UVODNA RIJEČ

Dan kad je vatra spalila sustav

Piše: Jasna A. Petrović

     Smrt je odsutnost prisutnosti, ništa više od toga. Beskrajno vrijeme u kojem nema povratka. Jaz koji ne možete vidjeti, a kada vjetar zapuše kroz nj, ne čuje se nikakav zvuk. Šest ih je izgorjelo, jedan muškarac posve slučajno koji je baš tog dana dovezen iz bolnice i ubačen u nagurani krevet u drvenoj kuti­ji sardina, uz pet starica. Umiralište bez dostojanstva, bez ljudskih prava, čista gola bitka za dah, za još jedan dan u pelenama.

     Njihov vrisak je zanijemio pred urlikom zapaljene štale, i dok su se čupali iz poveza kojima su ih pričvr­stili uz postelje kako im ne bi palo na pamet noću bau­ljati. Je li ona bakica koja voli pjevati crkvene pjesme posljednji put zapjevala, je li itko pokušao pobjeći iz ralja vatre? I nikoga da bi te barem držao za ruku, netko odgovoran, dužan, plaćen da te čuva.

    I nije li naša ljudska zadaća da tu nijemost prizora s ostacima tijela i dvije male električne pećice na minus 3 stupnja i huj vjetra oko drvene daščare, učinimo gla­snima do vriska, do urlika nezadovoljstva koji će rušiti moćnike i pisati povijest.

     Naš krik je tih, on spava u srcu. Nisu ni živjeli uzalud, iza njih ostaju sjećanja, proživljene ljubavi, stečena imovina, napisana pisma. A sad su u pelenama, polu­goli, poniženi, vezani, gladni, sedirani jakim tabletama za smirenje, neokupani, žedni.

Živ izgorjeti - ima li išta gore? Ima. To je smrt ispisa­na gramzivošću i nebrigom za starije na svim razinama.

     „Poruka cijele priče: rintaj kao konj do 65. godine, i puni proračun, a onda kada se umiroviš s tako malom mirovinom da si možeš osigurati samo smještaj u bara­ci, crkni pod vatrenim plamenom, jer ionako više nisi NIKOME važan" - najčešća je poruka starijih građana na društvenim mrežama. I pitanja koja, onako iskrena i mučna pogađaju u sridu: kad će ministrica ponuditi ostavku, kad će u pritvoru završiti vlasnica doma, kad će činovnici osmisliti sustav bez spaljenih staraca, kad će se vratiti dostojanstvo umiranja u zemlji koja se odrekla svojih starih. Jer, smrt i umiranje, kao i stvarno­sti koje označuju, međusobno se isključuju. Dok umira­nje još uključuje u sebi život, smrt je već označila kraj života. Naši stari umiru bez prava na život. Oni izgore kao fitilj prskalice.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

U žarištu: MIROVINSKA REFORMA PO DIKTATU EK?

Stariji radnici - na burzu ili groblje

     Najava kako bi svi rođeni nakon 1961. godine već od 2024. godine mogli u mirovinu tek sa 67 godina, izaz­vala je revolt ne samo kod opor­be već i u samom HDZ-u. Re­formi se već ranije usprotivio partner iz Domoljubne koalicije - Blok umirovljenici zajedno, a stigle su i kritike iz redova HDZ- a. Svakome je jasno da bi takvo turbo ubrzanje pogoršalo njiho­ve izglede na lokalnim izborima. Sindikat umirovljenika Hrvatske svoje stajalište o štetnosti takve nesuvisle „reforme“ ne treba ponavljati, jer se oštro protivi nepromišljenim izmjenama.

     Glas naroda je jasan. Prema najnovijoj anketi RTL-a na re­prezentativnom uzorku od 1300 građana čak 88,8 posto ih se protivi ubrzanom povećavanju dobi za umirovljenje. No, da ne bi bilo zabune, bivši ministar ra­da i mirovinskog sustava Mrsić je taj koji je uveo povećanje do­bi za umirovljenje još 2013. go­dine, a Europska komisija je predlagala kraći rok primjene, što je Mrsić zdušno htio prihva­titi, no hrvatska je javnost na čelu sa sindikatima to argumen­tirano odbila i odgodila primjenu do 2038. godine.

     Pitanje glasi: je li prije tri go­dine Mrsić morao uvesti odlazak u mirovinu sa 67 godina i je li sada ministrica Sikić morala prihvatiti skraćivanje roka za de­set godina? Naravno da ništa od toga nije istina. Hrvatska je jed­na od samo tri tranzicijske zem­lje koje su prihvatila takvo pove­ćanje dobi za umirovljenje. Polj­ska je prihvatila da će se sa 67 godina muškarci umirovljivati od 2020., a žene od 2040. godine, dok Češka to planira od 2041. godine. Tako je Hrvatska zapra­vo, barem kad je riječ o žena­ma, najranije uvela umirovljenje sa 67 godina, od 2038. godine. No ministica rada i mirovinskog sustava Nada Sikić bi sada to skratila za deset godina, bez ikakvog razloga i osnova, tek ta­ko jer joj je to naredio premijer kojemu je to, pak, preporučio neki činovnik Europske komisi­je. „Promjene su nužne kako bi mirovinski sustav ostao održiv”, govorio je Mrsić 2013. godine. „Ovakav mirovinski sustav je neodrživ“, rekla je neki dan mi­nistrica Sikić. Ista priča, novo pakovanje.

     Slatko je umrijeti za domovinu

Budimo precizni, od 11 tran­zicijskih zemalja u članstvu Eu­ropske unije, samo tri su do sa­da predvidjele umirovljenje sa 67 godina - jednog dalekog da­na. Od 17 „starih“ članica EU, samo Grčka ima (iz poznatih razloga) umirovljenje već danas sa 67 godina, dok se u Velikoj Britaniji predviđa uvođenje tek 2046. godine, a u Belgiji, Dan­skoj, Francuskoj, Irskoj, Nizo­zemskoj, Njemačkoj i Spanjol- skoj između 2022 do 2030. Sve to zajedno, uz tri tranzicijske zemlje, čini brojku od 12 zema­lja članica, a preostalih 16 čla­nica EU nije do sada uvelo po­većanje dobi za umirovljenje. Točno je da Europska komisija svima isto preporučuje, ali miro­vinski sustav je u ingerenciji od­lučivanja država članica. Prikazivati ovakve „mirovinske refor- me“ kao moranje i uvjetovanje je - laž. Pri tome se nadležni služe manipulativnim argumen­tima, jer „da je to solidarnost sa siromašnima, jer će inače svi imati preniske mirovine11; i „da je to solidarnost s mladima, jer inače oni neće imati nikakve mi- rovine“.

     Slatko je i slavno umrijeti za domovinu. Treba se žrtvovati. To nam uvijek poručuju pred svaku novu pljačku. Samo nis­mo znali hoćemo li umrijeti u čizmama, radeći do smrti ili do smrti obilazeći zavode za za­pošljavanje, dok si oni, prije ne­go što će otići, trpaju u džepove novac iz proračuna koji bi tre­bao ići za ponižavajuće mirovi­ne i invalidnine. Poznata je pri­ča s drugim mirovinskim stupom koji inozemne banke ubiru od države, a onda joj taj isti novac posuđuju uz masne kamate.

Najveći dio radnika, među­tim, i to osobito žena, ne bi mo­gli ispuniti takve nerealne uvjete za tzv. punu mirovinu koja bi predviđala 40 i više godina staža i uplaćenih doprinosa, na­prosto zato što je Hrvatska ta­kozvani iznimni rad na određe­no vrijeme praktički legalizirala, pa se danas 92,5 posto svih no- vozaposlenih može dičiti samo ugovorima na određeno vrijeme.

Siromašni smo i živimo kraće

     Nadalje, i muškarci i žene u tranzicijskim zemljama poput Hrvatske, imaju bitno različite uvjete rada od onih u tehnološ­ki razvijenijim zemljama, u koji­ma su radna mjesta već prila­gođena starijim radnicima. Zbog toga vlade u tranzicijskim zemljama još ne planiraju uvođ­enje povećanje dobi za um­irovljenje. Oni koji rade teške poslove, poput radnika na građ­evini, već su glasno upozorili da nije moguće za sve imati jedna­ku mjeru. No u Vladi se pravda­ju da oni koji rade teže poslove ionako počinju ranije raditi. Kad se napuni 41 godina radnog staža, moći će se u redovnu mi­rovinu. Pa tako onaj tko je po­čeo raditi u 20. godini, već u 61. može dobiti zasluženo um­irovljenje.

     I još nešto: hrvatski su gra­đani u skupini EU građana koji najkraće žive, a još kraće uži­vaju mirovinu. Prosječna gra­đanka Bugarske živjet će, isti­na, dvije godine kraće od sta­novnice Hrvatske, no ona u mi­rovinu ide s manje od 61 godi­ne, a stanovnice Austrije i Ru­munjske sa tek 60 godina. A ugledni znanstvenici zabrinuto vrte glavom s TV ekrana i lažu kako mi imamo najmlađe um­irovljenike. Tko ih miti, tko ih plaća?!

Od 11 tranzicijskih zemalja u članstvu Europske unije, samo tri su do sada predvidjele umirovljenje sa 67 godina a čak 16 članica EU nije do sada uvelo povećanje dobi za umirovljenje

     Naposljetku, u uvjetima vi­soke nezaposlenosti mladih, te vrlo niske stope radne aktiv­nosti starijih zbog nepostojanja radnih mjesta za tu dobnu sku­pinu, neshvatljivo je ubrzano uvođenje produljenja rada za trenutno zaposlene, jer će i jedni i drugi završiti na burzi, te će se bukvalno, da parafrazira­mo ministricu rada i mirovin­skog sustava Nadu Šikić, „dje­dovi i unuci boriti za isto radno mjesto“.

K tome, ako u mirovinu odu kasnije bit će kažnjavani. Već je i bivša vlada uvela penaliziranje ranijeg umirovljenja, a sad je ono “podebljano”. U prijevreme­nu mirovinu građani će moći ići sa 62 godine, ali će gubiti čak 0,3 posto za svaki mjesec pri- jevremenog umirovljenja.

     Sindikati: nepotrebno i nepravedno

Dvije najveće sindikalne središnjice SSSH i NHS, poru­čuju da je za njih neprihvatljivo i nepotrebno skraćivanje prije­laznih razdoblja za izjednača­vanje dobi muškaraca i žena za punu starosnu i za prijevreme­nu mirovinu. Posebno osuđuju ideju ubrzavanja izjednačava­nja dobi žena za odlazak u sta­rosnu mirovinu s muškarcima s obzirom na još uvijek prisutnu diskriminaciju žena u hrvat­skom društvu, slabe moguć­nosti pomirenja obiteljskih i radnih obveza, nedostatak dru­štvenih servisa itd.

Sindikati također upozorava­ju kako radno okruženje i sus­tav obrazovanja i osposobljava­nja odraslih nisu poticajni i pri­lagođeni zadržavanju starijih radnika u svijetu rada tako da posljednjih godina kontinuirano raste broj nezaposlenih starijih radnika, i to najviše starijih že­na koje nemaju nikakve šanse naći posao. Posebno brine izu­zetno niska stopa zaposlenosti žena u dobnoj skupini 55-65 ko­ja je u 2014. iznosila samo 27,3 posto u usporedbi s prosjekom od 47,2 posto na razini EU28.