UVODNA RIJEČ

Nada je san budnih

Piše: Igor Knežević

     Nada u bolje sutra nešto je što većinu ljudi ne napu­šta tijekom cijelog života. Bez obzira na godine, u ljudskoj je naravi vjerovati kako će postati slavni ili bogati ili uspješni u poslu, imati dostojna primanja, dobiti na lotu, moći priuštiti sebi i djeci ljetovanje i slično. Dakako, kako čovjek stari, mijenjaju mu se želje i nade u nešto, ali u pravilu i onaj najsiromašniji čovjek uvijek ima nadu da će mu biti bolje. Nada je zapravo jedina ispravna, jer čo­vjeka stalno održava pozitivnim, jer bi u suprotnom život u negativnosti i nezadovoljstvu bio poguban za zdravlje i život čovjeka. Nada i pozitivno razmišljanje uspješan su evolucijski alat, iako naravno često nemaju nikakve veze s realnošću.

     Manje uživamo u onome što smo postigli, nego u onome čemu se nadamo, kazao je jednom prilikom veliki francu­ski mislilac Jean Jacques Rousseau. No, ne gledaju ljudi ružičasto samo u budućnost, već često i u prošlost, kada neke negativne događaje minimaliziraju ili ih pokušavaju zaboraviti, a prisjećaju se samo lijepih trenutaka i stvari. Realnost života je da uvijek može biti gore nego što je bilo, ali i bolje. No, da bi bilo bolje, ljudi se uglavnom moraju dobro potruditi i zaslužiti svoju sreću. A za to su potrebne promjene. I zato su se stari probudili. Barem većina njih.

     U slučaju hrvatskih umirovljenika, od kojih njih većina živi ispod linije siromaštva, promjene nikako da se dogode. Ali zato uvijek postoji nada. Tako su malu nadu umirovlje­nicima donijeli nedavno održani lokalni izbori, u kojima su se pojavile neke nove, mlade snage, koje su u nekoliko hrvatskih gradova i općina obećale da će riješiti probleme korupcije, pogodovanja, lošeg standarda starijih osoba, nedostatka kapaciteta u domovima za starije.

     Ali, zato je tu nada. Ne treba biti preoptimističan i očekivati čuda i da će sve što su novoizabrani političari obećali biti napravljeno. Niti da će se to moći ostvariti u nekom brzom roku, ako se uopće ostvari. Kada bi nove mlade političke snage ispunile i trećinu svojih obećanja, to bi svakako bio pomak ka uređenijoj državi i posljedično bi bilo više novca na raspolaganju za najpotrebitije. Većina umirovljenika glasala je za ove promjene na izborima, što je svakako pohvalno, ali i rizično. Jer ako se biraju jedni te isti koji održavaju trenutnu situaciju, kako im onda može biti bolje. No, ne zaboravimo, može im biti i gore nakon ovih izbora. No, upravo zbog nade, umirovljenicima je već sada bolje i tako će biti bar neko vrijeme, pa se rizik zasad isplatio, a možda i potraje, tko zna. Nadajmo se!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 


 

Nedostatak odjela za demenciju

     U gradskim domovima za starije djeluju tri Odjela za Alzheimer i ostale demencije, a jedan se nalazi u Domu Maksimir. Odjel je otvoren prije 10 godina i ima kapacitet od 10 kori­snika. Njega i skrb o tim osobama je odlična, ističe glavna sestra Ćurić, jer s tim osobama radi cijeli tim ljudi, medicinske sestre, njegovatelji, socijalni radnici, fizioterapeuti, a prije pandemije su dolazili i volonteri.

     „Ljudima s demencijom cijeli dan je osmišljeno ispunjen s različitim sadržajima, od individualne i grupne gimnastike, rada s loptom, pa do kulinarske radionice, što je prekrasna stvar, kad vidite kako se gospođe prisjećaju kako se guli jabuka, rade cijeli recept, i na kraju pojedu taj kolač. S obzirom da su procjene da je u Hrvatskoj preko 90 tisuća oboljelih od demencije dobro bi došlo da se otvori još ovakvih odjela", kaže Ćurić.

     Cijeli tim mora proučiti biografiju dementnih osoba poput toga koji su bili hobiji osobe, s čim se umirivala, je li doživila nasilje, kako bi mogli bolje s njom raditi. Koriste se različite provjerene metode kojim se olakšava rad i komunikacija s takvim osobama, a dom pruža i multisenzornu terapiju, odnosno ima sobu u kojoj pomoću nježne svjetlosti, umirujućih zvukova i opuštajućeg mirisa i dodira umiruje korisnike i smanjuje im agitaciju. Prostori tog odjela su prilagođeni osobama s demencijom, tako primjerice imaju udoban namještaj, zaobljene rubove, WC školjku u boji i sl. Svaki dementni korisnik slobodno se kreće, što je jako bitno kako ne bi osjećali isključenost iz zajednice, no zato imaju narukvice koje ugodno zapište u slučaju da ta osoba izađe van iz doma.