građane kako su naše plaće i mirovine, preračunate u eure, ostale najveće među svim bivšim komunističkim državama, osim Slovenije. Točno je jedino to da Hrvati za svoje plaće i mirovine u dućanima mogu kupiti manje od Slovenaca, Čeha, Mađara, Poljaka, Slovaka, Estonaca, Letonaca i Litvanaca. Mogu kupiti isto koliko i Rumunji, te tek malo više od Bugara. Tako kažu europske statistike.
Stvarna je istina, dakle, da iako BDP Hrvatske po stanovniku čini tek 58 posto od prosjeka EU-a, cijene hrane u hrvatskim prodavaonicama, primjerice, samo su 10 posto niže od prosjeka EU-a, pa je stvarna kupovna moć daleko niža. U Poljskoj, Bugarskoj i Rumunjskoj cijene hrane su oko 40 posto niže od prosjeka EU-a. Slovenija je među tranzicijskim državama najskuplja kad je riječ o hrani, s cijenama gotovo na razini prosjeka EU-a. No, slovenske su plaće barem 50 posto veće od hrvatskih.
Ako je teško prosječnom hrvatskom građaninu, kako li je tek hrvatskom umirovljeniku?! Stvarna vrijednost naših mirovina je najniža u regiji, a četvrta od dna u Europskoj uniji.
Najgori smo
Hajdemo malo u „bivšu YU“: prosječna plaća u Sloveniji iznosi 1.054 eura, a u Hrvatskoj 753 eura, a prosječna slovenska mirovina 613 eura, a kod nas samo 297 eura. No, kad se gleda tzv. relativna vrijednost mirovine, tj. njezin udjel u prosječnoj plaći, stvar je za Hrvatsku još puno gora, jer taj udjel iznosi samo 38,22 posto dok je u Sloveniji 58,44 posto, u Crnoj Gori 57,8 posto, u Srbiji 47 posto, u Makedoniji 60 posto, u Federaciji Bosne i Hercegovine 43,8 posto. Najgori smo, eto.
Zanimljivi su i cjenovni vrijednosni sustavi, pa tako u Hrvatskoj hrana košta prosječno 91 posto od prosjeka EU, dok su cigarete tek 56 posto europske cijene. U susjednoj Srbiji hrana je tek 69 posto EU prosjeka, u Makedoniji niskih 58 posto, a Sloveniji 96 posto. I Crna Gora je skupa sa 78 posto, a BiH sa 70 posto. Kad se cijena hrane ugradi u relativnu vrijednost mirovine, hrvatski su umirovljenici doista nevoljeno dijete svoje domovine.
Siromaštvo starijih od 65 godina obuhvaća prosječno 15,8 posto te dobne skupine u 28 zemalja EU. Prva na ljestvici siromašnih staraca je Latvija (40,4 posto), zatim Bugarska (38,2 posto), te Hrvatska s oko 32 posto. Nevjerojatno je da Hrvatska nije uvrštena u posljednju ljestvicu Eurostata o udjelu siromašnih starica i staraca u stanovništvu, jer tu brojku ovdašnja politička elita skriva!
Privatizacija, a ne rat
Hrvatski političari masovno prikrivaju i činjenicu da je već desetak domaćih ekonomista i nekoliko međunarodnih institucija, u odvojenim istraživanjima, utvrdilo kako je hrvatsko gospodarstvo u posljednja dva-tri desetljeća krivudalo, ali se nije pomaknulo s mjesta – kad se BDP računa u stalnim, dolarskim cijenama. Hrvatska u prosjeku stagnira nezapamćeno dugo. To je najdulje razdoblje propadanja Hrvatske u posljednja dva stoljeća, a vlade se prepucavaju koja je – uspješnija.
Mnogi su i danas spremni okrivljavati Domovinski rat za to što Hrvatska zaostaje. Međutim, taj izgovor ne stoji. Povijest pokazuje kako su u nekim državama vlade uspjele i tijekom rata ojačati proizvodnju i zaposlenost.
Hrvatske tvornice i radna mjesta nisu uništile bombe agresora, nego loša privatizacija te nedostatak ekonomske i monetarne politike koja bi podupirala i štitila domaću proizvodnju. Mnogi političari našli su izgovor u tome što je Hrvatska kasnila s ulaskom u EU. Ni to ne stoji. Turska ni danas nije ušla u EU, ali njezine su vlasti u posljednjih 15 godina za svoje gospodarstvo napravile više od bilo koje europske države.
75 milijardi casino žetona
Visoke proračunske deficite i monetarnu stabilnost mnoge su bivše socijalističke zemlje posljednjih godina uspjele popraviti ukidanjem drugog mirovinskog stupa, koji je u Hrvatskoj progutao 75 milijardi proračunskih kuna i odveo zemlju u prekomjerni deficit. No, to je vrlo skupa igračka koju, u zemlji gdje je na vlasti financijska i korporativna industrije, mirovinski fondovi ne daju više iz ruku.
Ako dignete glas protiv drugog mirovinskog stupa, na vas će krenuti fetva, dok su ih demontirale Poljska, Mađarska, Slovačka, a na putu je i Bugarska. Češka i Slovenija nisu ni prihvatile taj model privatizirane štednje, a Rumunjska i baltičke zemlje su zamrznule ili smanjile doprinose za drugi stup. Hrvatska, zemlja za casino ekonomiju! I nitko ni ne pomisli da bi vratio budžetu 75 milijuna casino žetona.
I tu nema razlike u stajalištu između HDZ-a, čiji je negdašnji ministar financija Prka uvezao i instalirao postojeći model drugog mirovinskog stupa koji koristi samo inozemnim bankama, te SDP-a čije su vlade taj model zdušno primijenile i održale. Mi, kao, pametni, a svi drugi u EU – glupi! Da nije možda riječ o – korupciji?
Gore od lošeg
Jednostavno, hrvatski političari ne mogu više tražiti izgovore za to što Hrvatska sustavno gospodarski propada, a mladi se iseljavaju. Ljudima je dosta HDZ-a i SDP-a kad se prepucavaju oko toga tko je od njih više zadužio zemlju. Činjenica jest da obje stranke, zajedno s njihovim partnerima, već od 1994. provode ili podupiru istu »politiku stabilizacije«, koja ne ide u prilog hrvatskom gospodarstvu, izvozu, ni otvaranju radnih mjesta.
Nakon četiri godine borbe protiv siromaštva kroz Nacionalno vijeće za umirovljenike i starije osobe za vrijeme Kuku- riku vlade, zbog osjećaja nemoći i beznadnosti, Sindikat umirovljenika Hrvatske je krajem prošle godine pokrenuo potpisivanje peticije za borbu protiv siromaštva starijih soba i prikupio 26.000 potpisa. Stotine poruka siromašnih rasplakale su čitatelje Glasa umirovljenika i aktiviste u prikupljanju potpisa. Nova ministrica Domoljubne koalicije preuzela je potpise nakon dugotrajnog dogovaranja, ali od tada ništa. Niti jedna mjera, niti rasprava o zaustavljanju siromašenja starih. A najgore je što se pokazalo da i od lošeg može biti gore.
Boli ih kapa
Pola godine dopisivanja i inzistiranja na produljenju mandata i djelovanja Nacionalnog vijeća nije dovelo do ničega. Predstavnici 1,2 milijuna hrvatskih umirovljenika, udruge Matica i Sindikat, nisu uspjeli vratiti socijalni dijalog. Privatizacija i poskupljenja zdravstvenog osiguranja i usluga su provučene bez najranjivije skupine korisnika. Vlada je pala. Nestaje i sabor. A društveni rakurs se uporno pokušava skrenuti na ideološke i povijesne podjele. Kako ne bismo vidjeli 260 novih hrvatskih multimilijardera koje boli kapa za 1,2 milijuna umirovljenika. A oni iz političke elite zaboravljaju da je lakše trpjeti siromaštvo i bijedu, nego oholost i bezobzirnost bogatih. I to još više boli. Boli – da će puknuti.
Zato, kad će glasati na novim izborima, svi ovi hrvatski starci i starice trebali bi glasati za one koji će glasno obećati zaustavljanje siromašenja i ponižavanja. Obećati i izvršiti.
Piše: Jasna A. Petrović