UVODNA RIJEČ

Nada je san budnih

Piše: Igor Knežević

     Nada u bolje sutra nešto je što većinu ljudi ne napu­šta tijekom cijelog života. Bez obzira na godine, u ljudskoj je naravi vjerovati kako će postati slavni ili bogati ili uspješni u poslu, imati dostojna primanja, dobiti na lotu, moći priuštiti sebi i djeci ljetovanje i slično. Dakako, kako čovjek stari, mijenjaju mu se želje i nade u nešto, ali u pravilu i onaj najsiromašniji čovjek uvijek ima nadu da će mu biti bolje. Nada je zapravo jedina ispravna, jer čo­vjeka stalno održava pozitivnim, jer bi u suprotnom život u negativnosti i nezadovoljstvu bio poguban za zdravlje i život čovjeka. Nada i pozitivno razmišljanje uspješan su evolucijski alat, iako naravno često nemaju nikakve veze s realnošću.

     Manje uživamo u onome što smo postigli, nego u onome čemu se nadamo, kazao je jednom prilikom veliki francu­ski mislilac Jean Jacques Rousseau. No, ne gledaju ljudi ružičasto samo u budućnost, već često i u prošlost, kada neke negativne događaje minimaliziraju ili ih pokušavaju zaboraviti, a prisjećaju se samo lijepih trenutaka i stvari. Realnost života je da uvijek može biti gore nego što je bilo, ali i bolje. No, da bi bilo bolje, ljudi se uglavnom moraju dobro potruditi i zaslužiti svoju sreću. A za to su potrebne promjene. I zato su se stari probudili. Barem većina njih.

     U slučaju hrvatskih umirovljenika, od kojih njih većina živi ispod linije siromaštva, promjene nikako da se dogode. Ali zato uvijek postoji nada. Tako su malu nadu umirovlje­nicima donijeli nedavno održani lokalni izbori, u kojima su se pojavile neke nove, mlade snage, koje su u nekoliko hrvatskih gradova i općina obećale da će riješiti probleme korupcije, pogodovanja, lošeg standarda starijih osoba, nedostatka kapaciteta u domovima za starije.

     Ali, zato je tu nada. Ne treba biti preoptimističan i očekivati čuda i da će sve što su novoizabrani političari obećali biti napravljeno. Niti da će se to moći ostvariti u nekom brzom roku, ako se uopće ostvari. Kada bi nove mlade političke snage ispunile i trećinu svojih obećanja, to bi svakako bio pomak ka uređenijoj državi i posljedično bi bilo više novca na raspolaganju za najpotrebitije. Većina umirovljenika glasala je za ove promjene na izborima, što je svakako pohvalno, ali i rizično. Jer ako se biraju jedni te isti koji održavaju trenutnu situaciju, kako im onda može biti bolje. No, ne zaboravimo, može im biti i gore nakon ovih izbora. No, upravo zbog nade, umirovljenicima je već sada bolje i tako će biti bar neko vrijeme, pa se rizik zasad isplatio, a možda i potraje, tko zna. Nadajmo se!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

UDOMITELJI STARIJIH OSOBA

Mladi bračni par velikog srca

 

     Tek tri posto populacije starije od 65 godina u Hrvatskoj je smješteno u domove za starije oso­be i institucije, te je ta potkapacitiranost dovela do toga da se starije osobe sve češće smještaju i u udomiteljske obitelji. Riječ je o praksi koja ne postoji u drugim državama, ali kod nas postoji kako bi se starijim osobama u potrebi ipak pružila skrb. Odlučili smo posjetiti jednu takvu udomiteljsku obitelj, ali ne bilo kakvu, već vrlo mladu, koja uz to prihvaća isklju­čivo starije osobe s psihičkim problemima, one koje rijetko tko želi udomiti. Vrata svog doma u Sesveta- ma otvorili su nam Pavao Alexander Gruzinov (33) i njegova supruga Marina (30) koji imaju troje male djece, Leonida (7), Sašu (4) i Bellu (2). Gruzinovi se bave udomiteljstvom od 2016. godine.

     U posjet smo došli s pozitivnim mislima, ali i s opre­zom kao neka vrsta inspekcije javnosti da vidimo u kakvim uvjetima korisnici žive i kakvu im skrb pružaju udomitelji. Mnogi misle da udomitelji zarađuju neki veliki novac ili da možda nedovoljno skrbe o korisnici­ma, no ovaj mladi bračni par vrlo brzo nas je oduševio. Od prvog kontakta s Pavlom na ulazu u kuću, a zatim i s Marinom, osjetili smo toplinu i brižnost, a dakako ono najvažnije, i njihovih petero korisnika kazali su nam i pokazali da imaju jako dobar odnos sa svojim udomiteljima.

Primaš potrebite u svoj dom

      „Motivacija nam je bila struka, jer i supruga i ja godinama skrbimo o ljudima, ali i to što oboje dolazimo iz tradicionalnih zagrebačkih obitelji, u kojima se skrbi za svoje bake i djedove i oni često žive u istoj kući. Nama je to normalna situacija. Ja godinama radim u bolnici i upoznat sam s problemom smještaja i skrbi starijih osoba tako da nam je i to bio razlog zašto smo se odlučili baviti udomiteljstvom.

     Velika prednost Gruzinovih je što je Pavao medicinski teh­ničar i radi na hitnom bolničkom prijemu u bolnici u Dubravi posljednjih 13 godina, a Marina je bila njegovateljica, a sada je domaćica te su idealan spoj za biti udomitelji. No, priznaju kako u početku nije sve baš išlo glatko.

     „Velika je to odgovornost, primaš ljude u svoj dom o kojima se moraš brinuti, ima ih svakakvih profila, od skitnica do osoba koje su bile vrlo uspješne u životu, ali se nema tko brinuti o njima. U početku nam je bilo teško. Recimo jedna korisnica je doslovno nokautirala Marinu, jedna ju je ugrizla. No, nikad ni­koga nismo odbili. Ali imali smo i slučaj čovjeka koji se doslovno zadržao dva sata kod nas. Jednostavno je živio kao beskućnik i nije htio živjeti pod krovom, otuširao se, ručao, i vratio na cestu".

     Gruzinovi su za korisnike uredili 97 kvadrata kuće u prize­mlju, gdje imaju tri sobe, dnevni boravak, kuhinju i sanitarni čvor. Obitelj pak živi na prvom katu s djecom. Trenutno ima­ju maksimalan broj, pet korisnika, tri muškarca i dvije žene, a nekad su imali i šest korisnika, no nakon tragedije u domu u Andraševcu promjenom zakona taj se broj smanjio na četiri korisnika plus jedan korisnik u kriznim situacijama, koji čeka dok se ne oslobodi mjesto u domu.

Puno ljudi na čekanju

     No, kako nam kaže Pavao, oko 2.000 zahtjeva korisnika za udomljenje u obiteljima je na čekanju. Njegova supruga Marina na to nam kaže kako u pravilu ne prođu niti 24 sata od smrti nekog njihovog korisnika, a iz Centra za socijalnu skrb ih već zovu da im stiže novi korisnik. U pet godina bavljenja ovim poslom, udomili su oko 20 osoba, i riječ je u pravilu o starijim osobama s psihičkim problemima.

     „Ne moraju biti psihički bolesni, ali kod nas je većina s psihičkim dijagnozama. Takvi ljudi su danas stigmatizirani, jer imaju šizofreniju, depresiju, poremećaje ličnosti. Ljude koji se bave udomiteljstvom je u pravilu strah, no mene osobno nije, jer se na poslu u bolnici susrećem s takvim ljudima i znam procedure i postupanja", govori nam Pavao.

     Na upit boje li se za sigurnost djece, supružnici odgo­varaju - nimalo. „Ljudi nas to često pitaju, ali stvarno se ne bojimo. I korisnici i djeca su pod našim stalnim nadzorom. Ako vidimo da nekom korisniku smetaju djeca, onda se ne druže, ali to je stvarno rijetko. U pravilu svi vole djecu, i vole se s njima igrati, jer ih podsjećaju na unuke. Recimo, imali smo baku Mariju koja je bila predivna žena, podsjećala me na moju baku i Pavla na njegovu. Stvarno je obožavala našu djecu, i ponašala se prema njima kao da im je baka", kaže nam Marina.

     U pet godina umrlo im je sedmero osoba. Razlog je što njihov dom služi i kao neka vrsta hospicija, gdje dolaze teško bolesne osobe s neizlječivim bolestima. Jedna od sadašnjih korisnica je upravo takav slučaj, došla je prije šest mjeseci i ostalo joj je nekoliko tjedana života, zbog čega je Pavao pozvao svećenika da odradi posljednju pomast. Ta 86-godiš- nja baka je vidno slaba i jede na cjevčicu, ali u komunikaciji s Pavlom se vidi da ga doista poštuje te da ima dobru skrb.

     U drugoj sobi leži dvoje nepokretnih starijih muškaraca, jedan je izgubio moć govora, ali nam zadovoljno maše, dok drugi slabo i malo priča, ali nam je kazao da je zadovoljan sa skrbi koju dobiva. Samo na presvlačenje i mijenjanje pelena ovih triju korisnika/ca Gruzinovi dnevno potroše tri sata.

Slave blagdane, rođendane

     U dnevnom boravku smo malo popričali sa dvoje po­kretnih korisnika. Žena od 52 godine nam govori kako kod Gruzinovih živi oko pet godina i da je jako zadovoljna.

     „Slažem se dobro sa svim korisnicima, slavimo skupa ro­đendane. Pavao i Marina su dobri i paze na nas. Inače imam obitelj, troje djece i jednu unuku. Dane provodim uglavnom šetajući okolo, volim se kretati, gledam televiziju i sapunice", govori nam s vidno zadovoljnim izrazom lica.

     Na drugom kauču sjedi 63-godišnjak koji kaže da je također zadovoljan.„Sve je čisto, normalno, dobro, svi se slažemo, su­rađujemo. Domaćini su, nemam riječi za njih, ljudi su uljudni, poštuju nas i mi njih, svi smo dobro, svi se slažemo", kaže nam, na što korisnica dobacuje „volimo se i šaliti".

     Božić, Uskrs, rođendani, sve se slavi, i svi korisnici dobiju poklone, a za rođendan im Marina napravi i tortu. Pavao nam pokazuje video gdje korisnici pjevaju karaoke koje im je kupio. Korisnicima društvo pravi i kuja Fora, koju su toliko zavoljeli da je s vremenom preselila kod njih u prizemlje.

     Ono što je veliki problem za Gruzinove je što zadnjih pet godina nisu otišli na nijedan odmor zajedno. Naime, netko uvijek mora paziti na korisnike, tako da odlasci na more, dječje rođendane, slavlja, su uvijek s jednim roditeljem.

     „Prijatelji su se već naviknuli da ako se žele družiti s nama moraju doći kod nas. Srećom imamo roštilj ispred kuće, pa im to ne pada teško", smije se Pavao.

Prehrana kao u vojsci

     Na to smo ih upitali što korisnici jedu.

      „Sve što i mi. Kad kuhamo, kuhamo za nas sve, što mi jedemo, jedu i oni. To je kao u vojsci, veliki lonac. Frižider im je također uvijek pun, ako je netko gladan da može jesti kad god hoće, što hoće. Mi imamo u ormaru veliku policu punu slatkiša, i korisnici isto imaju veliku policu sa slatkišima. I doista jako vole slatkiše. I općenito su kao djeca. Znaju se svađati oko sitnica, a ako puše i naljutiti se što im centar za socijalnu skrb daje „samo" 100 kuna džeparca mjesečno, jer im to nije dovoljno za cigarete", kaže Marina.

     Gruzinovi su, da bi postali udomitelji prošli proceduru u Centru socijalne skrbi, od psihotestova i informativnih razgo­vora sa socijalnim radnicima i psiholozima, do ispunjavanja minimalnih tehničkih uvjeta koje njihov dom mora imati. No, ništa nisu prepustili slučaju te su, iako nisu obvezni, uveli uz suglasnost korisnika i videonadzor kako bi u svom dnevnom boravku u svakom trenutku mogli vidjeti što se zbiva. Jasno, kamere ne snimaju sanitarni čvor. Ne samo to, imaju i detek­tor dima te uz svaki krevet i zvonce, u slučaju da kome treba pomoć. No, neki korisnici su to znali i iskorištavati.

     „Bio je jedan jako dragi starac, ali znao nas je buditi i po tri puta po noći, bojao se samoće i smrti, a uz sve tablete koje je pio nije mogao spavati."

      Za razliku od domova za starije gdje su inspekcije rijetke, zbog čega se i događaju tragedije poput onih u Andraševcu i Dugom Ratu, Gruzinovi imaju kontrole tri do četiri puta go­dišnje, naravno nenajavljene.

„Nemamo što kriti, dapače i jesam za što strože kontrole i zakone. Ali ljuti me kad javnost napada socijalne radnike kao u zadnje vrijeme. Ti ljudi imaju toliko posla, a nama su na usluzi od 0 do 24. Naš tim za udomiteljstvo je fantastičan, socijalne radnice su požrtvovne pa me smetaju prozivanja".

     Pričaju nam supružnici i kako je jedna korisnica htjela kopati u vrtu, na što su joj rekli da se boje da u slučaju inspekcije bi moglo ispasti da je tjeraju na rad. No, baka je bila uporna pa su popustili i dogovorili se da može saditi cvijeće. Jako su je voljeli, i teško im je pala njezina smrt, dapače Pavao ju je pokušao i reanimirati, ali nije bilo pomoći.

Nije to isplativi biznis

     Gruzinove jako smeta što dio javnosti smatra da udomitelji zarađuju veliki novac. Zato smo ih upitali kolika im je mjesečna zarada, odnosno što im ostane kad od prihoda se oduzmu svi troškovi.

     „Oko četiri i pol do pet tisuća kuna. Ovisi od mjeseca do mjeseca, ali tu negdje. Od novca kojeg dobijemo moramo platiti hranu, odjeću, obuću, gorivo za dvoje pokretnih ko­risnika kad ih vodimo u bolnicu na preglede. Po nepokretne dođe sanitetski prijevoz. Imali smo i jednu korisnicu kojoj smo plaćali nadoplatu za lijek 240 kuna. Od 20-ak korisnika, mislim da ih je samo četvero došlo s nekim koferom, mi im kupujemo odjeću i obuću."

     Gruzinovi po korisniku dobiju 625 kuna naknade te još 1.800 do 2.400 kuna takozvane opskrbnine kojom podmiruju gore spomenute troškove. Iznos opskrbnine varira ovisno je li osoba pokretna, polupokretna, nepokretna itd. Udomiteljstvo definitivno nije isplativ biznis kako neki ljudi misle, a mi smo mišljenja da skrb koju      Gruzinovi pružaju doista ugroženoj po­pulaciji starijih osoba s psihičkim problemima vrijedi barem duplo više, ali smo i uvjereni da većina ljudi ne bi to radila ni da imaju zaradu od 10 tisuća kuna, jer je odgovornost velika, a posao ozbiljan, zahtjevan i ne može ga baš svatko raditi.

     Svjesni smo činjenice da su Gruzinovi možda i jedni od najbo­ljih udomitelja za starije osobe kojih ima oko 1.400 u Hrvatskoj, te da možda pružaju idealiziranu sliku udomiteljstva starijih osoba, i da sigurno među ostalima ima i negativnih primjera, ali oni su definitivno primjer kakvi bi trebali biti udomitelji.

     „Ne gledamo to kroz financije, već da su ti ljudi dio naše obitelji, kad pričam o njima, pričam kao o svojoj baki, djedu. Naša djeca i mi se razvijamo uz njih, kako smo mi njima pot­pora, tako su i oni nama", zaključuju supružnici Gruzinov naše doista ugodno druženje i impresivan dojam koji su ostavili.

Igor Knežević

 

 

RIJEČ TIMA ZA UDOMITELJSTVO:

Pretežak posao humanosti i suosjećanja

     „Odrasle osobe i to stare i nemoćne osobe s kroničnim oboljenjima, pokretne, djelomično pokretne ili nepokretne, kao i osobe sa intelektualnim i mentalnim teškoćama, smještavaju se u udomiteljske obitelji, što je prepoznato kao jedan od prirodnijih oblika skrbi u odnosu na druge institucionalne.

     Udomiteljska obitelj je obitelj koja ima dozvolu za obav­ljanje udomiteljstva izdanu od strane nadležnog Centra za socijalnu skrb, a čine je udomitelj, njegov bračni ili izvanbračni drug i drugi srodnici s kojima udomitelj živi u zajedničkom kućanstvu. Udomiteljska obitelj može imati smještene četiri odrasle osobe (moguće je privremeno smjestiti još jednog korisnika), a udomitelj koji je samac može brinuti o dvije osobe.

     Osobe koje su smještene često imaju i svoje obitelji koje ih posjećuju ili oni odlaze njima u kraću posjetu, nakon čega se vraćaju u udomiteljsku obitelj. Takvo održavanje veza sa obiteljima važno je za zadovoljstvo i mentalno zdravlje smje­štenih osoba.

     Međutim, potrebe za smještajem starijih osoba na području Grada Zagreba uvelike premašuje kapacitete u postojećim udomiteljskim obiteljima te se sva slobodna mjesta odmah popunjavaju, a osobe se često moraju smještavati izvan grada, odnosno daleko od svojih obitelji i poznate okoline, što teško prihvaćaju. Na području   Grada Zagreba u evidenciji Centra za socijalnu skrb Zagreb ukupno imamo 33 udomiteljske obitelji za odrasle osobe i u njima smješteno 112 korisnika, te trenutno nemamo slobodnih kapaciteta.

     Problem je hitni smještaj odraslih osoba, bilo u radno vrijeme socijalnih radnika ili za vrijeme pripravnosti, tijekom poslijepodneva, noći i vikenda, kada se zbog pojedinih hit­nih otpusta starijih osoba iz bolnice ili neke druge potrebe traži njihovo zbrinjavanje, a nema mjesta u udomiteljskim obiteljima. Stoga bi bilo neophodno da ustanove, tj. domovi za starije i nemoćne osobe na području Grada Zagreba osi­guraju nekoliko mjesta za takve hitne slučajeve.

     Interes za udomiteljstvo odraslih osoba u zadnjih nekoli­ko godina jenjava, te nemamo novih udomitelja za odrasle osobe, a nekoliko udomiteljskih obitelji se prestalo baviti udomiteljstvom. Naime, udomiteljstvo podrazumijeva sva­kodnevnu 24 satnu skrb o korisnicima, bez prava na godišnji odmor. Pored toga postojeće opskrbnine i naknade za rad udomitelja nisu dostatno stimulirajuće. Osobe koje se žele baviti udomiteljstvom moraju imati zadovoljavajuće stam­bene uvjete. Stambeni prostor - u jednoj sobi mogu biti smještene dvije odrasle osobe, odnosno za smještaj maksi­malnog broja od 4 osoba udomitelj treba imati dvije sobe. Stoga se udomiteljstvom odraslih uglavnom bave osobe koje imaju obiteljske kuće na rubnim dijelovima grada, a to su uglavnom Sesvete i Dubrava, te Susedgrad i Novi Zagreb", ispričala nam je socijalna radnica Ljiljana Rogić   Šneperger iz Tima za udomiteljstvo CZSS Zagreba.