UVODNA RIJEČ

Dan kad je vatra spalila sustav

Piše: Jasna A. Petrović

     Smrt je odsutnost prisutnosti, ništa više od toga. Beskrajno vrijeme u kojem nema povratka. Jaz koji ne možete vidjeti, a kada vjetar zapuše kroz nj, ne čuje se nikakav zvuk. Šest ih je izgorjelo, jedan muškarac posve slučajno koji je baš tog dana dovezen iz bolnice i ubačen u nagurani krevet u drvenoj kuti­ji sardina, uz pet starica. Umiralište bez dostojanstva, bez ljudskih prava, čista gola bitka za dah, za još jedan dan u pelenama.

     Njihov vrisak je zanijemio pred urlikom zapaljene štale, i dok su se čupali iz poveza kojima su ih pričvr­stili uz postelje kako im ne bi palo na pamet noću bau­ljati. Je li ona bakica koja voli pjevati crkvene pjesme posljednji put zapjevala, je li itko pokušao pobjeći iz ralja vatre? I nikoga da bi te barem držao za ruku, netko odgovoran, dužan, plaćen da te čuva.

    I nije li naša ljudska zadaća da tu nijemost prizora s ostacima tijela i dvije male električne pećice na minus 3 stupnja i huj vjetra oko drvene daščare, učinimo gla­snima do vriska, do urlika nezadovoljstva koji će rušiti moćnike i pisati povijest.

     Naš krik je tih, on spava u srcu. Nisu ni živjeli uzalud, iza njih ostaju sjećanja, proživljene ljubavi, stečena imovina, napisana pisma. A sad su u pelenama, polu­goli, poniženi, vezani, gladni, sedirani jakim tabletama za smirenje, neokupani, žedni.

Živ izgorjeti - ima li išta gore? Ima. To je smrt ispisa­na gramzivošću i nebrigom za starije na svim razinama.

     „Poruka cijele priče: rintaj kao konj do 65. godine, i puni proračun, a onda kada se umiroviš s tako malom mirovinom da si možeš osigurati samo smještaj u bara­ci, crkni pod vatrenim plamenom, jer ionako više nisi NIKOME važan" - najčešća je poruka starijih građana na društvenim mrežama. I pitanja koja, onako iskrena i mučna pogađaju u sridu: kad će ministrica ponuditi ostavku, kad će u pritvoru završiti vlasnica doma, kad će činovnici osmisliti sustav bez spaljenih staraca, kad će se vratiti dostojanstvo umiranja u zemlji koja se odrekla svojih starih. Jer, smrt i umiranje, kao i stvarno­sti koje označuju, međusobno se isključuju. Dok umira­nje još uključuje u sebi život, smrt je već označila kraj života. Naši stari umiru bez prava na život. Oni izgore kao fitilj prskalice.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

AKTUALNO: SUBVENCIJA RAČUNA ZA ELEKTRIČNU ENERGIJU 

Zašto hrvatski umirovljenici nisu ugrožene skupine za dodjelu subvencije? 

     Prema definiciji iz Zakona o socijalnoj skrbi, socijalna skrb je organizirana dje­latnost od javnog interesa za Republiku Hrvatsku čiji je cilj pružanje pomoći soci­jalno ugroženim osobama, kao i osoba­ma u nepovoljnim osobnim ili obiteljskim okolnostima, koja uključuje prevenciju, promicanje promjena, pomoć u zadovo­ljavanju osnovnih životnih potreba i pod­ršku pojedincu, obitelji i skupinama, u svrhu unapređenja kvalitete života i os­naživanja korisnika u samostalnom zado­voljavanju osnovnih životnih potreba te njihovog aktivnog uključivanja u društvo. 

     Dugačka definicija, ali ponešto drukči­ja u praksi. Nakon što je Vlada RH doni­jela Uredbu o kriterijima za stjecanje sta­tusa ugroženih kupaca energije iz umre- ženih sustava, koja stupa na snagu 1. listopada, amandmanom su pojednos­tavljene procedure. 

     Osnovni kriterij za dodjelu najavljenog vaučera za struju od 200 kuna trebao bi biti sveopća socijalna ugroženost. Anali­zirajući tablicu s podacima HZMO-a iz srpnja 2015. godine o visini mirovine u odnosu na broj korisnika, teško je shvat­ljivo kako blizu 100 tisuća starijih osoba koje primaju mirovinu do 500 kuna nije zadovoljilo kriterij da im se subvencioni­ra račun za električnu energiju u najav­ljenom iznosu od 200 kuna. 

     Osoba koja živi od mirovine do 500,00 kuna mjesečno trebala bi u pot­punosti zadovoljavati sve odredbe iz definicije o socijalnoj skrbi: socijalno ugroženi, nepovoljne osobne ili obitelj­ske okolnosti, nemogućnost zadovolja­vanja osnovnih životnih potreba, ne- kvaliteta života, totalna isključenost iz društva. 

     Pa u čemu je onda «kvaka»? 

     Sustav je odlučio da su kriterij zado­voljili samo korisnici socijalne skrbi i ko­risnici stalne socijalne pomoći. 

     Hrvatski umirovljenici pozdravljaju svaku odluku sustava da se pomogne socijalno ugroženim sugrađanima. No, isto tako opravdano se pitaju da li zato što su stari, slabovidni i nagluhi, uz gri­janje i toplu vodu, ne trebaju slušati ra­dio, gledati televiziju i čitati ili je cilj sustava potpuno ih isključiti iz društva. 

     Javnost ni jednim slovom ne komenti­ra ovu diskriminaciju, jer ta ista javnost vjerojatno nema pojma da u Hrvatskoj netko prima „mirovinu" do 500 kuna i od toga živi cijeli mjesec. 

     Stari su u Hrvatskoj nepotrebni, stva­raju samo trošak i nikome ne trebaju i šteta je što još uvijek nisu na snazi spar­tanski zakoni, pa da se starci lijepo mo­gu odvesti na planinu i ostaviti. Dnevno u medijima može čuti i kako je umirovlje­nika previše. 

     Bili stari i siromašni, umirovljenici su još uvijek živi ljudi, naši sugrađani, koji očekuju i trebaju pomoć sustava. A sus­tav ih ne želi ni vidjeti ni čuti, a kamoli pomoći. Osiromašeni umirovljenici šute u strahu i neznanju da im sustav, koji se stalno prijeti, ne uzme i ovo malo što imaju. Kao prepreka im se uzima to što možda još uvijek imaju otkupljeni društ­veni stan i možda komad zemlje u bes­puću zabiti, naslijeđen od predaka.

     Ovom odlukom Vlada je grubo prekr­šila direktivu EU prema kojoj je obvezna siromašnim građanima sufinancirati dio cijene struje, plina i grijanja. Ulaskom u EU Vlada preuzela obaveze iz direktive Europske unije prema kojima je do po­četka svibnja ove godine morala donijeti i uredbu kojom bi se siromašnim kućan­stvima subvencionirao dio spomenutih režijskih troškova. Trebala je definirati energetsko siromaštvo i razviti strategiju potpore. Također, donošenjem Zakona o energiji morala je utvrditi i svoje obaveze s obzirom na činjenicu da je u zakono­davstvo uveden pojam „siromašne oso­be" te definirati tko je „zaštićeni kupac“, kako bi mu mogla omogućiti subvencio­niranu cijenu režijskih troškova. (Mirjana Pavačić-Penđer)