UVODNA RIJEČ

Dan kad je vatra spalila sustav

Piše: Jasna A. Petrović

     Smrt je odsutnost prisutnosti, ništa više od toga. Beskrajno vrijeme u kojem nema povratka. Jaz koji ne možete vidjeti, a kada vjetar zapuše kroz nj, ne čuje se nikakav zvuk. Šest ih je izgorjelo, jedan muškarac posve slučajno koji je baš tog dana dovezen iz bolnice i ubačen u nagurani krevet u drvenoj kuti­ji sardina, uz pet starica. Umiralište bez dostojanstva, bez ljudskih prava, čista gola bitka za dah, za još jedan dan u pelenama.

     Njihov vrisak je zanijemio pred urlikom zapaljene štale, i dok su se čupali iz poveza kojima su ih pričvr­stili uz postelje kako im ne bi palo na pamet noću bau­ljati. Je li ona bakica koja voli pjevati crkvene pjesme posljednji put zapjevala, je li itko pokušao pobjeći iz ralja vatre? I nikoga da bi te barem držao za ruku, netko odgovoran, dužan, plaćen da te čuva.

    I nije li naša ljudska zadaća da tu nijemost prizora s ostacima tijela i dvije male električne pećice na minus 3 stupnja i huj vjetra oko drvene daščare, učinimo gla­snima do vriska, do urlika nezadovoljstva koji će rušiti moćnike i pisati povijest.

     Naš krik je tih, on spava u srcu. Nisu ni živjeli uzalud, iza njih ostaju sjećanja, proživljene ljubavi, stečena imovina, napisana pisma. A sad su u pelenama, polu­goli, poniženi, vezani, gladni, sedirani jakim tabletama za smirenje, neokupani, žedni.

Živ izgorjeti - ima li išta gore? Ima. To je smrt ispisa­na gramzivošću i nebrigom za starije na svim razinama.

     „Poruka cijele priče: rintaj kao konj do 65. godine, i puni proračun, a onda kada se umiroviš s tako malom mirovinom da si možeš osigurati samo smještaj u bara­ci, crkni pod vatrenim plamenom, jer ionako više nisi NIKOME važan" - najčešća je poruka starijih građana na društvenim mrežama. I pitanja koja, onako iskrena i mučna pogađaju u sridu: kad će ministrica ponuditi ostavku, kad će u pritvoru završiti vlasnica doma, kad će činovnici osmisliti sustav bez spaljenih staraca, kad će se vratiti dostojanstvo umiranja u zemlji koja se odrekla svojih starih. Jer, smrt i umiranje, kao i stvarno­sti koje označuju, međusobno se isključuju. Dok umira­nje još uključuje u sebi život, smrt je već označila kraj života. Naši stari umiru bez prava na život. Oni izgore kao fitilj prskalice.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

REAGIRANJE SUH-A NA TEKST NOVINARA GOJKA DRLJAČE: Medijski linč protivnika drugog mirovinskog stupa

 

     „Kontroverzni profesor Lovrinović bi nam onako seljački zavukao ruku u džep, gledao nas u oči i proglasio to uštedom”,

Jutarnji list od 19. siječnja 2016.

     Sindikat umirovljenika Hrvatske drži potrebnim reagirati na tekst novinara Gojka Drljače kojim polemizira na vrlo neprimjeren način s tezama profesora Ivana Lovrinovića, saborskog zastupnika i uglednog ekonomiste. Na stranu rudimentarna profesionalnost i neodgojenost novinara Drljače, no on naprosto pokazuje jednako tako minimalnu upućenost u temu, zbog čega držimo potrebnim za­tražiti objavu ovog reagiranja. Umirovljenici, pak, itekako imaju in­teresa skrbiti o održivosti, adekvatnosti i sigurnosti mirovina, a to sa postojećim modelom drugog mirovinskog stupa nije moguće.

     Novinar Drljača kaže kako „Lovrinović ne može oteti privatnu mirovinsku štednju građana iz drugog stupa jer Zakon jasno kaže da se radi o privatnoj štednji, imovini koja se može i nasli­jediti”. Misli li pri tom Drljača na hrvatske sudove,     Ustavni sud, ili možda na europske sudove (Strasbourg ili Luxembourg)? Ra­do ćemo ga informirati kako do danas ni jedan osiguranik nije uspio dobiti spor zbog „seljenja” mirovinske štednje iz drugog stupa u prvi, jer, prvo, u ovoj priči nije riječ o privatnoj štednji.

Fetva banaka na Lovrinovića

     Naime, Hrvatska je krajem devedesetih bila podvrgnuta snaž­nom pritisku Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda da prihvati model kreiran od strane međunarodne financijske in­dustrije specijalno za postdiktatorske i postkomunističke režime. Hrvatska ga je ponizno prihvatila 1998. godine, a primjenu je za­počeo Račanov ministar Vidović 2002., uz svesrdnu pomoć sin­dikata, koji su dobivali glavarinu po broju „obrađenih” osigurani- ka. Sramota je to za sindikate koji su prihvatili biti pokućarci za proizvod financijske industrije koji je vrlo nalik casino-ekonomiji i piramidalnim prijevarama, no i za socijaldemokratsku ekipu koja je bila uvjerena kako je „izmislila” ovu mirovinsku reformu.

     Istina je da su takav model tada prihvatile sve bivše europ­ske socijalističke zemlje, s izuzetkom Češke i Slovenije, koje su, pak, uvele drugi dobrovoljni mirovinski stup. Međutim, una­toč nevjerojatnom pritisku međunarodne financijske industrije i „domaćih banaka”, Mađarska, Poljska i Slovačka, pa i Bugar­ska, ukinule su obvezatni drugi mirovinski stup i omogućile po­vratak u prvi javni stup ili ostanak tek u dobrovoljnoj štednji.

     Zašto su te zemlje „otele privatnu mirovinsku štednju” svojim građanima? Kako je to učinio u Poljskoj upravo Donad Tusk, ta­dašnji premijer, te unatoč tome ostao živ, pa čak i zasjeo na če­lo Europskog vijeća? Zašto su sve baltičke zemlje, ali i Rumunj­ska i Bugarska, bitno smanjile i zamrznule doprinose za drugi mirovinski stup, a neke od njih, unatoč velikoj ovisnosti o međ­unarodnom financijskom sektoru, upravo promišljaju i o izlazu iz takvog štetnog drugog mirovinskog stupa.

     Dva su temeljna razloga tomu. Prvi je to što ovdje uopće ni­je riječ o privatnoj mirovinskoj štednji, kako su nam kroz pos­ljednjih 13 godina isprale mozak inozemne banke i njihovi glas­nogovornici, na žalost nerijetko ugledni ekonomisti ili pravni stručnjaci godinama plaćani kroz projekte ili za različite savjeto­davne usluge. Sada oni pokreću peticije, ma molim vas lijepo!

     U trenutku uvođenja drugog obvezatnog mirovinskog stupa javni, prvi, stup je financiran s jednim od najnižih doprinosa u Europi, sa 20 posto od bruto plaće. Od tog doprinosa je jedna četvrtina preusmjerena u inozemne banke koje su osnovale da­našnja četiri obvezna mirovinska fonda.

Pljačka državnog proračuna

     Kako je državi zbog tog preusmjeravanja nastao manjak za isplatu mirovina, oni su tih pet milijardi godišnje morali posuđi­vati. Od koga su posuđivali? Država se morala zadužiti godišnje od 4,6 do 5,2 milijardi kuna, plasmanom državnih obveznica tim istim inozemnim bankama - i to uz visoke kamate, što je npr. 2002. godine iznosilo dodatnih 3,5 milijardi, a 2014. godine 2,45 milijardi kuna. Tako je takozvani prijelazni trošak uvođenja mi­rovinskog stupa dosegao 1,65 hrvatskog BDP-a. Taj iznos je ka­men oko vrata državnom proračunu i da ga nema, odnosno da nema takvog drugog mirovinskog stupa, hrvatski državni prora­čun ne bi bio u zoni prekomjernog deficita. Drugim riječima, dru­gi mirovinski stup nije rješenje za održivost mirovinskog susta­va, već je uzrokom njegove neodrživosti.

     Da je tome tako potvrđuju i zemlje koje su se iz takvog lošeg financijskog proizvoda izvukle ranije, te nemaju probleme s eko­nomskim parametrima, poput Poljske. Oni su, naime, izračunali da će tranzicijski trošak iznositi 2 posto bruto društvenog proiz­voda kroz sljedećih 50 godina, te su ukinuli takav stup. Ne sa­mo zbog javnih financija, već i zbog izračuna kako je riječ o sku­pom financijskom proizvodu, koji nije isplativ za osiguranike ko­ji imaju plaće do tisuću eura, jer će dobiti manje nego što bi do­bili ostankom u prvom stupu. (U Hrvatskoj je prosječna plaća 747 eura, a 63 posto zaposlenih prima manje).

     Donald Tusk je kao časni premijer izašao pred građane i ob­jasnio im da su radili simulacije te ustanovili i to kako će država imati bitno niži deficit ako ima samo prvi javni stup, nego s dvo- stupanjskim sustavom. Nezavisni (a ne bankarski ili od banaka plaćeni) stručnjaci upozorili su kako drugi stup trajno i sigurno pogoršava održivost mirovinskog sustava, dok se povratkom sredstava iz drugog stupa jamči smanjivanje nacionalnog duga i implicitnog duga mirovinskog sustava. Dakle, zdravije ekono­mije poput Poljske (koja uopće nije bila u recesiji) i Slovačke, ocijenile su kako je za njih postojeći model drugog stupa indivi­dualne (prinudne i obvezatne) kapitalizirane štednje preskup te da je ugrozio isplate mirovina, kako postojećih, tako i budućih, kao i državne financije. Kod nas, pak, ekonomisti i pravnici pla­ćeni od bankarske industrije, pjevaju na note koje dobiju.

     Novinar Drljača je dr. Ivana Lovrinovića nazvao ‘osebujnim profesorom’ „koji će, izgleda, dobiti vlast i moć, a svi mi možda ćemo zaista postati zamorci njegovih kontroverznih ekonomskih eksperimenata”. Kako iz osobnih kontakata ne poznajemo pro­fesora Lovrinovića, nismo u mogućnost govoriti o njegovoj mo­gućoj osebujnosti, ma što da to značilo.

Zamorci propalog eksperimenta

     Možemo, međutim, ustvrditi kako su i gospodin Drljača, i svi zaposleni za koje se uplaćuje u ovakav drugi mirovinski stup, upravo u ovom trenutku - zamorci propalog eksperimenta, o če­mu su se brojnim radovima oglasili najugledniji svjetski i europ­ski stručnjaci, a tu je dovoljno spomenuti nobelovca Josepha Stiglitza ili profesora Nicholasa Barra.    Oboje su ukazali na sku­poću i nesigurnost drugog mirovinskog stupa, a Barr je istražio i administrativne troškove koji „pojedu” oko 20 posto mirovine, što odlazi na plaće fond menadžera, njihove nenormalno visoke plaće i bonuse, putovanja, automobile.

     O eksperimentalnoj naravi pljačke govori i činjenica da je ad­ministrativni trošak još nedavne 2007. godine iznosio 0,95 posto, a tek je zadnje tri godine po zahtjevima sindikata smanjen na 0,45 posto. Mađarski slučaj također potvrđuje da se od banaka ne može očekivati ništa drugo do li da budu pohlepne. Poznato je da su Mađarskoj operativni troškovi upravljanja tim mirovinskim fondovima bili dosegli 11 posto od prikupljenih doprinosa, odnos­no četiri puta više no administrativni troškovi za javni sustav, na­kon čega je vlada 2011. godine odlučila ukinuti takav drugi miro­vinski stup i vratiti kompletna sredstva u javni stup. U Poljskoj su administrativni troškovi sredinom 1999. godine fluktuirali u raspo­nu 13-15 posto od prikupljenih doprinosa da bi pali na 6,5-10 pos­to, no u konačnici je također donesena odluka o strategiji preba­civanja većine osiguranika natrag u javni prvi mirovinski stup.

Tko šuti o gubicima fondova?

     Novinar Drljača i brojni drugi „javni znalci” bajaju ovih dana kako su prinosi mirovinskih fondova izuzetno visoki. Bilo bi čudno kad ne bi imali visoke prinose sve dok žive na račun visokih kamata od hr­vatskih državnih obveznica, koje su sada još uvijek siguran oblik ula­ganja. No, ulagalo se i u dionice te korporativne obveznice, pa je ta­ko samo u jednoj godini ulaganjem u korporativne obveznice tvrtki koje su činile dio bankarskih portfelja, poput Ingre, Dalekovoda, Op- time, Nexe grupe, Metroneta, Magme i drugih, izgubljeno čak 4,8 milijarde kuna. Pa sad vi mislite koliko je drugi mirovinski stup sigur­na igračka u rukama razigranih fond menadžera inozemnih banaka i nisu li mirovine iz tog stupa puno nesigurnije no iz javnoga.

     Najposlije, novinar Drljača kaže kako bi dr. Lovrinović, „umjesto da lansira ideju boljeg umrežavanja mirovinskih fondova s ostatkom hrvatske financijske industrije ili možda koncept boljeg korištenja in­vesticijskih potencijala mirovinaca, on bi nam onako seljački svima zavukao ruku u džep, gledao nas u oči i proglasio to uštedom”.

     Da, gospodin Lovrinović nas je sve pogledao u oči, prvi koji je to tako direktno i hrabro učinio, svjestan da će biti razapet na kri­žu financijske industrije i njezinih glasnogovornika. Upravo to či­ni i novinar Drljača, nabada ga na koplje.   A to da je Lovrinović seljak, a Drljača to nije, neka odluče poznavaoci pravila lijepog ponašanja. Uvrede, neznanje i neupućenost - sigurno nisu naj­bolji put za privlačenje čitatelja, a takva razina komunikacije za­htijeva jedan pelinkovac za želudac prije spavanja. - potpisala je reagiranje Jasna A. Petrović, predsjednica Sindikata umirovljeni­ka Hrvatske. Reagiranje, naravno, Jutarnji nije objavio.