UVODNA RIJEČ

Nada je san budnih

Piše: Igor Knežević

     Nada u bolje sutra nešto je što većinu ljudi ne napu­šta tijekom cijelog života. Bez obzira na godine, u ljudskoj je naravi vjerovati kako će postati slavni ili bogati ili uspješni u poslu, imati dostojna primanja, dobiti na lotu, moći priuštiti sebi i djeci ljetovanje i slično. Dakako, kako čovjek stari, mijenjaju mu se želje i nade u nešto, ali u pravilu i onaj najsiromašniji čovjek uvijek ima nadu da će mu biti bolje. Nada je zapravo jedina ispravna, jer čo­vjeka stalno održava pozitivnim, jer bi u suprotnom život u negativnosti i nezadovoljstvu bio poguban za zdravlje i život čovjeka. Nada i pozitivno razmišljanje uspješan su evolucijski alat, iako naravno često nemaju nikakve veze s realnošću.

     Manje uživamo u onome što smo postigli, nego u onome čemu se nadamo, kazao je jednom prilikom veliki francu­ski mislilac Jean Jacques Rousseau. No, ne gledaju ljudi ružičasto samo u budućnost, već često i u prošlost, kada neke negativne događaje minimaliziraju ili ih pokušavaju zaboraviti, a prisjećaju se samo lijepih trenutaka i stvari. Realnost života je da uvijek može biti gore nego što je bilo, ali i bolje. No, da bi bilo bolje, ljudi se uglavnom moraju dobro potruditi i zaslužiti svoju sreću. A za to su potrebne promjene. I zato su se stari probudili. Barem većina njih.

     U slučaju hrvatskih umirovljenika, od kojih njih većina živi ispod linije siromaštva, promjene nikako da se dogode. Ali zato uvijek postoji nada. Tako su malu nadu umirovlje­nicima donijeli nedavno održani lokalni izbori, u kojima su se pojavile neke nove, mlade snage, koje su u nekoliko hrvatskih gradova i općina obećale da će riješiti probleme korupcije, pogodovanja, lošeg standarda starijih osoba, nedostatka kapaciteta u domovima za starije.

     Ali, zato je tu nada. Ne treba biti preoptimističan i očekivati čuda i da će sve što su novoizabrani političari obećali biti napravljeno. Niti da će se to moći ostvariti u nekom brzom roku, ako se uopće ostvari. Kada bi nove mlade političke snage ispunile i trećinu svojih obećanja, to bi svakako bio pomak ka uređenijoj državi i posljedično bi bilo više novca na raspolaganju za najpotrebitije. Većina umirovljenika glasala je za ove promjene na izborima, što je svakako pohvalno, ali i rizično. Jer ako se biraju jedni te isti koji održavaju trenutnu situaciju, kako im onda može biti bolje. No, ne zaboravimo, može im biti i gore nakon ovih izbora. No, upravo zbog nade, umirovljenicima je već sada bolje i tako će biti bar neko vrijeme, pa se rizik zasad isplatio, a možda i potraje, tko zna. Nadajmo se!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

EKONOMSKA PRAVA UMIROVLJENIKA

Siromašna potrošačka košarica

Piše: Hrvoje Dusper, predsjednik Odbora SUH-a za ekonomska prava umirovljenika

Kada bi naša ljudska emotivna i misaona konstitucija bila poput kompjutora, na spomen prošle 2014. zasigurno bismo rado stisnuli tipku delete i time izbrisali sve u vezi s njom. Otkuda u nama, pripadnicima "zlatne dobi", takav negativan naboj?

Je li to zbog neispunjenih obećanja da će se zaustaviti pad BDP-a, promijeniti putanja gubitka radnih mjesta, da će se početi smanjivati nagomilani dugovi i krenuti oporavak gospodarstva, a s njim i ostvariti uvjeti za povećanje mirovina? 

U moru neispunjenih očekivanja i neostvarenih najava, najgore je, ipak, odjeknula spoznaja da Vlada praktički odgađa uvođenje nove formule indeksacije mirovina, dogovorene upravo na inzistiranje SUH-a (70:30 – u našu korist), te je za 2014. ostavila na snazi tzv. švicarsku formulu (50:50), što je u javnosti nedvosmisleno ocijenjeno kao još jedan od očajničkih poteza koalicije. Pritom se javnosti uporno odašilje  tvrdnja kako nije bilo zamrzavanja mirovina, već se postupalo po zakonu. Znači, ekonomska prava umirovljenika, odnosno njihova ekonomska moć, nisu doživjela nikakve negativne pomake?!

Statistički manipulatori

I tu dolazimo do paradoksalne situacije: aktualna vlast očekuje da umirovljenička populacija pokazuje više zadovoljstva i entuzijazma, jer im je Vlada osigurala "stabilnost i očuvala standard"; uz činjenicu da je mirovina u listopadu 2014. iznosila  2.231,35 kn, s udjelom od  41,18 posto u prosječnoj plaći, da minimalnu mirovinu  u iznosu od 1.411,93 kn prima 202.088 osoba,  da je oko 120.000 građana starijih od 65 godina bez ikakvih primanja.

Situacija u prosječnom obiteljskom proračunu dramatično je drugačija od one koju nam serviraju statistički manipulatori. U Odboru za ekonomska prava SUH-a sagledali smo matematiku umirovljeničkih prihoda i rashoda u kontekstu pravih vrijednosti, zavirivši u način na koji se izračunava  potrošačka košarica, te došli do spoznaje da specifikacija preko 800 proizvoda čije se cijene mjere za izračun potrošačkog indeksa, sadrži uglavnom proizvode i usluge koji su za umirovljenički kontekst u sferi mašte (jahte, vozila, kozmetika, elektronika, skupa odjeća, obuća, zadovoljavanje kulturno-zabavnih potreba, ljetovanja, zimovanja i sl.). Da, to je statistička skupina koja svoje cijene već godinama ne diže ili ih čak snižava. Međutim, cijene onih proizvoda bez kojih ne može preživjeti nijedan umirovljenik (najosnovnije higijenske potrepštine, lijekovi, voće i povrće, komunalni i prijevozni troškovi i sl.) doživjele su rast, i to u nekim slučajevima - čak dramatičan.

Svi siromašniji, stariji još siromašniji

Ovih su dana  objavljeni rezultati ankete koju, u sklopu obveza spram EU statističkog sustava, Hrvatska mora provoditi svakih pet godina. Rezultati govore o činjenici da su prosječna primanja hrvatskih obitelji u 2013. godini bila čak 1.000 € niža nego u 2010. godini. Podaci Državnog zavoda za statistiku pokazuju da je prosječni dohodak kućanstva u 2010. iznosio 86.975 kn, da bi u 2013. pao na samo 79.308 kn. U istom su razdoblju porasle cijene mesa za 8,8%, mlijeka, sira i jaja za 17,3%, vode za 14,3%, struje za 24,3%, plina za 31,4%, grijanja za 22,4%... To su troškovi umirovljeničke potrošačke košarice, a ne kozmetika i skijanje. Stvarni podaci o životu hrvatske obitelji koja, uz postojeću stopu nezaposlenosti, sve češće živi od jedne prosječne plaće od 5.532 kune, ukazuju da je i za radnike i za umirovljenike 2014. godina bila još gora nego prethodna, s tim da je za umirovljenike bila još gora, jer se na njih srušio i teret nezaposlene djece i unuka.

Imajući u vidu trendove u 2014. godini, jasno je da je ekonomska situacija najvećeg dijela umirovljeničke populacije došla do samog ruba egzistencije. Učestale su ovrhe, deložacije, blokade, došlo je do nekad nezamislivih situacija da djedovi i bake moraju podmirivati troškove svoje djece,  pa čak i unučadi, te sve češće plaćati njihove ovrhe ili alimentacije.

Rezultat je više nego jasan: umirovljenička se populacija našla usred procesa smanjenja ili čak gubljenja svojih ekonomskih prava, a to znači da ti naši građani gube slobodu, stečevinu zajamčenu Ustavom.

Blago porasli osobni odbitak, odnosno neoporezivi dio mirovine sa 3.400 na 3.800 kuna, nije se pokazao osobitim probitkom, jer se od njega odbija porez i prirez, dodatno zdravstveno osiguranje, pa čak ni umirovljenička srednja klasa nije dobila potrošački vjetar u leđa.

Drukčiji indeks za usklađivanje mirovina?

U okviru svojeg nastojanja da ukloni posljedice nastale primjenom postavki indeksiranja koje primjenjuje aktualna vlast, SUH je pokrenuo akciju da se za potrebe izračuna potrošačke košarice izbace svi proizvodi koje umirovljenička populacija ne kupuje. Takva inicijativa za sada nije naišla na pozitivan odaziv u redovima onih kojima je upućena. Umjesto da se kreira stručni tim koji bi ispitao mogućnost izračuna takvog umirovljeničkog potrošačkog indeksa, održano je predavanje članovima Nacionalnog vijeća za umirovljenike i starije osobe o postojećoj metodologiji.

Kako najavljeni rast BDP-a u idućoj godini od 0,2% ne osigurava nikakav bitan pozitivan pomak u gospodarskim kretanjima koja utječu na umirovljenički sustav i usklađivanje mirovina, pred SUH-om se i u idućoj godini nalazi izazov nastavka borbe za očuvanje prava umirovljenika, katkad i kao zadnja linija obrane za više od 1,2 milijuna građana ove zemlje.

No borba za ekonomska prava umirovljenika, bez obzira do koje su razine dosad pala, nije samo potrošačko pitanje, nego prije svega pitanje digniteta.