UVODNA RIJEČ

Dan kad je vatra spalila sustav

Piše: Jasna A. Petrović

     Smrt je odsutnost prisutnosti, ništa više od toga. Beskrajno vrijeme u kojem nema povratka. Jaz koji ne možete vidjeti, a kada vjetar zapuše kroz nj, ne čuje se nikakav zvuk. Šest ih je izgorjelo, jedan muškarac posve slučajno koji je baš tog dana dovezen iz bolnice i ubačen u nagurani krevet u drvenoj kuti­ji sardina, uz pet starica. Umiralište bez dostojanstva, bez ljudskih prava, čista gola bitka za dah, za još jedan dan u pelenama.

     Njihov vrisak je zanijemio pred urlikom zapaljene štale, i dok su se čupali iz poveza kojima su ih pričvr­stili uz postelje kako im ne bi palo na pamet noću bau­ljati. Je li ona bakica koja voli pjevati crkvene pjesme posljednji put zapjevala, je li itko pokušao pobjeći iz ralja vatre? I nikoga da bi te barem držao za ruku, netko odgovoran, dužan, plaćen da te čuva.

    I nije li naša ljudska zadaća da tu nijemost prizora s ostacima tijela i dvije male električne pećice na minus 3 stupnja i huj vjetra oko drvene daščare, učinimo gla­snima do vriska, do urlika nezadovoljstva koji će rušiti moćnike i pisati povijest.

     Naš krik je tih, on spava u srcu. Nisu ni živjeli uzalud, iza njih ostaju sjećanja, proživljene ljubavi, stečena imovina, napisana pisma. A sad su u pelenama, polu­goli, poniženi, vezani, gladni, sedirani jakim tabletama za smirenje, neokupani, žedni.

Živ izgorjeti - ima li išta gore? Ima. To je smrt ispisa­na gramzivošću i nebrigom za starije na svim razinama.

     „Poruka cijele priče: rintaj kao konj do 65. godine, i puni proračun, a onda kada se umiroviš s tako malom mirovinom da si možeš osigurati samo smještaj u bara­ci, crkni pod vatrenim plamenom, jer ionako više nisi NIKOME važan" - najčešća je poruka starijih građana na društvenim mrežama. I pitanja koja, onako iskrena i mučna pogađaju u sridu: kad će ministrica ponuditi ostavku, kad će u pritvoru završiti vlasnica doma, kad će činovnici osmisliti sustav bez spaljenih staraca, kad će se vratiti dostojanstvo umiranja u zemlji koja se odrekla svojih starih. Jer, smrt i umiranje, kao i stvarno­sti koje označuju, međusobno se isključuju. Dok umira­nje još uključuje u sebi život, smrt je već označila kraj života. Naši stari umiru bez prava na život. Oni izgore kao fitilj prskalice.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 STAJALIŠTA: MIROVINSKI DODATAK ZA SVE UMIROVLJENIKE?  

 

Ministar i bankari opet bi zagrabili u prvi mirovinski stup  

 

Piše: Ivo Marjanović, predsjednik Odbora SUH-a za mirovinska prava i sustav  

 

            Sve je više upita budućih umirovljenika da li imaju ili će imati prvo na tzv. mirovinski dodatak. Iako je Zakonom o mirovinskom osiguranju, kao i Zakonom o dodatku na mirovinu sve objašnjeno, stvorena je zbrka zbog sve češćih najava od  strane nekih vrlo visoko pozicioniranih dužnosnika (ministra Mrsića i drugih) kako će se taj dodatak primjenjivati na sve „kada za to budu ostvarene ekonomske mogućnosti“. Poznato je da bankarski lobi na čelu sa Svjetskom bankom već godinama zagovara „pravednost“ za one koji štede u drugom mirovinskom stupu, tj. da država i „njihovim“ umirovljenicima da dodatak. 

 

            Prema Zakonu o dopuni zakona o dodatku na mirovine ostvarene prema Zakonu o mirovinskom osiguranju (NN broj 114/11) utvrđeno je da se dodatkom na mirovinu korigira mirovina svim umirovljenicima koji su stekli  uvjete za  mirovinu od 1999. do 2010. godine. Dodatak od 4% određen je za umirovljenike koji su stekli uvjete za mirovinu s 31.12.1999., sa po 3% rasta po godini, do 27% za umirovljenike koji su stekli uvjete za mirovinu s 31.12.2010. i dalje.  

 

            Dakle svi  osiguranici koji steknu uvjete za mirovinu poslije 2010. godine  i koji su mirovinu ostvarili samo iz I. mirovinskog stupa, imaju pravo na  dodatak od 27% na ostvarenu mirovinu. 

 

Zagovaranje Svjetske banke 

 

            S obzirom da su 2008. nastupile krizne godine, postojao je opravdani strah  umirovljenika da bi Bruxelles, pod pritiskom  Svjetske banka, mogao  zatražiti da se dodatak od 27% ukine. Radi toga su Sindikat umirovljenika Hrvatske i Hrvatska stranka umirovljenika glasno zahtijevali da se dopunom Zakona o mirovinskom osiguranju uredi da  dosadašnji dodatak  na mirovinu  postaje sastavni dio mirovine i to prije nego Hrvatska postane punopravnom članicom EU-a. 

 

            Konačno je u studenom 2011. godine  dodatak na mirovinu postao sastavnim dijelom mirovine, no tad je započeo pritisak Svjetske banke i banaka u zemlji da se dodatak proširi i na buduće umirovljenike koji su uključeni u II. mirovinski stup. No,  prema Zakonu o dodatku na mirovine ostvarene prema Zakonu o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj 79/07), što i naziv zakona kaže, osiguranici koji mirovinu ostvaruju iz I. i II. mirovinskog stupa nemaju pravo na dodatak od 27%.  

 

Povratak u prvi mirovinski stup 

 

Najgore su prošli oni koji su u trenutku uvođenja drugog mirovinskog stupa imali od 40 do 50 godina i bili bez pristanka uključeni u taj stup, jer je s obzirom na vrlo kratko vrijeme kapitalizacije njihove štednje, razina njihovih mirovina iz II. stupa vrlo niska. Prvi osiguranici koji su ostvarili mirovinu iz I. i II. mirovinskog stupa 2008. godine bili su razočarani s visinom mirovine, jer im je bila niža za 25 do 30% nego što bi bila da su je ostvarili samo u I. mirovinskom stupu.  

 

            Radi toga su  SUH i HSU tražili da se Zakon o mirovinskom osiguranju promijeni u dijelu kojim se omogućava osiguranicima te dobne skupine koji su stekli pravo na mirovinu,  a izabrali su dragovoljno II. stup, kako bi se mogli  vratiti u I. mirovinski stup, ako im je to s naslova ostvarene mirovine povoljnije.        

 

            U  studenom 2011. godine dopunom Zakona o mirovinskom osiguranju dana je mogućnost takvog povratka, pa su oni koji su se vratili (a to su bili zapravo – svi) ostvarili i pravo na uvećanje od 27%. 

 

            I gle, sada su se ministar Mrsić te predstavnici mirovinskih fondova i njihovi lobisti zagalamili kako bi se svim osiguranicima, dakle i onim koji su 2002. godine imali manje od 40 godina, trebao dati dodatak danom stjecanja uvjeta za mirovinu. 

 

            Prvo, za sve  osiguranike koji su se zaposlili poslije 2002. godine nema nikakvog osnova  za korekciju njihove  buduće mirovine nakon 30 do 40 godina rada, i to za postotak utvrđen kao svojevrsnu kompenzaciju zbog neredovito usklađivanja mirovina   prije 1999. godine, te prenisko utvrđenu prvu aktualnu vrijednost mirovine. Ti osiguranici su stupili u svijet rada kada je sadašnji model već bio u funkciji.  

 

Ideja na klimavim nogama 

 

            Drugo, za osiguranike koji su bili zaposleni prije uvođenja reforme 2002. godine postoji eventualna mogućnost korekcije, ali isključivo proporcionalno godinama rada prije 2002. godine i uplatama punog doprinosa  od 20%  u I mirovinski stup, ali ne više od 9% (korekcija  za umirovljene 2001. godine). 

 

            To je maksimalni postotak do kojeg bi se mogao primijeniti institut mirovinskog dodatka, iako držimo da je i takva mogućnost na „klimavim nogama“.

 

            Kako smo rekli, model davanja dodatka od 27% svim umirovljenicima „pravedno i ravnopravno“ zagovaraju predstavnici fondova i njihovi  lobisti, s nakanom da smanje rupu zbog očekivano nižih mirovine iz drugog stupa.  

 

            Sadašnji hvalospjevi o bajnoj mirovini koja će poslije 2060. godine iznositi 70% prosječne plaće, mogu progutati samo naivci. Svako lobiranje  na tako dugi rok, jednostavno  nije moralno i kršćanski  prihvatljivo. Kako se može uvjeravati  osiguranika s minimalnom plaćom, nesigurnim poslom da štedi u drugom stupu, kad je jasno da je to isplativo samo onima s plaćama daleko višima od prosječne. A naši naivci s plaćama ispod prosjeka, završit će na košti u kontejnerima.