UVODNA RIJEČ

Nada je san budnih

Piše: Igor Knežević

     Nada u bolje sutra nešto je što većinu ljudi ne napu­šta tijekom cijelog života. Bez obzira na godine, u ljudskoj je naravi vjerovati kako će postati slavni ili bogati ili uspješni u poslu, imati dostojna primanja, dobiti na lotu, moći priuštiti sebi i djeci ljetovanje i slično. Dakako, kako čovjek stari, mijenjaju mu se želje i nade u nešto, ali u pravilu i onaj najsiromašniji čovjek uvijek ima nadu da će mu biti bolje. Nada je zapravo jedina ispravna, jer čo­vjeka stalno održava pozitivnim, jer bi u suprotnom život u negativnosti i nezadovoljstvu bio poguban za zdravlje i život čovjeka. Nada i pozitivno razmišljanje uspješan su evolucijski alat, iako naravno često nemaju nikakve veze s realnošću.

     Manje uživamo u onome što smo postigli, nego u onome čemu se nadamo, kazao je jednom prilikom veliki francu­ski mislilac Jean Jacques Rousseau. No, ne gledaju ljudi ružičasto samo u budućnost, već često i u prošlost, kada neke negativne događaje minimaliziraju ili ih pokušavaju zaboraviti, a prisjećaju se samo lijepih trenutaka i stvari. Realnost života je da uvijek može biti gore nego što je bilo, ali i bolje. No, da bi bilo bolje, ljudi se uglavnom moraju dobro potruditi i zaslužiti svoju sreću. A za to su potrebne promjene. I zato su se stari probudili. Barem većina njih.

     U slučaju hrvatskih umirovljenika, od kojih njih većina živi ispod linije siromaštva, promjene nikako da se dogode. Ali zato uvijek postoji nada. Tako su malu nadu umirovlje­nicima donijeli nedavno održani lokalni izbori, u kojima su se pojavile neke nove, mlade snage, koje su u nekoliko hrvatskih gradova i općina obećale da će riješiti probleme korupcije, pogodovanja, lošeg standarda starijih osoba, nedostatka kapaciteta u domovima za starije.

     Ali, zato je tu nada. Ne treba biti preoptimističan i očekivati čuda i da će sve što su novoizabrani političari obećali biti napravljeno. Niti da će se to moći ostvariti u nekom brzom roku, ako se uopće ostvari. Kada bi nove mlade političke snage ispunile i trećinu svojih obećanja, to bi svakako bio pomak ka uređenijoj državi i posljedično bi bilo više novca na raspolaganju za najpotrebitije. Većina umirovljenika glasala je za ove promjene na izborima, što je svakako pohvalno, ali i rizično. Jer ako se biraju jedni te isti koji održavaju trenutnu situaciju, kako im onda može biti bolje. No, ne zaboravimo, može im biti i gore nakon ovih izbora. No, upravo zbog nade, umirovljenicima je već sada bolje i tako će biti bar neko vrijeme, pa se rizik zasad isplatio, a možda i potraje, tko zna. Nadajmo se!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Usvojena rezolucija solidarnosti i ravnopravosti među generacijama:

Zaposleni radnici, primjerene plaće i dostojanstvene mirovine

1. Kriza društvenog modela u Hrvatskoj dovela je do nestanka srednje klase, povećanja socijalnih nejednakosti, masovne nezaposlenosti i rastućeg siromaštva. Prosječna mirovina radnika koji su mirovine stekli radom, iznosi samo 2.234 kune, dok relativna vrijednost prosječne mirovine u odnosu na prosječnu plaću iznosi samo 40 posto, što Hrvatsku smješta među četiri zemlje na dnu europske ljestvice, te na dno liste zemalja u okruženju. Suprotno tome, po siromaštvu su pripadnici starije populacije pri vrhu ljestvice, iza Cipra i Bugarske, jer je svaki treći ušao u zonu siromaštva i socijalne isključenosti.

SSSH oštro zahtijeva da se razvojnim programima, programima sigurnog i dostojanstvenog zapošljavanja, popravi odnos od jednog umirovljenika naprema 1,2 radnika kako bi umirovljeni radnici živjeli dostojno svoga minuloga rada i u socijalnoj dobrobiti. Iz istih razloga SSSH zagovara zaustavljanje fleksibilizacije tržišta rada i zapošljavanja po fleksibilnim oblicima rada, jer na fragmentiranom i nesigurnom radu i dugim periodima nezaposlenosti, mirovinski fondovi ne mogu uprihoditi sredstva dostatna  za održive i adekvatne mirovine.

2. Dok Europska unija kroz Bijelu knjigu o mirovinama  pokušava razviti koncepte koji su, prije svega, utemeljeni na javnom sustavu međugeneracijske solidarnosti (prvi stup), dopunski ojačanom zapadnoeuropskim modelom profesionalnih mirovina, dobrovoljnog tipa i ugovorenih kolektivnim ugovorima među socijalnim partnerima, Hrvatska čvrsto ostaje vjerna modelu obvezatne kapitalizirane štednje (drugi stup), promoviranom početkom devedesetih godina prošlog stoljeća od strane međunarodnih financijskih institucija. Hrvatsku ne zanima dvojbena isplativost i rizičnost takva modela, iako su od njega već odustale brojne zemlje (Poljska, Slovačka, Mađarska),  druge su ga zamrznule, a Slovenija i Češka ga nisu niti uvele!

SSSH upozorava da Vladini dužnosnici zastrašuju javnost porukama  umirovljenicima i radnicima „kako se sustav generacijske solidarnosti za njihovu generaciju 'igra zadnji puta' u novijoj hrvatskoj povijesti, jer slijede nova pravila po kojima će se mirovinu morati zaraditi na drugi način, a ne kroz sustav međugeneracijske solidarnosti“. Takve izjave, suprotne europskom duhu i vrijednostima, unose nemir i nesigurnost među zaposlene, jer se najavljuje individualizacija rizika starosti i siromaštva kao neoliberalni koncept neprimjeren hrvatskim htijenjima i zakonima. SSSH čvrsto podržava europski koncept javnog mirovinskog stupa međugeneracijske solidarnosti kao temelja mirovinskom sustavu.

3. Umirovljeni radnici se u Hrvatskoj percipiraju kao društveni teret, a k tome su često diskriminirani s osnova dobi. Stariji radnici teško dolaze do posla, a nerijetko se prinudno šalju u prijevremenu mirovinu. Produljivanjem dobi za umirovljenje na 67 godina, k tome i bez uporišta u demografskim pokazateljima, ugrožava se mogućnost zapošljavanja rastućeg broja nezaposlenih.  Starenje je individualan proces, ne stare svi pojedinci na jednaki način, a to se ovakvim prijedlozima ne uvažava, već se teži penalizaciji pojedinaca koji neće biti sposobni raditi do zakonske dobi umjesto da se duži ostanak u svijetu rada stimulira.

SSSH,  prije donošenja odluke o mogućem produljenju dobi za umirovljenje, zahtijeva analitičke podloge s dugoročnim projekcijama, vodeći računa, pored ostalog, i o uvjetima rada i specifičnostima nekih profesija  (naime, podloge za odluku moraju biti stručno utemeljene, sukladno očekivanom trajanju života u dobrom zdravlju, a ne po automatizmu ili nalozima međunarodnih financijskih institucija). SSSH podržava stimulaciju dužeg ostanka u svijetu rada, kao i mjere  aktivnog starenja. SSSH posebice inzistira na suzbijanju prakse masovnog upućivanja radnika u prijevremenu mirovinu prigodom zbrinjavanja viška zaposlenih, jer to stvara goleme društvene troškove. Također, upozorava da se umirovljenici ne smiju koristiti kao jeftinija zamjena za radnike.