UVODNA RIJEČ

Dan kad je vatra spalila sustav

Piše: Jasna A. Petrović

     Smrt je odsutnost prisutnosti, ništa više od toga. Beskrajno vrijeme u kojem nema povratka. Jaz koji ne možete vidjeti, a kada vjetar zapuše kroz nj, ne čuje se nikakav zvuk. Šest ih je izgorjelo, jedan muškarac posve slučajno koji je baš tog dana dovezen iz bolnice i ubačen u nagurani krevet u drvenoj kuti­ji sardina, uz pet starica. Umiralište bez dostojanstva, bez ljudskih prava, čista gola bitka za dah, za još jedan dan u pelenama.

     Njihov vrisak je zanijemio pred urlikom zapaljene štale, i dok su se čupali iz poveza kojima su ih pričvr­stili uz postelje kako im ne bi palo na pamet noću bau­ljati. Je li ona bakica koja voli pjevati crkvene pjesme posljednji put zapjevala, je li itko pokušao pobjeći iz ralja vatre? I nikoga da bi te barem držao za ruku, netko odgovoran, dužan, plaćen da te čuva.

    I nije li naša ljudska zadaća da tu nijemost prizora s ostacima tijela i dvije male električne pećice na minus 3 stupnja i huj vjetra oko drvene daščare, učinimo gla­snima do vriska, do urlika nezadovoljstva koji će rušiti moćnike i pisati povijest.

     Naš krik je tih, on spava u srcu. Nisu ni živjeli uzalud, iza njih ostaju sjećanja, proživljene ljubavi, stečena imovina, napisana pisma. A sad su u pelenama, polu­goli, poniženi, vezani, gladni, sedirani jakim tabletama za smirenje, neokupani, žedni.

Živ izgorjeti - ima li išta gore? Ima. To je smrt ispisa­na gramzivošću i nebrigom za starije na svim razinama.

     „Poruka cijele priče: rintaj kao konj do 65. godine, i puni proračun, a onda kada se umiroviš s tako malom mirovinom da si možeš osigurati samo smještaj u bara­ci, crkni pod vatrenim plamenom, jer ionako više nisi NIKOME važan" - najčešća je poruka starijih građana na društvenim mrežama. I pitanja koja, onako iskrena i mučna pogađaju u sridu: kad će ministrica ponuditi ostavku, kad će u pritvoru završiti vlasnica doma, kad će činovnici osmisliti sustav bez spaljenih staraca, kad će se vratiti dostojanstvo umiranja u zemlji koja se odrekla svojih starih. Jer, smrt i umiranje, kao i stvarno­sti koje označuju, međusobno se isključuju. Dok umira­nje još uključuje u sebi život, smrt je već označila kraj života. Naši stari umiru bez prava na život. Oni izgore kao fitilj prskalice.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

PERFORMANS NA ZRINJEVCU

Cipele „progovorile" u ime iscipelarenih

     Odlazak iz Hrvatske za mnoge je vjerojatno put bez povratka. Odlaze za boljim životom i os­taju tamo gdje ga pronađu. A Vlada ni da trepne okom, da­pače, svojim „reformama" si­rom im otvara vrata odlaska!

Uoči obilježavanja Međunarodnog praznika rada, Sekcija mladih SSSH-a organizirala je perfor­mans „Reci to cipelama - prosvjed ostav­ljenih cipela", koji se 28. travnja održao u Parku Zrinjevac od 11 do 18 sati. Pozva­ni su svi građani da donesu cipele onih koji više nisu tu da ih nose, onih koje su vlastodršci i besramno bogati iscipelarili iz zemlje, te da podijele njihove tužne pri­če. Najviše su se odazvali umirovljenici SUH-a koji su danima prikupljali cipele, a također, bili su najbrojniji na otvaranju performansa.

     „Nakon 18 godina školovanja u Hrvat­skoj i dvije godine traženja posla u Hrvat­skoj, otišao sam tražiti posao u Njemač­koj", „Odlazim kako bih prehranio svoju obitelj. Imam troje djece, žena je nezaposlena više od tri godine. Nemamo iz- bora.“ - samo su bili neki od „govora“ ci­pela, kojim se htjelo upozoriti na situaci­ju u Hrvatskoj iz koje sve više ljudi odla­zi. Posljednjih desetak godina iz Hrvat­ske je emigriralo više od 110.000 osoba. Samo od početka krize više od 80.000 ljudi potražilo je dom izvan svoje domovi­ne.

     Želimo omogućiti da Hrvatska posta­ne mjesto u kojemu će mladi, ali i druge dobne skupine, pronaći svoj posao. Su­protno uvriježenom mišljenju, nezapos­lenost nije glavni, već tek treći razlog od­laska. Na prvom je mjestu plaća te bolji uvjeti rada.      Zbog plaće i uvjeta rada po­sebice odlaze visokoobrazovani, a među njima je puno onih koji odlaze odmah na­kon škole ili fakulteta, prije nego što uop­će dođu do burze“- poručila je Dijana Šobota iz Sekcije mladih SSSH i dodala kako Hrvatska ogromnim koracima grabi ka društvu siromaštva i nejednakosti ko­je zasigurno nije ni poželjno ni poticajno za ostanak, život i rad. Ovim su simbo­ličnim prosvjedom u ime svih „iscipelarenih“ iz Hrvatske progovorile njihove cipe­le - radne cipele, čizmice, balerinke, ja­panke, tenisice, sandale... Poručile su odgovornima kako bez radne i socijalne sigurnosti, kvalitetnog i održivog radnog mjesta ili potpora za pokretanje vlastita posla, stambene politike, povoljnih kredi­ta, dostupnih društvenih servisa, efikas­nog povezivanja nacionalnih i lokalnih politika i mjera s ciljem oživljavanja na­puštenih dijelova Hrvatske - dakle, bez pravedne preraspodjele društvenog bo­gatstva, neće biti ni demografske obno­ve ni rasta i razvoja Hrvatske.

     Odlazak iz Hrvatske za mnoge je vje­rojatno put bez povratka.

Odlaze za boljim životom i ostaju ta­mo gdje ga pronađu. A Vlada ni da trep­ne okom, dapače, svojim „reformama“ širom im otvara vrata odlaska! Krajnje je vrijeme da      Hrvatsku učinimo poželjnom zemljom za rad i život - poruka je Save­za samostalnih sindikata Hrvatske, koji je u 7 sati prosvjeda prikupio čak 312 pari cipela - muških, ženskih, dječjih. Sve nosive cipele SSSH je donirao bes­kućnicima i izbjeglicama.      Osim cipela što ih prikupio SSSH i udruženi sindika­ti, svoje cipele i cipele onih koji su otišli “trbuhom za kruhom” donosili su i građa­ni Zagreba.

Aktivisti SUH-a, na čelu s predsjedni­com Jasna A. Petrović, potpredsjednicom      Biserkom Budigam i brojnim drugima svo­jim su dolaskom dali potporu ovoj akciji mladih. Akciji koja je šokirala Zagreb i rasplakala mnoge Zagrepčane.

(Maja Šubarić Mahmuljin)