UVODNA RIJEČ

Nada je san budnih

Piše: Igor Knežević

     Nada u bolje sutra nešto je što većinu ljudi ne napu­šta tijekom cijelog života. Bez obzira na godine, u ljudskoj je naravi vjerovati kako će postati slavni ili bogati ili uspješni u poslu, imati dostojna primanja, dobiti na lotu, moći priuštiti sebi i djeci ljetovanje i slično. Dakako, kako čovjek stari, mijenjaju mu se želje i nade u nešto, ali u pravilu i onaj najsiromašniji čovjek uvijek ima nadu da će mu biti bolje. Nada je zapravo jedina ispravna, jer čo­vjeka stalno održava pozitivnim, jer bi u suprotnom život u negativnosti i nezadovoljstvu bio poguban za zdravlje i život čovjeka. Nada i pozitivno razmišljanje uspješan su evolucijski alat, iako naravno često nemaju nikakve veze s realnošću.

     Manje uživamo u onome što smo postigli, nego u onome čemu se nadamo, kazao je jednom prilikom veliki francu­ski mislilac Jean Jacques Rousseau. No, ne gledaju ljudi ružičasto samo u budućnost, već često i u prošlost, kada neke negativne događaje minimaliziraju ili ih pokušavaju zaboraviti, a prisjećaju se samo lijepih trenutaka i stvari. Realnost života je da uvijek može biti gore nego što je bilo, ali i bolje. No, da bi bilo bolje, ljudi se uglavnom moraju dobro potruditi i zaslužiti svoju sreću. A za to su potrebne promjene. I zato su se stari probudili. Barem većina njih.

     U slučaju hrvatskih umirovljenika, od kojih njih većina živi ispod linije siromaštva, promjene nikako da se dogode. Ali zato uvijek postoji nada. Tako su malu nadu umirovlje­nicima donijeli nedavno održani lokalni izbori, u kojima su se pojavile neke nove, mlade snage, koje su u nekoliko hrvatskih gradova i općina obećale da će riješiti probleme korupcije, pogodovanja, lošeg standarda starijih osoba, nedostatka kapaciteta u domovima za starije.

     Ali, zato je tu nada. Ne treba biti preoptimističan i očekivati čuda i da će sve što su novoizabrani političari obećali biti napravljeno. Niti da će se to moći ostvariti u nekom brzom roku, ako se uopće ostvari. Kada bi nove mlade političke snage ispunile i trećinu svojih obećanja, to bi svakako bio pomak ka uređenijoj državi i posljedično bi bilo više novca na raspolaganju za najpotrebitije. Većina umirovljenika glasala je za ove promjene na izborima, što je svakako pohvalno, ali i rizično. Jer ako se biraju jedni te isti koji održavaju trenutnu situaciju, kako im onda može biti bolje. No, ne zaboravimo, može im biti i gore nakon ovih izbora. No, upravo zbog nade, umirovljenicima je već sada bolje i tako će biti bar neko vrijeme, pa se rizik zasad isplatio, a možda i potraje, tko zna. Nadajmo se!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

PRIOPĆENJE SINDIKATA UMIROVLJENIKA HRVATSKE:

Hitne izmjene drugog mirovinskog stupa – NEOPHODNE!

Sindikat umirovljenika Hrvatske (SUH) već godinama upozorava da se trostupanjski mirovinski model, nametnut Hrvatskoj krajem 1990.-tih godina od strane Svjetske banke, pokazao promašenim. Međutim, trebale su doći i prve mirovine, osobito za žene koje su prihvatile obvezatnu mirovinsku štednju u drugom stupu, pa da se u široj javnosti prepozna što to znači kad banke preuzmu radnički novac. Progovorio je još lani šef HANFA/Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga o previsokim troškovi privatnog mirovinskog sustava – fondovi su od osnutka zaradili samo 5 milijardi kuna, a u isto vrijeme trošak sustava bio je 3,4 milijardi!

 

HANFA u prijedlogu zakonskih izmjena od 17. svibnja predlaže vraćanje polovice vlasništva fondova drugog stupa radnicima koji su njegovi članovi, a polovicu i dalje ostavlja u nekakvom nadri vlasništvu bankarima i drugim ulagačima. Bankari iz Udruženje društava za upravljanje mirovinskim fondovima odmah su Prijedlog Zakona o obveznim i dobrovoljnim mirovinskim fondovima proglasili protuustavnim i  upozorili  da bi njegovo usvajanje dovelo  do „nesagledivih posljedica za mirovinski sustav u RH i negativno bi se odrazio na pridruženje Hrvatske Europskoj Uniji“. Oni zagovaraju hitno povećanje štednje u drugom stupu, i dalje samo na račun radničkih plaća. Sindikat umirovljenika Hrvatske na takvo se reagiranje bankarske oligarhije  može samo nasmijati, s ogorčenjem.

 

Što je s drugim mirovinskim stupom u ostalim europskim zemljama? U većini starih članica Europske unije, gdje postoji drugi stup, to je dobrovoljan ili obvezatan oblik mirovinske štednje, u pravilu reguliran kroz kolektivne ugovore ili slične sporazume na razini grana i/ili poduzeća, a obveznici uplate su poslodavci i radnici. Kad je riječ o novim članicama EU-a, većina njih je praktički bila prinuđena prihvatiti model Svjetske banke, uz neke razlike – u Sloveniji u drugom stupu, dobrovoljno dogovaranom kolektivnim ugovorima, obveznici su uplata poslodavci i radnici, a u Češkoj su obveznici također i jedni i drugi, ali je drugi stup bio obvezatan. Naime, gotovo da i nema nove članice EU-a koja nije u posljednje dvije-tri recesijske godine poduzela oštre rezove u vezi drugog stupa mirovinske štednje.  U većini baltičkih zemalja drugi stup je praktički suspendiran. U Litvi je dobrovoljan i pokriva oko 50-60% zaposlenih; u Latviji je izdvajanje za drugi stup 2010. godine smanjeno na samo 2% (uz mogućnost ponovnog podizanja), a Estonija je iste godina cijeli drugi stup vratila u prvi stup štednje. Češka upravo donosi zakon kojim će drugi stup postati dobrovoljan, te se očekuje da će obuhvat pasti na oko 30% zaposlenih. Poljska je lani smanjila izdvajanje u drugi stup sa 7.3% na 2.3% i vode se rasprave o prijelazu na dobrovoljni model. Slovačka je uvela dobrovoljan drugi stup i mogućnost prijenosa ušteđevine i zarade u prvi stup. Mađarska je ukinula drugi stup i sve prenijela u prvi. Malta je proglasila da još nije spremna za uvođenje drugog stupa, a Rumunjska izdvaja samo 2% (iako zakon propisuje više). Osim zemalja koje tek sanjaju moguće eurointegracije, poput Makedonije, Albanije i Kosova, gdje  model Svjetske banke nesmetano opstaje, ili, kao u Bugarskoj, proizvodi velike gubitke, sve su druge zemlje na neki način zaustavile drugi stup, uvele strogi nadzor, pojeftinjenje upravljanja te prijelaz na dobrovoljni model.

 

Zašto Hrvatska i dalje ima preskupi model mirovinske štednje, kojim bahato upravljaju bankari, a k tome ne planira ozbiljne reforme? Radnici su obvezatni plaćati doprinose, koji se namjeravaju i povećati, a usteže im se pravo utjecaja i suodlučivanja. Mirovinski se sustav dovodi do granica održivosti, investicije iz fondova mirovinske štednje bankari ne usmjeravaju u investicije koje otvaraju radna mjesta, a HANFA nudi samo neko polovično rješenje.

 

Sindikat umirovljenika Hrvatske s krajnjom ozbiljnošću poziva Vladu da hitno izradi prijedlog reformi drugog stupa, njegovo pretvaranje u dobrovoljni polu-javni stup, uz mogućnost prijenosa ušteđevine radnika u prvi stup, uvođenje obveze uplata od strane i radnika i poslodavaca, snižavanje troška upravljanja i uključivanje radnika i umirovljenika u nadzorna tijela. Naprosto je smiješno zastrašivati hrvatske radnike i umirovljenike Europskom unijom, koja ni u jednom trenutku nije propisala modele, načine i visine izdvajanja. A u međuvremenu se od Vlade očekuje da poduzme i radikalne privremene mjere, pa i privremeno suspendiranje drugog stupa mirovinske štednje.