UVODNA RIJEČ

Dan kad je vatra spalila sustav

Piše: Jasna A. Petrović

     Smrt je odsutnost prisutnosti, ništa više od toga. Beskrajno vrijeme u kojem nema povratka. Jaz koji ne možete vidjeti, a kada vjetar zapuše kroz nj, ne čuje se nikakav zvuk. Šest ih je izgorjelo, jedan muškarac posve slučajno koji je baš tog dana dovezen iz bolnice i ubačen u nagurani krevet u drvenoj kuti­ji sardina, uz pet starica. Umiralište bez dostojanstva, bez ljudskih prava, čista gola bitka za dah, za još jedan dan u pelenama.

     Njihov vrisak je zanijemio pred urlikom zapaljene štale, i dok su se čupali iz poveza kojima su ih pričvr­stili uz postelje kako im ne bi palo na pamet noću bau­ljati. Je li ona bakica koja voli pjevati crkvene pjesme posljednji put zapjevala, je li itko pokušao pobjeći iz ralja vatre? I nikoga da bi te barem držao za ruku, netko odgovoran, dužan, plaćen da te čuva.

    I nije li naša ljudska zadaća da tu nijemost prizora s ostacima tijela i dvije male električne pećice na minus 3 stupnja i huj vjetra oko drvene daščare, učinimo gla­snima do vriska, do urlika nezadovoljstva koji će rušiti moćnike i pisati povijest.

     Naš krik je tih, on spava u srcu. Nisu ni živjeli uzalud, iza njih ostaju sjećanja, proživljene ljubavi, stečena imovina, napisana pisma. A sad su u pelenama, polu­goli, poniženi, vezani, gladni, sedirani jakim tabletama za smirenje, neokupani, žedni.

Živ izgorjeti - ima li išta gore? Ima. To je smrt ispisa­na gramzivošću i nebrigom za starije na svim razinama.

     „Poruka cijele priče: rintaj kao konj do 65. godine, i puni proračun, a onda kada se umiroviš s tako malom mirovinom da si možeš osigurati samo smještaj u bara­ci, crkni pod vatrenim plamenom, jer ionako više nisi NIKOME važan" - najčešća je poruka starijih građana na društvenim mrežama. I pitanja koja, onako iskrena i mučna pogađaju u sridu: kad će ministrica ponuditi ostavku, kad će u pritvoru završiti vlasnica doma, kad će činovnici osmisliti sustav bez spaljenih staraca, kad će se vratiti dostojanstvo umiranja u zemlji koja se odrekla svojih starih. Jer, smrt i umiranje, kao i stvarno­sti koje označuju, međusobno se isključuju. Dok umira­nje još uključuje u sebi život, smrt je već označila kraj života. Naši stari umiru bez prava na život. Oni izgore kao fitilj prskalice.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Stajališta: Ljudi u neznanju, ljudi bez prava

 

Piše: Mirjana Pavačić-Penđer izvršna tajnica SUH-a

     Hrvatski umirovljenici i starije osobe su jedina ranjiva skupina u hrvatskom društvu koja nema pozitivni institut za svoje ljudska prava. Dakle, diskriminira ih sam sustav.

Kako je u društvu sazrijevala svijest o ugroženosti i ranjivosti pojedinih skupina - djece, invalidnih osoba, starijih, žena, tako je sazrijevala i svijest da te skupine treba dodatno zaštiti. Sve osim umirovljenika i starijih osoba.

     Davne 2003. godine ustanovljeni su insti­tuti pravobranitelja za djecu te za ravno­pravnost spolova. Četiri godine kasnije u Sabor je upućen prijedlog da se ustanove instituti pravobranitelja za invalidne osobe te umirovljenike i starije osobe. Prijedlog o osnivanju instituta pravobranitelja za invalid- ne osobe je prihvaćen, a pravobranitelj za umirovljenike i starije osobe je glatko odbi­jen. Obrazloženje je bilo slijedeće: Vlada Republike Hrvatske predlaže Hrvatskom sa­boru da ne prihvati Prijedlog zakona držeći da umirovljenici i starije osobe mogu ostva­riti zaštitu svojih prava putem pučkog pravo­branitelja i niza drugih institucija i ureda!? Kako je Vlada „naredila”, tako je Odbor za Ustav, Poslovnik i politički sustav Hrvatskog Sabora predložio Hrvatskom saboru da ne prihvati Prijedlog zakona o pravobranitelju za umirovljenike i starije osobe jer za taj Pri­jedlog zakona nije glasovao niti jedan član Odbora. Naravno, saborski zastupnici imaju visoka primanja, pa si sami mogu priuštiti samo zaštitne mjere za svoja prava.

     Tadašnja odluka bila je više nego sra­motna. Iza te 2007. godine više nikada ak­tualna vlast nije smatrala da je to pitanje po­trebno opet staviti na dnevni red.

     Umirovljenika i starijih osoba ima iz dana u dan sve više. Kako prema UN-u sa 65 go­dina postajemo stari, Hrvatska je jako stara nacija, svaki peti stanovnik stariji je od 65 godina.

„Tiha" diskriminacija starijih osoba

     Zadnji popis stanovništva je pokazao da je broj starijih od 65 godina premašio broj djece i da je udio starog stanovništva u ukupnoj populaciji 18 posto, a prema procje­nama za 10 godina u Hrvatskoj će biti 27 posto starog stanovništva.

     No, hrvatskim umirovljenicima i starijim osobama pravobranitelj je više nego potre­ban, jer unutar Ureda Pučkog pravobranite­lja nitko se sustavno ne bavi starijim osoba­ma. Već zbog brojnosti starijih osoba, diskri­minacija starijih osoba je najrašireniji oblik diskriminacije, ali nije prepoznata kao alar­mantna i medijima je puno manje zanimljiva od nekih drugih “diskriminacija«.     To je “tiha” diskriminacija koja se događa svaki dan, svugdje oko nas.

     Od niza primjera za trenutnom potrebom uspostave instituta pravobranitelja za um­irovljenike i starije osobe navest ću samo one koji „vrište”:

Prvo, u Hrvatskoj živi najmanje 50 tisuća starijih od 65 godina koji nemaju nikakva pri­manja, i to su najčešće žene (nerijetko u seoskim samačkim domaćinstvima). Dakle oni nemaju baš nikakve prihode, ali postoje umirovljenici koji primaju “mirovine« u ras­ponu od 500 do 1.500 kuna i to njih gotovo 318 tisuća, pa onda još i 233 tisuće koji pri­maju mirovinu do 2.000,00 kuna i da ne na­brajam dalje.

     Teško je za povjerovati da sustav ne pre­poznaje kako u Hrvatskoj živi preko 500 ti­suća starijih  ljudi, ne na rubu siromaštva, već na samom dnu ljudskog dostojanstva.

Šute i trpe

     Siromašni su i gladni, šute i trpe, a sus­tav je sklon zaključiti kako im je to što dobi­ju dosta jer su stari i ne treba im više.

     Drugo, deseci tisuća umirovljenika pot­pisali su zadnjih godina vrlo štetne ugovo­re o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju. Razlika između ova dva oblika ugovora je u tome što sklapanjem ugovora o dosmrt- nom uzdržavanju davatelj uzdržavanja stječe pravo uknjižbe prava vlasništva od­mah po potpisu, odnosno solemnizaciji ugovora. Nisu rijetki primjeri da su prima­telji uzdržavanja odmah po potpisu ugovo­ra postali beskućnici. Ugovor o doživot­nom uzdržavanju dozvoljava primatelju uz­državanja da u svojoj nekretnini boravi do svoje smrti.

     Oba tipa ugovora su nepovoljni za prima­telja usluge jer davatelj usluge točno zna što dobiva od primatelja usluge, dobiva do­govorenu nekretninu, potpisan i ovjeren ugovor kojim je izuzetno dobro pravno zaš­tićen, a primatelj usluge daje svoj dom, pot­pisuje i ovjerava ugovor kojim mu nitko ne garantira što će za tu svoju nekretninu dobi­

ti i vrlo je slabo pravno zaštićen uz napomenu kako sustav nije ustanovio točno propisan standard usluga koje primatelj uzdržavanja treba dobiti.

 

Legalizacija zloporaba

     O štetnosti takvih ugovora nitko ih nije upozorio jer nitko nije za to nadležan. I tu je sustav vjerojatno zaključio da starcima ne trebaju nekretnine, već mogu umrijeti ili u ubožnici ili na cesti.

 

     Socijalne službe u Hrvatskoj ne vode nikakav registar takvih i sličnih opasnih ugovora za primatelja usluge, pa pojedini „dobrotvori” imaju sklopljeno na desetke ugovora i od toga su napravili unosan biznis, a službeni stav Ministarstva pravosuđa je da svatko ima pravo odlučivati što će i kome dati od svoje imovine. To je zapravo legalizacija prijevara i zloporabe starijih osoba.

 

     Nadzor nad provedbom ovih ugovora u praksi ne provodi nitko, jer u Hrvatskoj postoji samo šest socijalnih inspektora, a vlast nikako ne prihvaća prijedloge da u nadzor uključi civilni sektor.

 

Umirališta bez nadzora

 

     Treće, u Hrvatskoj se osnivaju vrlo diskutabilne ustanove za brigu o starijima, nerijetko i u zoni rada na crno. To nisu domovi za starije i nemoćne osobe već su to, čast iznimkama, umirališta. Sustavu je, čini se, svejedno, jer u takve ustanove ne zalazi inspekcija, čak ni provjeriti da prostor ima rješenje o minimalno-tehničkim uvjetima za tu vrstu djelatnosti.

 

     Starije osobe se ne mogu nositi same s ovom problematikom i kome se onda obraćati, vjerskim zajednicama i raznim umirovljeničkim udrugama? Nemaju novaca i neinformirani su jer sustav uopće ne vodi računa da samo 9 posto starijih od 65 godina koristi internet, a to znači da je za 700 tisuća internetska informacija nedostupna. Neinformirana osoba je i nezaštićena i obespravljena, i još se nema kome obratiti za pomoć. Baš lijepo!

 

     Zašto u Hrvatskoj nema pravobranitelja za umirovljenike i starije osobe? Iz vrlo jednostavnog razloga. Interesna skupina od 1,2 milijuna ljudi, čini se dobrom lovinom za zaradu i bogaćenje. Kad bi bili informirani i organizirani predstavljali bi za svaku vlast opasnost i zato ih je bolje držati u neznanju i neimaštini, dati im minimum prava, stalno im prijetiti smanjenjem mirovina i sustavno ponavljati kako su teret ovog društva.

Očito, ima puno posla za budućeg pravo­branitelja ili pravobraniteljicu, za što je i svo­jim glasovima kroz peticiju „Glasam protiv siromaštva starijih osoba“.