UVODNA RIJEČ

Dan kad je vatra spalila sustav

Piše: Jasna A. Petrović

     Smrt je odsutnost prisutnosti, ništa više od toga. Beskrajno vrijeme u kojem nema povratka. Jaz koji ne možete vidjeti, a kada vjetar zapuše kroz nj, ne čuje se nikakav zvuk. Šest ih je izgorjelo, jedan muškarac posve slučajno koji je baš tog dana dovezen iz bolnice i ubačen u nagurani krevet u drvenoj kuti­ji sardina, uz pet starica. Umiralište bez dostojanstva, bez ljudskih prava, čista gola bitka za dah, za još jedan dan u pelenama.

     Njihov vrisak je zanijemio pred urlikom zapaljene štale, i dok su se čupali iz poveza kojima su ih pričvr­stili uz postelje kako im ne bi palo na pamet noću bau­ljati. Je li ona bakica koja voli pjevati crkvene pjesme posljednji put zapjevala, je li itko pokušao pobjeći iz ralja vatre? I nikoga da bi te barem držao za ruku, netko odgovoran, dužan, plaćen da te čuva.

    I nije li naša ljudska zadaća da tu nijemost prizora s ostacima tijela i dvije male električne pećice na minus 3 stupnja i huj vjetra oko drvene daščare, učinimo gla­snima do vriska, do urlika nezadovoljstva koji će rušiti moćnike i pisati povijest.

     Naš krik je tih, on spava u srcu. Nisu ni živjeli uzalud, iza njih ostaju sjećanja, proživljene ljubavi, stečena imovina, napisana pisma. A sad su u pelenama, polu­goli, poniženi, vezani, gladni, sedirani jakim tabletama za smirenje, neokupani, žedni.

Živ izgorjeti - ima li išta gore? Ima. To je smrt ispisa­na gramzivošću i nebrigom za starije na svim razinama.

     „Poruka cijele priče: rintaj kao konj do 65. godine, i puni proračun, a onda kada se umiroviš s tako malom mirovinom da si možeš osigurati samo smještaj u bara­ci, crkni pod vatrenim plamenom, jer ionako više nisi NIKOME važan" - najčešća je poruka starijih građana na društvenim mrežama. I pitanja koja, onako iskrena i mučna pogađaju u sridu: kad će ministrica ponuditi ostavku, kad će u pritvoru završiti vlasnica doma, kad će činovnici osmisliti sustav bez spaljenih staraca, kad će se vratiti dostojanstvo umiranja u zemlji koja se odrekla svojih starih. Jer, smrt i umiranje, kao i stvarno­sti koje označuju, međusobno se isključuju. Dok umira­nje još uključuje u sebi život, smrt je već označila kraj života. Naši stari umiru bez prava na život. Oni izgore kao fitilj prskalice.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Odbijamo ići s radnog mjesta na burzu ili groblje!

Ženska sekcija SSSH protiv ubrzavanja podizanje dobi za umirovljenje

 

     Zagreb, 28. travnja 2016. -  Uoči sjednice Vlade RH na čije je dnevnome redu otvorenoga dijela Prijedlog nacionalnog programa reformi, Ženska sekcija Saveza samostalnih sindikata Hrvatske uputila je priopćenje za javnost u kojemu poziva sve radnice i radnike i cijelu hrvatsku javnost da se glasno usprotive prijedlogu takozvane reforme mirovinskog sustava, kojom bi se za sve rođene od 1961. godine uvelo umirovljenje tek nakon 67. godine.

      Ministarstvo rada i mirovinskog sustava takav prijedlog opravdava traženjem Europske komisije, ne spominjući kako Europska komisija ništa ne uvjetuje, jer to je pitanje u ingerenciji odlučivanja svake zemlje odvojeno.

      Osobito je to pitanje delikatno za tranzicijske zemlje, te se stoga - od 11 bivših socijalističkih zemalja u EU - samo njih tri do sada obvezalo da će povećati dob za umirovljenje na 67 godina, i to Poljska – 2020. za muškarce, a 2040. za žene; Češka 2041. godine za sve građane, a Hrvatska od 2038. godine. Dob za umirovljenje od 67 i više godina od zapadnoeuropskih članica EU predviđa tek devet zemalja (Belgija, Danska, Francuska, Grčka, Irska, Nizozemska, Njemačka, Španjolska i Velika Britanija), dok 16 članica EU još uvijek ima dob za puno umirovljenje između 60 godina (Austrija i Rumunjska – za žene!) do 67 godina (2015. - samo Grčka!).

      Nova Vlada očito u zakonske izmjene ne uključuje rodnu perspektivu, te donosi ili poslušnički prihvaća prijedloge bez utemeljenih analiza i simulacija, a izostaje i široka javna rasprava.

      Ženska sekcija SSSH smatra kako je potpuno neprihvatljiv prijedlog o povećanju dobi za umirovljenje za žene na 67 godina već od 2028. godine (a ne kako je sada zakonski uređeno – od 2038. godine) iz više razloga. Prvo, jer zbog legalizacije nesigurnih radnih mjesta i dugogodišnjeg rada na određeno (95 posto sadašnje generacije novozaposlenih žena dobiva samo ugovore na određeno vrijeme!), te zbog preopterećenosti besplatnim njegovateljskim radom (zbog nedovoljno razvijenih društvenih servisa), veliki udjel žena ne može ispuniti nerealne uvjete za tzv. punu mirovinu koja bi predviđala 40 i više godina staža i uplaćenih doprinosa.

      Nadalje, i muškarci i žene u tranzicijskim zemljama poput Hrvatske, imaju bitno različite uvjete rada od onih u tehnološki razvijenijim zemljama, u kojima su radna mjesta već prilagođena starijim radnicima. Zbog toga su vlade tranzicijskim zemalja predvidjele duge prijelazne rokove, a većina ih još ne planira uvođenje povećanje dobi za umirovljenje.

      Na posljetku, u uvjetima visoke nezaposlenosti mladih, te vrlo niske stope radne aktivnosti starijih zbog nepostojanja radnih mjesta za tu dobnu skupinu, neshvatljivo je ubrzano uvođenje produljenja rada za trenutno zaposlene, jer će i jedni i drugi završiti na burzi, te će se bukvalno, da parafraziramo ministricu rada i mirovinskog sustava Nadu Šikić, „unuke i bake boriti za isto radno mjesto“.

      Alternativa je, doista, samo rast ženskog siromaštva, ne kao uzroka, već kao posljedice ovakvih nepromišljenih reformi.