UVODNA RIJEČ

Nada je san budnih

Piše: Igor Knežević

     Nada u bolje sutra nešto je što većinu ljudi ne napu­šta tijekom cijelog života. Bez obzira na godine, u ljudskoj je naravi vjerovati kako će postati slavni ili bogati ili uspješni u poslu, imati dostojna primanja, dobiti na lotu, moći priuštiti sebi i djeci ljetovanje i slično. Dakako, kako čovjek stari, mijenjaju mu se želje i nade u nešto, ali u pravilu i onaj najsiromašniji čovjek uvijek ima nadu da će mu biti bolje. Nada je zapravo jedina ispravna, jer čo­vjeka stalno održava pozitivnim, jer bi u suprotnom život u negativnosti i nezadovoljstvu bio poguban za zdravlje i život čovjeka. Nada i pozitivno razmišljanje uspješan su evolucijski alat, iako naravno često nemaju nikakve veze s realnošću.

     Manje uživamo u onome što smo postigli, nego u onome čemu se nadamo, kazao je jednom prilikom veliki francu­ski mislilac Jean Jacques Rousseau. No, ne gledaju ljudi ružičasto samo u budućnost, već često i u prošlost, kada neke negativne događaje minimaliziraju ili ih pokušavaju zaboraviti, a prisjećaju se samo lijepih trenutaka i stvari. Realnost života je da uvijek može biti gore nego što je bilo, ali i bolje. No, da bi bilo bolje, ljudi se uglavnom moraju dobro potruditi i zaslužiti svoju sreću. A za to su potrebne promjene. I zato su se stari probudili. Barem većina njih.

     U slučaju hrvatskih umirovljenika, od kojih njih većina živi ispod linije siromaštva, promjene nikako da se dogode. Ali zato uvijek postoji nada. Tako su malu nadu umirovlje­nicima donijeli nedavno održani lokalni izbori, u kojima su se pojavile neke nove, mlade snage, koje su u nekoliko hrvatskih gradova i općina obećale da će riješiti probleme korupcije, pogodovanja, lošeg standarda starijih osoba, nedostatka kapaciteta u domovima za starije.

     Ali, zato je tu nada. Ne treba biti preoptimističan i očekivati čuda i da će sve što su novoizabrani političari obećali biti napravljeno. Niti da će se to moći ostvariti u nekom brzom roku, ako se uopće ostvari. Kada bi nove mlade političke snage ispunile i trećinu svojih obećanja, to bi svakako bio pomak ka uređenijoj državi i posljedično bi bilo više novca na raspolaganju za najpotrebitije. Većina umirovljenika glasala je za ove promjene na izborima, što je svakako pohvalno, ali i rizično. Jer ako se biraju jedni te isti koji održavaju trenutnu situaciju, kako im onda može biti bolje. No, ne zaboravimo, može im biti i gore nakon ovih izbora. No, upravo zbog nade, umirovljenicima je već sada bolje i tako će biti bar neko vrijeme, pa se rizik zasad isplatio, a možda i potraje, tko zna. Nadajmo se!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

stajališta!  HOĆE LI BANKE OPET OMASTITI BRK? 

Kad ministar obeća

 

     Sindikat umirovljenika Hrvatske protivi se da se iz javnog proračuna mirovinskim fondovima pri bankama pokloni i dodatak na mirovinu od 27 posto

Piše: Ivo Marjanović, predsjednik Odbora SUH-a za mirovinska prava i sustav

   Opet je financijska bratija, odnosno opet su mirovinski fondovi drugog stupa, uz podrš­ku njihovog najvjernijeg lobista ministra Miranda Mrsića, počeli pripremati teren za još jednu podvalu, kako postojećim umirovljenicima, tako još više državnom proračunu.

     Ministar je već prije obećao bankama da će do kraja mandata srediti da i osiguranici koji štede u drugom mirovinskom stupu dobiju tzv. mirovinski dodatak od 27 posto. No, onda je ministar završio po drugi put u bolnici. Ljeto je tu, približavaju se izbori. Hoće li stići izvršiti obećanje?

     Čitamo tako nedavno u „Večernjem listu“ slje­deće: „Građani koji će pravo na mirovinu steći na temelju uplata u prvi i drugi mirovinski stup mogli bi ostati bez dodatka od 27 posto na koji imaju pravo osiguranici koji su se odlučili uplaćivati is­ključivo u sustav međugeneracijske solidarnosti. Time bi svi građani mlađi od 53 godine mogli biti zakinuti i dobivati znatno manju mirovinu od onih građana koji cijelu mirovinu primaju iz prvog stu­pa. Stručnjaci tvrde da je to neustavno rješenje i da je gotovo nemoguće provesti takvu nepravdu jer bi u slučaju da Vlada ništa ne poduzme, Ustav­ni sud morao donijeti odluku kojom bi prava svih građana bila izjednačena“.

     Čitaju kako NE piše

     Stručnjaci iz financijskog kluba koriste meto­dologiju koja njima odgovara, ali očito nisu upu­ćeni u genezu dodatka na mirovinu od 27 posto, već su samo uzeli zdravo za gotovo da postoji nekakav dodatak pa bi ga oni rado uzeli i prikrpa- li uz mirovine iz drugog stupa, iako s tim nema ni­kakve veze. Naime, zakonodavac je vrlo opširno u Zakonu o mirovinskom osiguranju i Zakonu o dodatku na mirovine (NN 114/11) obrazložio zaš­to se formira dodatak, i zašto je on utvrđen od 3 posto 1999. godine do 27 posto od 2007. na da­lje, ali financijaši mirovinskih fondova čitaju ona­ko kako njima paše.

     U obrazloženju Zakona o dodatku na mirovinu, kao i svojedobno kod isplate duga starim um­irovljenicima zbog neusklađivanja mirovina, ut­vrđeni su jasni kriteriji. Na taj dodatak imaju pravo samo umirovljenici koji su štedjeli samo u prvom mirovinskom stupu, koji su iz svojih mirovina iz­dvajali doprinos od 20 posto od bruto plaće, a sve je išlo u prvi stup međugeneracijske solidarnosti.

 

     Mirovinskom reformom iz 1999. godine, s primje­nom od 1. siječnja 2002., utvrđena su dva obavez­na mirovinska stupa i to: I. stup (generacijska soli­darnost) s izdvajanjem iz bruto plaće od 15 posto i II. mirovinski stup, (tzv. osobna štednja) s izdvaja­njem iz bruto plaće od 5 posto. Generacijska soli­darnost je civilizacijska tekovina u svim zemljama Europe već dugi broj desetljeća i funkcionirala je u bivšoj državi, pa i samostalnoj Hrvatskoj. 

     Ta solidarnost je mirovinskom reformom iz 2002. godine nakaradno ukinuta kada se oduzelo 5 posto fondu međugeneracijske solidarnosti i pre­usmjerilo ih u tzv. privatnu štednju. To više nije solidarnost, jer je I. mirovinski stup otkinut za če­tvrtinu.

     U zadnjih 10 godina privatni mirovinski fondovi lagodno su živjeli, skupljali novac na svoje račune, uredno naplaćivali visoke kamate na državne ob­veznice, uredno toj istoj državi zaračunavali viso­ke troškove, i sve se odvijalo u tišini, jer se nitko nije bunio.

     No onog momenta kada su prvi umirovljenici iz I. i II. mirovinskog stupa stekli uvjete za mirovinu, pokazalo se kako je takav sustav promašen, i um­jesto da se sve vrati u I. mirovinski stup, počela je haranga.

     Kako oguliti državni proračun

     Mirovine onih koji su „štedjeli" i u drugom stupu, bile su puno manje nego da su ostvarene samo u I. mirovinskom stupu. Novi umirovljenici su se po­čeli glasno pitati zašto su im mirovine toliko manje, jer su im u vrijeme početka primjene II. mirovin­skog stupa obećavani „med i mlijeko“. Počelo je i propitivanje visokih troškova skupoga administra­tivnog aparata u krilu banaka. Nazirao se je obris „švicarskog franka“ u drugom obliku. Različit oblik, ali cilj je isti. Kod franka banke su „gulile" štediše i tražile da im u tome država pomogne (podjelom ri­zika), a u slučaju kad bankarski lobisti traže doda­tak i za „svoje“ umirovljenike, riječ je o želji miro­vinskih fondova da ponovno ogule državni prora­čun i ugroze financijsku stabilnost državnih finan­cija.

     Gdje smo sada? Već u 2016. godini neće biti vi­še ni jedan osiguranik, koji ima obvezu uplate do­prinosa od 20 posto u I. mirovinski stup, jer svi navršavaju 65 godina (rođeni 1952. na dalje) i ost­varuju pravo na mirovinu.

     Do 2026. godine osiguranici koji steknu uvjete za mirovinu, moći će se vratiti u I. mirovinski stup, a time dobiti i dodatak od 27 posto na izračunatu mirovinu.

     Osiguranici koji su na dan primjene Zakona o mirovinskom osiguranju s 1.1. 2002. godine imali manje od 40 godina života, mogli su imati maksi­malno 22 godine staža, i to ako su se zaposlili sa 18 godina života.

     No, mnogi od njih su se zaposlili tek 2002. go­dine, dakle u vrijeme kada je nova mirovinska re­forma počela. To znači da u mirovinski sustav I. mirovinskog stupa nisu uplatili 20 posto od bruto plaće ni za jedan dan. Odakle bi onda takvi osigu­ranici imali pravo na bilo kakve korekcije i stjeca­nje dodatka na mirovinu iz prvog stupa?

 

     „Kupovanje“ s tuđim novcem

     Od 2002. godine pa do danas proračun pokriva manjak za novac preusmjeren u II. mirovinski stup od 5 do 6 milijarda kuna godišnje direktno i barem još 3 milijarde indirektno, radi zaduživanja za isto toliko novaca za isplatu postojećih mirovina. Da je drugi mirovinski stup uveden na način da je uz postojećih 20 posto doprinosa uvedeno još 5 pos­to za taj stup, sve bi bilo u redu. No, ovako se dr­žava morala kod istih tih mirovinskih od 2002. do 2014. godine zadužiti za oko 66 milijardi kuna, i to s izuzetno visokim kamatama, jer su hrvatske drž­avne obveznice bile smatrane rizičnima. To je nešto kao privatizacija na hrvatski način: od firme koju kupuješ posudiš novac i s njim digneš kredit u banci, a onda iz poslovanja te firme vraćaš glav­nicu i kamate. Tako postaneš vlasnik bez vlastite kune!

     Ako se ovaj proces nastavi, isključivi krivci za kolaps državnih financija bit će II. mirovinski stup, odnosno političari koji ne vide dalje od vlastitog no­sa ili interesa.

     S obzirom da je priliv novih umirovljenika oko 50.000 godišnje (zajedno s inozemnim umirovljeni­cima) primjenom mjere „27 posto“ (fondovi su iz­računali da je to 600 kuna po umirovljeniku dodat­nog troška). To znači da će godišnje za mirovine iz proračuna trebati izdvojiti dodatnih 300 milijuna kuna od 2027. godine na dalje. Od 2027. godine - dovijeka.

     Pretpostavljamo kako je u mjere za smanjenje proračunskog deficita (što od Hrvatske traži Europ­ska komisija) uračunat i odljev prirodni umirovljeni­ka, a što je godišnje iznosi nešto više od 1,1 mili­jarde kuna. To je respektabilna stavka. Međutim, ministar u korist fondova to želi srušiti uvođenjem „pravednog mirovinskog dodatka za sve umirovljenike“.

 

     Sindikat umirovljenika Hrvatske smatra da se o ovom problemu treba raspraviti sa svim relevant­nim čimbenicima, akademskom zajednicom, stran­kama sindikatima i ukupnom javnošću, jer će ban­ke ovako “skuhati“ bankrot mirovinskog sustava i javnih financija.