UVODNA RIJEČ

Nada je san budnih

Piše: Igor Knežević

     Nada u bolje sutra nešto je što većinu ljudi ne napu­šta tijekom cijelog života. Bez obzira na godine, u ljudskoj je naravi vjerovati kako će postati slavni ili bogati ili uspješni u poslu, imati dostojna primanja, dobiti na lotu, moći priuštiti sebi i djeci ljetovanje i slično. Dakako, kako čovjek stari, mijenjaju mu se želje i nade u nešto, ali u pravilu i onaj najsiromašniji čovjek uvijek ima nadu da će mu biti bolje. Nada je zapravo jedina ispravna, jer čo­vjeka stalno održava pozitivnim, jer bi u suprotnom život u negativnosti i nezadovoljstvu bio poguban za zdravlje i život čovjeka. Nada i pozitivno razmišljanje uspješan su evolucijski alat, iako naravno često nemaju nikakve veze s realnošću.

     Manje uživamo u onome što smo postigli, nego u onome čemu se nadamo, kazao je jednom prilikom veliki francu­ski mislilac Jean Jacques Rousseau. No, ne gledaju ljudi ružičasto samo u budućnost, već često i u prošlost, kada neke negativne događaje minimaliziraju ili ih pokušavaju zaboraviti, a prisjećaju se samo lijepih trenutaka i stvari. Realnost života je da uvijek može biti gore nego što je bilo, ali i bolje. No, da bi bilo bolje, ljudi se uglavnom moraju dobro potruditi i zaslužiti svoju sreću. A za to su potrebne promjene. I zato su se stari probudili. Barem većina njih.

     U slučaju hrvatskih umirovljenika, od kojih njih većina živi ispod linije siromaštva, promjene nikako da se dogode. Ali zato uvijek postoji nada. Tako su malu nadu umirovlje­nicima donijeli nedavno održani lokalni izbori, u kojima su se pojavile neke nove, mlade snage, koje su u nekoliko hrvatskih gradova i općina obećale da će riješiti probleme korupcije, pogodovanja, lošeg standarda starijih osoba, nedostatka kapaciteta u domovima za starije.

     Ali, zato je tu nada. Ne treba biti preoptimističan i očekivati čuda i da će sve što su novoizabrani političari obećali biti napravljeno. Niti da će se to moći ostvariti u nekom brzom roku, ako se uopće ostvari. Kada bi nove mlade političke snage ispunile i trećinu svojih obećanja, to bi svakako bio pomak ka uređenijoj državi i posljedično bi bilo više novca na raspolaganju za najpotrebitije. Većina umirovljenika glasala je za ove promjene na izborima, što je svakako pohvalno, ali i rizično. Jer ako se biraju jedni te isti koji održavaju trenutnu situaciju, kako im onda može biti bolje. No, ne zaboravimo, može im biti i gore nakon ovih izbora. No, upravo zbog nade, umirovljenicima je već sada bolje i tako će biti bar neko vrijeme, pa se rizik zasad isplatio, a možda i potraje, tko zna. Nadajmo se!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

DRUGI MIROVINSKI STUP: Koju kategoriju rizika izabrati

U čemu je sličnost propagande u mirovinskoj reformi II. mirovinskog stupa s propagandom u pretvorbi i privatizaciji? Nema suštinske razlike nema. Ista ih je majka rodila.

Piše: Ivo Marijanović, predsjednik Odbora  SUH-a za mirovinska prava i sustav

Mirovinska reforma  pretočena je u zakonske okvire i za Vladu i Sabor očito je završena. Usvojeni su svi „potrebni“ zakoni koji kroje mirovinska prava iz drugog mirovinskog stupa, kako postojećih umirovljenika, tako i osiguranika koji će mirovinu ostvariti u budućnosti: Zakon o obaveznim mirovinskim fondovima, Zakon o dobrovoljnim mirovinskim fondovima, Zakon o mirovinskim društvima i Zakon o mirovinskim osiguravajućim društvima.

Kakvu će mirovinu dobiti? Tko doživi, vidjet će.

Hrvatski sabor donio je gore navedene zakone ne uvažavajući  pritom nikakve primjedbe, argumente i prijedloge socijalnih partnera, niti Sindikata umirovljenika Hrvatske.

Predlagač je dopustio da se stajališta unesu na web stranicu Ministarstva rada i mirovinskog sustava i time je, kao, sve saslušao; time je, kao, organizirao „raspravu“ i zatim sve odbio i bacio u koš.

Nažalost, samo je Sindikat umirovljenika (i nešto malo je to učinila Stranka laburista) upozoravao,  na posljedice primjene novih zakonskih rješenja u  mirovinskom sustavu, kako u prvom a naročito u drugom mirovinskom stupu.  Sindikat umirovljenika nije problematizirao predložena rješenja „iz palca“, nego je podacima i analizama,  kao i usporedbama sa drugim zemljama,  ukazivao na pogubnost predloženih rješenja čije će posljedice dugoročno biti štetne, kako za umirovljenike tako i za državne financije. No, ova je Vlada slaba. Ova se Vlada boji bankarskog sektora koji mirovinskim fondovima upravlja u svoju korist, u korist svojih fond-menadžera i svoga portfelja.

Šteta i rizik

SUH je javno istupao sa svojim saznanjima Saboru, Vladi, Predsjedniku Republike, javnosti, kako dopisima, tako i preko svih pisanih i elektronskih medija. Ukazalo se na  štetan utjecaj primjene  modela obaveznog drugog mirovinskog II. stupa i to:

  • - šteta za postojeće umirovljenike (kroz smanjenje doprinosa  sa 20% na 15% za mirovine temeljne    na  generacijskoj solidarnosti (prvi mirovinski stup) čime nedostaje 5 do 10 mlrd. kuna  za isplatu aktualnih mirovina;
  • - šteta za buduće umirovljenike koji će mirovinu ostvarivati iz prvog i drugog mirovinskog stupa, čije će mirovine biti znatno niže od mirovina samo iz prvog mirovinskog stupa, i to za sve radnike/osiguranike čija je plaća niža od 1000€.
  • - šteta za državni proračun  kroz duplicirani trošak i to: jednom zbog umanjenja stope doprinosa prvog mirovinskog stupa (5%),  i usmjeravanja u drugi stup, a drugi puta radi  nedostatka tih sredstava za aktualne mirovine.          

Nažalost, podrške i razumijevanja nije bilo ni od velikih radničkih sindikata.Teško je shvatiti da se sindikati zaboravljaju boriti za radnike i kad odu u mirovinu. Zanima ih samo visina i sigurnost plaća, ali raspodjela izdvajanja iz plaća kao da im nije bitna. Neki čelnici središnjica čak su skloni javno podržati usvojeni model drugog stupa temeljen na interesima financijskog lobija i sadašnje vladajuće garniture, bez ijednog  relevantnog argumenta temeljenog na činjenicama. Neznanje ili interes?

Propaganda za novi model mirovinskog sustava odnosno drugi mirovinski stup slična je propagandi modela pretvorbe i privatizacije, s poznatim ishodom bogaćenja dvjestotinjak odabranih obitelji. I kod privatizacije i kod drugog mirovinskog stupa, predloženi model je zamotan u celofan prosperiteta, blagostanja i sigurnosti za radnike  i umirovljenike. Doduše ne odmah, nego u budućnosti. U pretvorbi  su to  bile dionice, za koje su se čak dizali i krediti, jer „želimo imati svoje vlasništvo koje će osigurati budućnost pokoljenjima“. Nakon što su tvornice propale, nema dionica, nema radnih mjesta, nema budućnosti.

Mađioničari iz pretvorbe

Pa gdje je nestala imovina? Imovina je u financijskom sektoru (sjetimo se da je prije nekoliko godina na mnogim ogradama bivših propalih i ovršenih poduzeća stajala tabla poznate banke iz sudskih procesa); imovina je kod pojedinih moćnika bliskih ondašnjoj političkoj vrhuški, „herojima pretvorbe i privatizacije“ - današnjim „tajkunima“ koji žive u vilama i dvorcima, a posluju s kreditima.

U čemu je sličnost propagande u mirovinskoj reformi II. mirovinskog stupa s propagandom u pretvorbi i privatizaciji? Nema suštinske razlike nema. Ista ih je majka rodila.

I danas čujemo samo hvalospjeve lobista (bilo bankarskih, bilo „plaćeničkih“). Govori se o brizi za vlastitu budućnost kroz plasman vlastitog stvarnog mirovinskog novca u dionice. Plasiranje stvarnog novca u virtualni.  

Kamo se novac plasira?

Do sada 75% u državne obveznice, ostalo u dionice referentnih društava i nešto malo slobodno. Kolika je sigurnost tako plasiranog novca. Relativno velika, odnosno toliko, koliko je sigurna  sama država i njezine obveznice.

No, nove zakonske promjene donijele su nove brige. Donijele su više slobode  (bankarskim) fondovima za plasmane  radničkog novca na tržišta kapitala. Rezultati (ili bolje reći - posljedice) tih plasmana  novca osiguranika vidjeti će se za deset i više godina, a pojedinac će posljedice spoznati kad ostvari pravo na mirovinu.

Do tada će se zaboraviti tko je i za što lobirao, tko je i što predlagao, kojem je političkom miljeu pripadao.

A što će biti u slučaju kraha fondova radi lošeg i rizičnog ulaganja ili ne daj bože likvidacije? Pa, Bože moj, to je rizik posla u koji ste dragovoljno sami ušli i odlučili u kojem ćete stupnju rizičnosti štedjeti. Izgubili ste dionice u pretvorbi kao radnici, pa možete izgubiti i dio mirovine kao budući umirovljenici, zašto ne?!

Kreće – „casino“ ekonomija

Sada se do 7. kolovoza ove godine  svih 1.700.000 osiguranika-ulagača mora opredijeliti za jednu od tri mogućnosti rizika ulaganja i dati naputak svojem fondu u koju kategoriju rizika želi:

  • - kategorija „A“ - vrlo rizična ulaganja, ali i viska dobit kad se ostvari. To je ulaganje u dionice pojedinih tvrtki u zemlji i inozemstvu za koje se procjenjuje da će dati najbolju dobit. Ali i čiji je rizik od promašaja i kraha velik. Ova kategorija je namijenjena mlađim zaposlenicima i ulagačima.
  • - kategorija „B“ - umjereno rizična ulaganja u dionice i obveznice sa sigurnijim ulaganjima, ali i manjom dobiti. Ova kategorija je namijenjena  ulagačima koji se na vrijeme ne opredijele za bili koji fond, nego se automatski  određuju za „B“.
  • - kategorija „C“ - najsigurnija ulaganja u državne obveznice namijenjena ulagačima starijima od 60 godina.

O fondovima i rizicima  u posljednje vrijeme dosta je pisano u medijima, a Jutarnji list od 23. lipnja objavio je na šest stranica detaljne upute za osiguranike-ulagače iz drugog mirovinskog stupa.

Sindikat umirovljenika nije pozvan da zaposlenima (koji imaju svoje krovne sindikalne organizacije) objašnjava terminologiju fondova i preporuke za koje rizike ulaganja da se odluče, iako čvrsto ostaje na stajalištu da drugi mirovinski stup treba biti dragovoljan, a ne obavezan, te da svi dosadašnji članovi drugog mirovinskog stupa trebaju dobiti pravo povratka u I. mirovinski stup, kao bitno sigurniju opciju za očuvanje svoje mirovine. Ipak, ako vas potomci priupitaju koji stupanj rizičnosti da odaberu, recite im neka glasaju za one koji će ukinuti drugi stup kao obavezan. A izbori su uskoro.