UVODNA RIJEČ

Dan kad je vatra spalila sustav

Piše: Jasna A. Petrović

     Smrt je odsutnost prisutnosti, ništa više od toga. Beskrajno vrijeme u kojem nema povratka. Jaz koji ne možete vidjeti, a kada vjetar zapuše kroz nj, ne čuje se nikakav zvuk. Šest ih je izgorjelo, jedan muškarac posve slučajno koji je baš tog dana dovezen iz bolnice i ubačen u nagurani krevet u drvenoj kuti­ji sardina, uz pet starica. Umiralište bez dostojanstva, bez ljudskih prava, čista gola bitka za dah, za još jedan dan u pelenama.

     Njihov vrisak je zanijemio pred urlikom zapaljene štale, i dok su se čupali iz poveza kojima su ih pričvr­stili uz postelje kako im ne bi palo na pamet noću bau­ljati. Je li ona bakica koja voli pjevati crkvene pjesme posljednji put zapjevala, je li itko pokušao pobjeći iz ralja vatre? I nikoga da bi te barem držao za ruku, netko odgovoran, dužan, plaćen da te čuva.

    I nije li naša ljudska zadaća da tu nijemost prizora s ostacima tijela i dvije male električne pećice na minus 3 stupnja i huj vjetra oko drvene daščare, učinimo gla­snima do vriska, do urlika nezadovoljstva koji će rušiti moćnike i pisati povijest.

     Naš krik je tih, on spava u srcu. Nisu ni živjeli uzalud, iza njih ostaju sjećanja, proživljene ljubavi, stečena imovina, napisana pisma. A sad su u pelenama, polu­goli, poniženi, vezani, gladni, sedirani jakim tabletama za smirenje, neokupani, žedni.

Živ izgorjeti - ima li išta gore? Ima. To je smrt ispisa­na gramzivošću i nebrigom za starije na svim razinama.

     „Poruka cijele priče: rintaj kao konj do 65. godine, i puni proračun, a onda kada se umiroviš s tako malom mirovinom da si možeš osigurati samo smještaj u bara­ci, crkni pod vatrenim plamenom, jer ionako više nisi NIKOME važan" - najčešća je poruka starijih građana na društvenim mrežama. I pitanja koja, onako iskrena i mučna pogađaju u sridu: kad će ministrica ponuditi ostavku, kad će u pritvoru završiti vlasnica doma, kad će činovnici osmisliti sustav bez spaljenih staraca, kad će se vratiti dostojanstvo umiranja u zemlji koja se odrekla svojih starih. Jer, smrt i umiranje, kao i stvarno­sti koje označuju, međusobno se isključuju. Dok umira­nje još uključuje u sebi život, smrt je već označila kraj života. Naši stari umiru bez prava na život. Oni izgore kao fitilj prskalice.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

KUDA IDE MIROVINSKI SUSTAV?

Ministar je izgubio kompas

Piše: Ivo Marjanović, predsjednik Odbora SUH-a za mirovinska prava i sustav

„Hrvatski mirovinski sustav fiskalno je održiv, ali ga treba dalje razvijati, posebice kroz povećanje izdvajanja za drugi mirovinski stup kada Hrvatska ekonomski ojača“, ustvrdio je ministar rada i mirovinskog sustava Mirando Mrsić 24. veljače o.g. na konferenciji o održivosti mirovinskog sustava u Hrvatskoj akademiji za znanosti i umjetnost te još jednom ponovio da će se mirovine i dalje redovito isplaćivati i da neće doći do njihova smanjenja. Ponovio je i svoju poznatu tezu kako Hrvatskoj nije problem nezaposlenost koja je na vrhu ljestvice EU, već da će Hrvatskoj nedostajati radna snaga pa ćemo je uvoziti. A naše mlade ćemo, valjda, i dalje izvoziti?!

Dakle, kaže ministar kako demografske projekcije pokazuju da će Hrvatska do 2060. godine imati pola milijuna stanovnika manje, pa bi se odnos umirovljenika i onih koji uplaćuju doprinose mogao izjednačiti, a porast broja umirovljenika se ne očekuje jer je povećana dob za odlazak u mirovinu. Pa ministar pred akademicima zaključuje kako bi „s ekonomskim oporavkom trebalo  jačati drugi i treći mirovinski stup, kako bi buduće mirovine iznosile 60-70 posto prosječne plaće“.

Nostradamus iz Ministarstva mirovinskog sustava

Što je čitanje iz kristalne kugle prema ministru Mrsiću, jer je on konzultirao direktno Nostradamusa  koji mu je rekao kako će „mirovina iz prvog i drugog stupa za 65 godina života i 40 godina staža 2027. iznositi 5.100 kuna, a 2040. godine 8.960 kuna, čime će za 20 posto bila veća no da ostavimo samo mirovinu iz prvog stupa“. Ako nije dozvao duh tog poznatog proroka, onda se zasigurno konzultirao s domaćim TV gatarama, vračarama i vidovnjacima, jer u trenutku kad je posve jasno da je njegov „sektor“ najlošije odradio reforme i počiva na neshvatljivoj količini neznanja i diletantizma,  ministar i dalje samouvjereno uglednim akademicima konfabulira o drugom mirovinskom stupu. Možda ministar ne čita astrološke prognoze, ali onda bespogovorno slijedi upute banaka koje i dalje „kuhaju“ svoje čarobne napitke u korist svoje zarade i dobrih bonusa.

Dakle, konačno je u problematiku  mirovinskog sustava uključena Akademija znanosti i umjetnosti kao suorganizator Konferencije na temu „Održivosti mirovinskog sustava u Republici Hrvatskoj", ali od uvodničara i nismo dobili ništa nova.Predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti Zvonko Kusić pristojno je pozdravio punu dvoranu i naglasio kako održivost mirovinskog sustava ovisi o nekoliko faktora -  ekonomskog, demografskog i političkog te da je svaki  od njih slojevit i važan, te samo kad se  svi faktori  međusobno  prožmu,  uz dobru volju  aktera u sustavu  i  odgovarajućih institucija i političke volje, može  iznaći  rješenje“.

Grupna recitacija sa Svjetskom bankom

Demografski izazovi i održivost mirovinskog sustava u Republici Hrvatskoj u interpretaciji doc. dr.sc. Ivana Čipina ukazali su na ozbiljnost teme, no općepoznato zagovaranje drugog mirovinskog stupa od strane dr.sc. Danijela Nestića (Ekonomski institut) poslužilo je samo kao uvertira u „konačnu presudu“ mr.sc. Zoran Anušića iz Svjetske banke s očekivanim naslovom „Budućnost višestupnog mirovinskog sustava u Republici Hrvatskoj". O Anušiću je bolje ne pisati, jer čovjek radi ono što mora: prodaje financijske proizvode vladama koje nemaju dovoljno snage i utjecaja odbiti ih. Jer on, kao pravi vojnik financijskog lobija, ne odstupa od modela zacrtanog još davne 1999. godine. U maniri neoliberalnog predstavnika kazuje da „svatko treba imati mirovinu samo onoliko koliko je uplatio, bilo u prvi ili drugi mirovinski stup.

Ministar je očito birao izlagače po kriteriju unisonosti, odnosno uniformnosti mišljenja, kako se ne bi javio netko s drukčijim razmišljanjem. Nestić je stoga izabran za govornika, a ne kojim slučajem Željko Lovrinčević iz istog instituta, koji, pak, ima drukčije mišljenje. Jadno, što drugo reći.

Bez argumenata

Nestić tako svoju recitaciju o potrebi jačanja trostupnog sustava, odnosno drugog mirovinskog stupa, dopunjuje potrebom uvođenja strožih kriterija za prijevremeno umirovljenje i veće nagrađivanje dužeg rada, te bolje uređenje sustava beneficiranog staža. Blagu dimenziju sućuti sa siromašnim hrvatskim umirovljenicima je pokazao ocjenom kako imamo neodgovarajući model usklađivanja mirovina, pa su one preniske.

Ipak, vratimo se ministru i njegovu slovu, jer on je taj koji bi trebao kreirati političku viziju u svom sektoru, te temeljiti njezinu realizaciju na analizama, simulacijama i argumentima. Procjene Ministra možda dobro zvuče, ali argumenti su mu vrlo tanki.

Točno je da će se broj zaposlenih, odnosno broj osiguranika i dalje smanjivati, ali iz razloga koji bi itekako trebali biti poznati njegovom resoru rada, jer kratkoročno smo na vrhu europske ljestvice nezaposlenosti, uz Grčku, a dugoročno ne rješavamo problem crnog tržišta rada, kako u realnom sektoru, tako i tercijarnim djelatnostima. 

Nesigurni rad, sigurna emigracija

Da, dugoročno će se smanjivati broj radnika iz Hrvatske, upravo zato što ministar promovira nesigurni rad, pa tako 95 posto novozaposlenih žena dobiva posao s ugovorima na određeno vrijeme. Populacijska politika je nikakva. Zastupamo pravo na pobačaj kao jednu od temeljnih sloboda, ali ne i pravo na dijete koje je, među inim, zapriječeno upravo tzv. fleksibilnim i nesigurnim oblicima rada. Ima li naša zemlja populacijsku politiku kojom će osigurati barem prostu reprodukciju (dvoje djece), a kamo li troje ili više djece?

Kakve šanse ima mladi bračni par? Stanuje kod roditelja u dvosobnom stanu, srećom imaju posao, ali na određeno vrijeme, a ugovor o radu se obnavlja mjesečno. Ali ako si slučajno zakasnio jedan dan na posao, bez obzira na razloge, ako si šefa krivo pogledao ili mu u bilo čemu protuslovio , ako  si se razbolio i dobio temperaturu pa ostao jedan dan ležati kod kuće, ili  žena   zatrudni, nema šanse za obnovu ugovora o radu.

Djeca zabranjena

Nadalje, radnik koji radi na određeno vrijeme nema šanse dobiti kredit za stan (s obzirom na stanje s bankama možda je i bolje). Mladi bračni par možda se i odluči uz prvu zaljubljenosti imati jedno dijete, ali vrlo brzo ih lupi zbilja po glavi. Kako uz dijete dobiti posao, jer poslodavac prvo pita „mislite li u dogledno vrijeme imati dijete„, a kad čuje da već imate malo dijete, ljubazno se zahvali. Neki čak i traže da potpišete kako nećete kroz sljedećih pet godina imati djece.

K tome, društvo nije u cijelosti riješilo zbrinjavanje djeteta ni u prvoj smjeni, a o drugoj i trećoj nema ni govora. Kuda s djetetom ako se razboli (a ne postoji baka servis)? Bolovanje više ne produžuje ugovor o radu. To su samo neki razlozi, oni sistemski.

Međutim, postoje i financijski problemi. Uzdržavanje djeteta u današnjoj ekonomskoj situaciji postaje nemoguće, jer uz nesigurne poslove imamo i mizerne plaće, a dječji doplatak ne pokriva ni mjesečne pelene, a kamo li  ostale  potrebe djeteta. A Država šuti kao da se to nje ne tiče, Vlada se čudi kako  je u 2014. godini rođeno 39.000 djece, a 52.000 stanovnika je umrlo.

Umjesto promicanja pronatalitetne politike, ministar koji je izgubio kompas spominje mogućnost uvoza radne snage. Stanimo pred ogledalo, pogledajmo se i zapitajmo: kako si ministar dopušta uopće izgovoriti takvo rješenje? Neki poslodavci čak trljaju ruke nadajući se da će uvozna radna snaga biti još jeftinija nego domaća, da će outsourcing biti uobičajen, a  prekarni rad  pravilo.

Podjela siromaštva?

Izborili smo se za svoju Državu. No, što je to Država. Je li to zemlja? Jesu  li to granice, ili je Država zajednica u kojoj žive ljudi, njezini ljudi koji su ravnopravni bez obzira na vjeru i naciju, koji su zaposleni, čiji standard raste, gdje je postoji pozitivan godišnji prirast stanovništva i gdje vlada zadovoljstvo. Ili, da su socijalne razlike male, a bogatstvo ili siromaštvo pravednije podijeljeno.

Ministrove procjene o plaćama i mirovinama 2027. i 2045. godine  temeljene su samo na trendovskim pretpostavkama, ne računajući rezidualni utjecaj  domaće i briselske politike. Graditi  politiku rasta plaća s drugim mirovinskim stupom  u uvjetima koje  već sada imamo je neprimjerena. Minimalna plaća je nešto viša od 3.000 kuna. Prosječna je plaća, pak, 5.533 kune (koju ne doseže čak 62% zaposlenih), što znači da bi mirovina iz drugog stupa, uz kapitaliziranu dobit od 20% po isteku 40 godina ulaganja i navršene 65. godine života, iznosila tek 359 kuna mjesečno za minimalnu, odnosno  951 kunu  ako je osiguranik imao prosječnu plaću. Tek plaća duplo veća od prosječne pa naviše ostvarit će  značajniju mjesečnu mirovinu od 1.901 kunu!

Zašto i kome ministar farba oči? Ta nije moguće da on doista vjeruje svojim bankarskim savjetnicima? Da doista misli kako je drugi stup  budućnost, te da će se povećanjem  izdvajanja za drugi stup  od 5%  na 8% ili 10% poboljšati održivost mirovinskog sustava?