UVODNA RIJEČ

Dan kad je vatra spalila sustav

Piše: Jasna A. Petrović

     Smrt je odsutnost prisutnosti, ništa više od toga. Beskrajno vrijeme u kojem nema povratka. Jaz koji ne možete vidjeti, a kada vjetar zapuše kroz nj, ne čuje se nikakav zvuk. Šest ih je izgorjelo, jedan muškarac posve slučajno koji je baš tog dana dovezen iz bolnice i ubačen u nagurani krevet u drvenoj kuti­ji sardina, uz pet starica. Umiralište bez dostojanstva, bez ljudskih prava, čista gola bitka za dah, za još jedan dan u pelenama.

     Njihov vrisak je zanijemio pred urlikom zapaljene štale, i dok su se čupali iz poveza kojima su ih pričvr­stili uz postelje kako im ne bi palo na pamet noću bau­ljati. Je li ona bakica koja voli pjevati crkvene pjesme posljednji put zapjevala, je li itko pokušao pobjeći iz ralja vatre? I nikoga da bi te barem držao za ruku, netko odgovoran, dužan, plaćen da te čuva.

    I nije li naša ljudska zadaća da tu nijemost prizora s ostacima tijela i dvije male električne pećice na minus 3 stupnja i huj vjetra oko drvene daščare, učinimo gla­snima do vriska, do urlika nezadovoljstva koji će rušiti moćnike i pisati povijest.

     Naš krik je tih, on spava u srcu. Nisu ni živjeli uzalud, iza njih ostaju sjećanja, proživljene ljubavi, stečena imovina, napisana pisma. A sad su u pelenama, polu­goli, poniženi, vezani, gladni, sedirani jakim tabletama za smirenje, neokupani, žedni.

Živ izgorjeti - ima li išta gore? Ima. To je smrt ispisa­na gramzivošću i nebrigom za starije na svim razinama.

     „Poruka cijele priče: rintaj kao konj do 65. godine, i puni proračun, a onda kada se umiroviš s tako malom mirovinom da si možeš osigurati samo smještaj u bara­ci, crkni pod vatrenim plamenom, jer ionako više nisi NIKOME važan" - najčešća je poruka starijih građana na društvenim mrežama. I pitanja koja, onako iskrena i mučna pogađaju u sridu: kad će ministrica ponuditi ostavku, kad će u pritvoru završiti vlasnica doma, kad će činovnici osmisliti sustav bez spaljenih staraca, kad će se vratiti dostojanstvo umiranja u zemlji koja se odrekla svojih starih. Jer, smrt i umiranje, kao i stvarno­sti koje označuju, međusobno se isključuju. Dok umira­nje još uključuje u sebi život, smrt je već označila kraj života. Naši stari umiru bez prava na život. Oni izgore kao fitilj prskalice.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

SIROMAŠNI I PONIŽENI

Umirovljenici nevoljeno dijete svoje domovine

     Istinu je teško sakriti: Hrvatska se uru- šava na sve moguće načine. Hrvati su sve bjedniji i jadniji, a Hrvatska sra­motno pada na dno svjetskih i europskih statističkih ljestvica. Najnoviji podaci Eurostata pokazali su da je životni stan­dard Hrvata pao na razinu Rumunja i Turaka. Naime, kupovna moć građana Hrvatske lani je pala na 58 posto od prosjeka EU-a, izjednačivši se s onom u Rumunjskoj i Turskoj. Očito,   Hrvatska u posljednjih četvrt stoljeća dramatično ekonomski zaostaje, jer su je u međuvre­menu gospodarski dostigle i prestigle gotovo sve usporedive države, koje su joj nekoć gledale u leđa. Riječ je o svim bivšim komunističkim državama, danas članicama EU-a, osim Bugarske. Dostiže nas i Turska, koja nije članica EU-a.

     I tako, dok Hrvatska tone na dno Europe, političari više ne mogu tješiti građane kako su naše plaće i mirovine, preračunate u eure, ostale najveće među svim bivšim komunističkim državama, osim Slovenije. Točno je jedino to da Hrvati za svoje plaće i mirovine u dućani­ma mogu kupiti manje od Slovenaca, Čeha, Mađara, Poljaka,  Slovaka, Estonaca, Letonaca i Litvanaca. Mogu kupiti isto koliko i Rumunji, te tek malo više od Bugara. Tako kažu europske statistike.

     Stvarna je istina, dakle, da iako BDP Hrvatske po stanovniku čini tek 58 posto od prosjeka EU-a, cijene hrane u hrvat­skim prodavaonicama, primjerice, samo su 10 posto niže od prosjeka EU-a, pa je stvarna kupovna moć daleko niža. U Poljskoj,   Bugarskoj i Rumunjskoj cijene hrane su oko 40 posto niže od prosjeka EU-a.  Slovenija je među tranzicijskim državama najskuplja kad je riječ o hrani, s cijenama gotovo na razini prosjeka EU-a. No, slovenske su plaće barem 50 posto veće od hrvatskih.

     Ako je teško prosječnom hrvatskom građaninu, kako li je tek hrvatskom umi­rovljeniku?! Stvarna vrijednost naših mirovina je najniža u regiji, a četvrta od dna u Europskoj uniji.

 

Najgori smo

 

     Hajdemo malo u „bivšu YU“: prosječna plaća u Sloveniji iznosi 1.054 eura, a u Hrvatskoj 753 eura, a prosječna slovenska mirovina 613 eura, a kod nas samo 297 eura. No, kad se gleda tzv. relativna vrijednost mirovine, tj. njezin udjel u pros­ječnoj plaći, stvar je za Hrvatsku još puno gora, jer taj udjel iznosi samo 38,22 posto dok je u Sloveniji 58,44 posto, u Crnoj Gori 57,8 posto, u Srbiji 47 posto, u Make­doniji 60 posto, u Federaciji Bosne i Her­cegovine 43,8 posto. Najgori smo, eto.

     Zanimljivi su i cjenovni vrijednosni sus­tavi, pa tako u Hrvatskoj hrana košta prosječno 91 posto od prosjeka EU, dok su cigarete tek 56 posto europske cijene. U susjednoj Srbiji hrana je tek 69 posto EU prosjeka, u Makedoniji niskih 58 pos­to, a Sloveniji 96 posto. I Crna Gora je skupa sa 78 posto, a BiH sa 70 posto. Kad se cijena hrane ugradi u relativnu vri­jednost mirovine, hrvatski su umirovljenici doista nevoljeno dijete svoje domovine.

     Siromaštvo starijih od 65 godina obuh­vaća prosječno 15,8 posto te dobne sku­pine u 28 zemalja EU. Prva na ljestvici siromašnih staraca je Latvija (40,4 pos­to), zatim Bugarska (38,2 posto), te Hrvat­ska s oko 32 posto. Nevjerojatno je da Hrvatska nije uvrštena u posljednju ljest­vicu Eurostata o udjelu siromašnih stari­ca i staraca u stanovništvu, jer tu brojku ovdašnja politička elita skriva!

 

Privatizacija, a ne rat

 

     Hrvatski političari masovno prikrivaju i činjenicu da je već desetak domaćih eko­nomista i nekoliko međunarodnih institu­cija, u odvojenim istraživanjima, utvrdilo kako je hrvatsko gospodarstvo u posljed­nja dva-tri desetljeća krivudalo, ali se nije pomaknulo s mjesta - kad se BDP računa u stalnim, dolarskim cijenama. Hrvatska u prosjeku stagnira nezapamćeno dugo. To je najdulje razdoblje propadanja Hrvatske u posljednja dva stoljeća, a vlade se pre­pucavaju koja je - uspješnija.

     Mnogi su i danas spremni okrivljavati Domovinski rat za to što Hrvatska zaosta­je. Međutim, taj izgovor ne stoji. Povijest pokazuje kako su u nekim državama vla­de uspjele i tijekom rata ojačati proizvod­nju i zaposlenost.

     Hrvatske tvornice i radna mjesta nisu uništile bombe agresora, nego loša priva­tizacija te nedostatak ekonomske i mone­tarne politike koja bi podupirala i štitila domaću proizvodnju. Mnogi političari naš­li su izgovor u tome što je Hrvatska kas­nila s ulaskom u EU. Ni to ne stoji. Turska ni danas nije ušla u EU, ali njezine su vlasti u posljednjih 15 godina za svoje gospodarstvo napravile više od bilo koje europske države.

 

75 milijardi casino žetona

 

     Visoke proračunske deficite i mone­tarnu stabilnost mnoge su bivše socijalis­tičke zemlje posljednjih godina uspjele popraviti ukidanjem drugog mirovinskog stupa, koji je u Hrvatskoj progutao 75 milijardi proračunskih kuna i odveo zem­lju u prekomjerni deficit. No, to je vrlo skupa igračka koju, u zemlji gdje je na vlasti financijska i korporativna industrije, mirovinski fondovi ne daju više iz ruku.

     Ako dignete glas protiv drugog mirovin­skog stupa, na vas će krenuti fetva, dok su ih demontirale Poljska, Mađarska, Slovač­ka, a na putu je i Bugarska. Češka i Slove­nija nisu ni prihvatile taj model privatizira­ne štednje, a Rumunjska i baltičke zemlje su zamrznule ili smanjile doprinose za drugi stup. Hrvatska, zemlja za casino ekonomiju!   I nitko ni ne pomisli da bi vratio budžetu 75 milijuna casino žetona.

     I tu nema razlike u stajalištu između HDZ-a, čiji je negdašnji ministar financija Prka uvezao i instalirao postojeći model drugog mirovinskog stupa koji koristi samo inozemnim bankama, te SDP-a čije su vlade taj model zdušno primijenile i održale.    Mi, kao, pametni, a svi drugi u EU - glupi! Da nije možda riječ o - korup­ciji?

 

Gore od lošeg

 

     Jednostavno, hrvatski političari ne mogu više tražiti izgovore za to što Hrvat­ska sustavno gospodarski propada, a mladi se iseljavaju. Ljudima je dosta HDZ-a i SDP-a kad se prepucavaju oko toga tko je od njih više zadužio zemlju. Činjenica jest da obje stranke, zajedno s njihovim partnerima, već od 1994. provo­de ili podupiru istu »politiku stabilizacije«, koja ne ide u prilog hrvatskom gospodar­stvu, izvozu, ni otvaranju radnih mjesta.

     Nakon četiri godine borbe protiv siro­maštva kroz Nacionalno vijeće za umi­rovljenike i starije osobe za vrijeme Kuku- riku vlade, zbog osjećaja nemoći i bez­nadnosti, Sindikat umirovljenika Hrvatske je krajem prošle godine pokrenuo potpisi­vanje peticije za borbu protiv siromaštva starijih soba i prikupio 26.000 potpisa.   Stotine poruka siromašnih rasplakale su čitatelje Glasa umirovljenika i aktiviste u prikupljanju potpisa. Nova ministrica Domoljubne koalicije preuzela je potpise nakon dugotrajnog dogovaranja, ali od tada ništa. Niti jedna mjera, niti rasprava o zaustavljanju siromašenja starih. A naj­gore je što se pokazalo da i od lošeg može biti gore.

 

Boli ih kapa

 

     Pola godine dopisivanja i inzistiranja na produljenju mandata i djelovanja Nacionalnog vijeća nije dovelo do ničega. Predstavnici 1,2 milijuna hrvatskih umirovljenika, udruge Matica i Sindikat, nisu uspjeli vratiti socijalni dijalog. Priva­tizacija i poskupljenja zdravstvenog osi­guranja i usluga su provučene bez najra­njivije skupine korisnika. Vlada je pala. Nestaje i sabor. A društveni rakurs se uporno pokušava skrenuti na ideološke i povijesne podjele. Kako ne bismo vidjeli 260 novih hrvatskih multimilijardera koje boli kapa za 1,2 milijuna umirovljenika. A oni iz političke elite zaboravljaju da je lakše trpjeti siromaštvo i bijedu, nego oholost i bezobzirnost bogatih. I to još više boli. Boli - da će puknuti.

     Zato, kad će glasati na novim izbori­ma, svi ovi hrvatski starci i starice trebali bi glasati za one koji će glasno obećati zaustavljanje siromašenja i ponižavanja. Obećati i izvršiti.

Piše: Jasna A. Petrović