UVODNA RIJEČ

Dan kad je vatra spalila sustav

Piše: Jasna A. Petrović

     Smrt je odsutnost prisutnosti, ništa više od toga. Beskrajno vrijeme u kojem nema povratka. Jaz koji ne možete vidjeti, a kada vjetar zapuše kroz nj, ne čuje se nikakav zvuk. Šest ih je izgorjelo, jedan muškarac posve slučajno koji je baš tog dana dovezen iz bolnice i ubačen u nagurani krevet u drvenoj kuti­ji sardina, uz pet starica. Umiralište bez dostojanstva, bez ljudskih prava, čista gola bitka za dah, za još jedan dan u pelenama.

     Njihov vrisak je zanijemio pred urlikom zapaljene štale, i dok su se čupali iz poveza kojima su ih pričvr­stili uz postelje kako im ne bi palo na pamet noću bau­ljati. Je li ona bakica koja voli pjevati crkvene pjesme posljednji put zapjevala, je li itko pokušao pobjeći iz ralja vatre? I nikoga da bi te barem držao za ruku, netko odgovoran, dužan, plaćen da te čuva.

    I nije li naša ljudska zadaća da tu nijemost prizora s ostacima tijela i dvije male električne pećice na minus 3 stupnja i huj vjetra oko drvene daščare, učinimo gla­snima do vriska, do urlika nezadovoljstva koji će rušiti moćnike i pisati povijest.

     Naš krik je tih, on spava u srcu. Nisu ni živjeli uzalud, iza njih ostaju sjećanja, proživljene ljubavi, stečena imovina, napisana pisma. A sad su u pelenama, polu­goli, poniženi, vezani, gladni, sedirani jakim tabletama za smirenje, neokupani, žedni.

Živ izgorjeti - ima li išta gore? Ima. To je smrt ispisa­na gramzivošću i nebrigom za starije na svim razinama.

     „Poruka cijele priče: rintaj kao konj do 65. godine, i puni proračun, a onda kada se umiroviš s tako malom mirovinom da si možeš osigurati samo smještaj u bara­ci, crkni pod vatrenim plamenom, jer ionako više nisi NIKOME važan" - najčešća je poruka starijih građana na društvenim mrežama. I pitanja koja, onako iskrena i mučna pogađaju u sridu: kad će ministrica ponuditi ostavku, kad će u pritvoru završiti vlasnica doma, kad će činovnici osmisliti sustav bez spaljenih staraca, kad će se vratiti dostojanstvo umiranja u zemlji koja se odrekla svojih starih. Jer, smrt i umiranje, kao i stvarno­sti koje označuju, međusobno se isključuju. Dok umira­nje još uključuje u sebi život, smrt je već označila kraj života. Naši stari umiru bez prava na život. Oni izgore kao fitilj prskalice.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

SUH-ovci podržali radnike: Za dostojne plaće i mirovine!

     Pod sloganom “Ljude ispred profita!” ove su godine Međuna­rodni praznik rada u parku Maksimir obilježile dvije najveće sindikalne središnjice - Savez samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH) i Nezavisni hrvatski sindikati (NHS), a njihovi čelnici su pred nešto više od dvije tisuće okupljenih pozvali na borbu za očuvanje radničkih prava. U koloni su bili i brojni članovi Sindikata umirovlje­nika Hrvatske, a drugi su je dočekali u Maksimiru.

     Predsjednik SSSH-a Mladen Novosel naglasio je da su sindika­ti pokazali kako možemo zajedno očuvati radnička prava, ali u to­me je potrebna pomoć svih radnika, te je stoga pozvao na zajed­ništvo, dodavši kako se za prava radnika treba boriti 365 dana u godini, a ne samo na Praznik rada.

     Predsjednik NHS-a Krešimir Sever je, nakon što se obratio rad­nicima i umirovljenicima, naglasio kako ne može profit biti iznad čovjeka i radnika koji ga stvara. Upozorio je kako su sve dosadaš­nje vlasti ljude činile obeshrabrenima i utučenima, a sindikatima je stalo do drugačije Hrvatske iz koje građani neće odlaziti s pinkleci- ma na ramenu, jer u njoj ne vide svoju budućnost.

     „Osjećamo već dugi niz godina da u Hrvatskoj dugove plaćaju radnici i građani kojima je svakim danom sve gore, a političarima je uvijek dobro bili oni na vlasti ili u oporbi. Poručujemo premijeru i Vladi kako njihove reforme po kojima će se raditi do 67. godine ži­vota dovesti do daljnjeg iseljavanja mladih iz Hrvatske te kako tak­va pomoć građanima nije potrebna. Želimo da ljudi vide svoju bu­dućnost u Hrvatskoj te da imaju dostojne plaće i mirovine, a mladi posao”, istaknuo je Sever.

     Zviždeći i lupajući po metalnim bačvama, uz zvuke sirene, pros­vjedna povorka je išla od Radničkog doma do Maksimira, a neki sudionici nosili su cipele i zavežljaje na štapu koji simbolički predstavljaju odlazak osiromašenih hrvatskih radnika u inozem­stvo, jer u domovini ne mogu osigurati egzistenciju. Nosili su hrvat­ske zastave i sindikalna obilježja, kao i transparente na kojima je među ostalim pisalo “S faksa na burzu - s posla na groblje”, “Miro­vina, što je to?”, “Radnik nije uhljeb!”, “Tko je jamio, jamit će opet”, “Gdje ćemo raditi kad prodate naša radna mjesta?”, Kad radiš za kikiriki, svaki ti je dan sikiriki“, „Zdravlje svima, a ne samo njima“, „Bez radnika nema ni profita“, „Ulica je udobnija od kauča“, „Tjera­te nas u inozemstvo"...

     SUH-ovci, osobito iz podružnica Studentski grad i Podsljeme, bili su među bučnijima i na borbenom adrenalinu su koračali u po­vorci.