UVODNA RIJEČ

Nada je san budnih

Piše: Igor Knežević

     Nada u bolje sutra nešto je što većinu ljudi ne napu­šta tijekom cijelog života. Bez obzira na godine, u ljudskoj je naravi vjerovati kako će postati slavni ili bogati ili uspješni u poslu, imati dostojna primanja, dobiti na lotu, moći priuštiti sebi i djeci ljetovanje i slično. Dakako, kako čovjek stari, mijenjaju mu se želje i nade u nešto, ali u pravilu i onaj najsiromašniji čovjek uvijek ima nadu da će mu biti bolje. Nada je zapravo jedina ispravna, jer čo­vjeka stalno održava pozitivnim, jer bi u suprotnom život u negativnosti i nezadovoljstvu bio poguban za zdravlje i život čovjeka. Nada i pozitivno razmišljanje uspješan su evolucijski alat, iako naravno često nemaju nikakve veze s realnošću.

     Manje uživamo u onome što smo postigli, nego u onome čemu se nadamo, kazao je jednom prilikom veliki francu­ski mislilac Jean Jacques Rousseau. No, ne gledaju ljudi ružičasto samo u budućnost, već često i u prošlost, kada neke negativne događaje minimaliziraju ili ih pokušavaju zaboraviti, a prisjećaju se samo lijepih trenutaka i stvari. Realnost života je da uvijek može biti gore nego što je bilo, ali i bolje. No, da bi bilo bolje, ljudi se uglavnom moraju dobro potruditi i zaslužiti svoju sreću. A za to su potrebne promjene. I zato su se stari probudili. Barem većina njih.

     U slučaju hrvatskih umirovljenika, od kojih njih većina živi ispod linije siromaštva, promjene nikako da se dogode. Ali zato uvijek postoji nada. Tako su malu nadu umirovlje­nicima donijeli nedavno održani lokalni izbori, u kojima su se pojavile neke nove, mlade snage, koje su u nekoliko hrvatskih gradova i općina obećale da će riješiti probleme korupcije, pogodovanja, lošeg standarda starijih osoba, nedostatka kapaciteta u domovima za starije.

     Ali, zato je tu nada. Ne treba biti preoptimističan i očekivati čuda i da će sve što su novoizabrani političari obećali biti napravljeno. Niti da će se to moći ostvariti u nekom brzom roku, ako se uopće ostvari. Kada bi nove mlade političke snage ispunile i trećinu svojih obećanja, to bi svakako bio pomak ka uređenijoj državi i posljedično bi bilo više novca na raspolaganju za najpotrebitije. Većina umirovljenika glasala je za ove promjene na izborima, što je svakako pohvalno, ali i rizično. Jer ako se biraju jedni te isti koji održavaju trenutnu situaciju, kako im onda može biti bolje. No, ne zaboravimo, može im biti i gore nakon ovih izbora. No, upravo zbog nade, umirovljenicima je već sada bolje i tako će biti bar neko vrijeme, pa se rizik zasad isplatio, a možda i potraje, tko zna. Nadajmo se!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Stajališta: Ljudi u neznanju, ljudi bez prava

 

Piše: Mirjana Pavačić-Penđer izvršna tajnica SUH-a

     Hrvatski umirovljenici i starije osobe su jedina ranjiva skupina u hrvatskom društvu koja nema pozitivni institut za svoje ljudska prava. Dakle, diskriminira ih sam sustav.

Kako je u društvu sazrijevala svijest o ugroženosti i ranjivosti pojedinih skupina - djece, invalidnih osoba, starijih, žena, tako je sazrijevala i svijest da te skupine treba dodatno zaštiti. Sve osim umirovljenika i starijih osoba.

     Davne 2003. godine ustanovljeni su insti­tuti pravobranitelja za djecu te za ravno­pravnost spolova. Četiri godine kasnije u Sabor je upućen prijedlog da se ustanove instituti pravobranitelja za invalidne osobe te umirovljenike i starije osobe. Prijedlog o osnivanju instituta pravobranitelja za invalid- ne osobe je prihvaćen, a pravobranitelj za umirovljenike i starije osobe je glatko odbi­jen. Obrazloženje je bilo slijedeće: Vlada Republike Hrvatske predlaže Hrvatskom sa­boru da ne prihvati Prijedlog zakona držeći da umirovljenici i starije osobe mogu ostva­riti zaštitu svojih prava putem pučkog pravo­branitelja i niza drugih institucija i ureda!? Kako je Vlada „naredila”, tako je Odbor za Ustav, Poslovnik i politički sustav Hrvatskog Sabora predložio Hrvatskom saboru da ne prihvati Prijedlog zakona o pravobranitelju za umirovljenike i starije osobe jer za taj Pri­jedlog zakona nije glasovao niti jedan član Odbora. Naravno, saborski zastupnici imaju visoka primanja, pa si sami mogu priuštiti samo zaštitne mjere za svoja prava.

     Tadašnja odluka bila je više nego sra­motna. Iza te 2007. godine više nikada ak­tualna vlast nije smatrala da je to pitanje po­trebno opet staviti na dnevni red.

     Umirovljenika i starijih osoba ima iz dana u dan sve više. Kako prema UN-u sa 65 go­dina postajemo stari, Hrvatska je jako stara nacija, svaki peti stanovnik stariji je od 65 godina.

„Tiha" diskriminacija starijih osoba

     Zadnji popis stanovništva je pokazao da je broj starijih od 65 godina premašio broj djece i da je udio starog stanovništva u ukupnoj populaciji 18 posto, a prema procje­nama za 10 godina u Hrvatskoj će biti 27 posto starog stanovništva.

     No, hrvatskim umirovljenicima i starijim osobama pravobranitelj je više nego potre­ban, jer unutar Ureda Pučkog pravobranite­lja nitko se sustavno ne bavi starijim osoba­ma. Već zbog brojnosti starijih osoba, diskri­minacija starijih osoba je najrašireniji oblik diskriminacije, ali nije prepoznata kao alar­mantna i medijima je puno manje zanimljiva od nekih drugih “diskriminacija«.     To je “tiha” diskriminacija koja se događa svaki dan, svugdje oko nas.

     Od niza primjera za trenutnom potrebom uspostave instituta pravobranitelja za um­irovljenike i starije osobe navest ću samo one koji „vrište”:

Prvo, u Hrvatskoj živi najmanje 50 tisuća starijih od 65 godina koji nemaju nikakva pri­manja, i to su najčešće žene (nerijetko u seoskim samačkim domaćinstvima). Dakle oni nemaju baš nikakve prihode, ali postoje umirovljenici koji primaju “mirovine« u ras­ponu od 500 do 1.500 kuna i to njih gotovo 318 tisuća, pa onda još i 233 tisuće koji pri­maju mirovinu do 2.000,00 kuna i da ne na­brajam dalje.

     Teško je za povjerovati da sustav ne pre­poznaje kako u Hrvatskoj živi preko 500 ti­suća starijih  ljudi, ne na rubu siromaštva, već na samom dnu ljudskog dostojanstva.

Šute i trpe

     Siromašni su i gladni, šute i trpe, a sus­tav je sklon zaključiti kako im je to što dobi­ju dosta jer su stari i ne treba im više.

     Drugo, deseci tisuća umirovljenika pot­pisali su zadnjih godina vrlo štetne ugovo­re o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju. Razlika između ova dva oblika ugovora je u tome što sklapanjem ugovora o dosmrt- nom uzdržavanju davatelj uzdržavanja stječe pravo uknjižbe prava vlasništva od­mah po potpisu, odnosno solemnizaciji ugovora. Nisu rijetki primjeri da su prima­telji uzdržavanja odmah po potpisu ugovo­ra postali beskućnici. Ugovor o doživot­nom uzdržavanju dozvoljava primatelju uz­državanja da u svojoj nekretnini boravi do svoje smrti.

     Oba tipa ugovora su nepovoljni za prima­telja usluge jer davatelj usluge točno zna što dobiva od primatelja usluge, dobiva do­govorenu nekretninu, potpisan i ovjeren ugovor kojim je izuzetno dobro pravno zaš­tićen, a primatelj usluge daje svoj dom, pot­pisuje i ovjerava ugovor kojim mu nitko ne garantira što će za tu svoju nekretninu dobi­

ti i vrlo je slabo pravno zaštićen uz napomenu kako sustav nije ustanovio točno propisan standard usluga koje primatelj uzdržavanja treba dobiti.

 

Legalizacija zloporaba

     O štetnosti takvih ugovora nitko ih nije upozorio jer nitko nije za to nadležan. I tu je sustav vjerojatno zaključio da starcima ne trebaju nekretnine, već mogu umrijeti ili u ubožnici ili na cesti.

 

     Socijalne službe u Hrvatskoj ne vode nikakav registar takvih i sličnih opasnih ugovora za primatelja usluge, pa pojedini „dobrotvori” imaju sklopljeno na desetke ugovora i od toga su napravili unosan biznis, a službeni stav Ministarstva pravosuđa je da svatko ima pravo odlučivati što će i kome dati od svoje imovine. To je zapravo legalizacija prijevara i zloporabe starijih osoba.

 

     Nadzor nad provedbom ovih ugovora u praksi ne provodi nitko, jer u Hrvatskoj postoji samo šest socijalnih inspektora, a vlast nikako ne prihvaća prijedloge da u nadzor uključi civilni sektor.

 

Umirališta bez nadzora

 

     Treće, u Hrvatskoj se osnivaju vrlo diskutabilne ustanove za brigu o starijima, nerijetko i u zoni rada na crno. To nisu domovi za starije i nemoćne osobe već su to, čast iznimkama, umirališta. Sustavu je, čini se, svejedno, jer u takve ustanove ne zalazi inspekcija, čak ni provjeriti da prostor ima rješenje o minimalno-tehničkim uvjetima za tu vrstu djelatnosti.

 

     Starije osobe se ne mogu nositi same s ovom problematikom i kome se onda obraćati, vjerskim zajednicama i raznim umirovljeničkim udrugama? Nemaju novaca i neinformirani su jer sustav uopće ne vodi računa da samo 9 posto starijih od 65 godina koristi internet, a to znači da je za 700 tisuća internetska informacija nedostupna. Neinformirana osoba je i nezaštićena i obespravljena, i još se nema kome obratiti za pomoć. Baš lijepo!

 

     Zašto u Hrvatskoj nema pravobranitelja za umirovljenike i starije osobe? Iz vrlo jednostavnog razloga. Interesna skupina od 1,2 milijuna ljudi, čini se dobrom lovinom za zaradu i bogaćenje. Kad bi bili informirani i organizirani predstavljali bi za svaku vlast opasnost i zato ih je bolje držati u neznanju i neimaštini, dati im minimum prava, stalno im prijetiti smanjenjem mirovina i sustavno ponavljati kako su teret ovog društva.

Očito, ima puno posla za budućeg pravo­branitelja ili pravobraniteljicu, za što je i svo­jim glasovima kroz peticiju „Glasam protiv siromaštva starijih osoba“.