UVODNA RIJEČ

Nada je san budnih

Piše: Igor Knežević

     Nada u bolje sutra nešto je što većinu ljudi ne napu­šta tijekom cijelog života. Bez obzira na godine, u ljudskoj je naravi vjerovati kako će postati slavni ili bogati ili uspješni u poslu, imati dostojna primanja, dobiti na lotu, moći priuštiti sebi i djeci ljetovanje i slično. Dakako, kako čovjek stari, mijenjaju mu se želje i nade u nešto, ali u pravilu i onaj najsiromašniji čovjek uvijek ima nadu da će mu biti bolje. Nada je zapravo jedina ispravna, jer čo­vjeka stalno održava pozitivnim, jer bi u suprotnom život u negativnosti i nezadovoljstvu bio poguban za zdravlje i život čovjeka. Nada i pozitivno razmišljanje uspješan su evolucijski alat, iako naravno često nemaju nikakve veze s realnošću.

     Manje uživamo u onome što smo postigli, nego u onome čemu se nadamo, kazao je jednom prilikom veliki francu­ski mislilac Jean Jacques Rousseau. No, ne gledaju ljudi ružičasto samo u budućnost, već često i u prošlost, kada neke negativne događaje minimaliziraju ili ih pokušavaju zaboraviti, a prisjećaju se samo lijepih trenutaka i stvari. Realnost života je da uvijek može biti gore nego što je bilo, ali i bolje. No, da bi bilo bolje, ljudi se uglavnom moraju dobro potruditi i zaslužiti svoju sreću. A za to su potrebne promjene. I zato su se stari probudili. Barem većina njih.

     U slučaju hrvatskih umirovljenika, od kojih njih većina živi ispod linije siromaštva, promjene nikako da se dogode. Ali zato uvijek postoji nada. Tako su malu nadu umirovlje­nicima donijeli nedavno održani lokalni izbori, u kojima su se pojavile neke nove, mlade snage, koje su u nekoliko hrvatskih gradova i općina obećale da će riješiti probleme korupcije, pogodovanja, lošeg standarda starijih osoba, nedostatka kapaciteta u domovima za starije.

     Ali, zato je tu nada. Ne treba biti preoptimističan i očekivati čuda i da će sve što su novoizabrani političari obećali biti napravljeno. Niti da će se to moći ostvariti u nekom brzom roku, ako se uopće ostvari. Kada bi nove mlade političke snage ispunile i trećinu svojih obećanja, to bi svakako bio pomak ka uređenijoj državi i posljedično bi bilo više novca na raspolaganju za najpotrebitije. Većina umirovljenika glasala je za ove promjene na izborima, što je svakako pohvalno, ali i rizično. Jer ako se biraju jedni te isti koji održavaju trenutnu situaciju, kako im onda može biti bolje. No, ne zaboravimo, može im biti i gore nakon ovih izbora. No, upravo zbog nade, umirovljenicima je već sada bolje i tako će biti bar neko vrijeme, pa se rizik zasad isplatio, a možda i potraje, tko zna. Nadajmo se!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

   

SPORTSKE (PARA)MIROVINE

Suze „siromaha" Kostelića

 

     Veliku pompu u javnosti izazvala je izjava trofejnog hrvatskog skijaš­kog trenera Ante Kostelića, koji je u nedavnom intervjuu upitao novinara: „Zar tebi nije neugodno da čuješ da ću ja npr. imati penziju od dvije i pol tisuće kuna?", izjavio je ogorčeni Kostelić. Izjava je to koja je problematična na više razi­na. Prije svega, zbog toga što 617 tisuća hrvatskih umirovljenika ili njih 54 posto koji su mirovinu ostvarili prema Zakonu o mirovinskom osiguranju prima manje od 2.500 kuna mirovine. Upućen ili ne, Kostelić je spomenuo upravo iznos pro­sječne mirovine u RH.

     Kostelić se tom izjavom pomalo baha­to izdignuo iznad svih tih umirovljenika koji su vrijedno radili kao radnici, kuhari, konobari, prodavači, zidari, spremačice, profesori, zdravstveni radnici, ali eto kad se priča o „običnim" umirovljenicima, to javnost ne zanima, iako je riječ o stotinama tisuća osoba koje preživljavaju s prihodima koji su manji od hrvatske linije siromaštva koja iznosi 2.710 kuna.

Naknade za medalje

     Svaka profesija je važna i u pravilu svatko u svom poslu radi vrijedno i za­služuje pristojna primanja u starosti. No, eto, zbog toga što je netko popularniji, bilo u ovom slučaju sportaš, ili umjetnik, glazbenik, on ne zaslužuje na temelju tih zasluga i veću mirovinu. Kostelić je nesvje­sno zapravo tražeći bolje uvjete za sebe, skrenuo pozornost, barem onog dijela javnosti kojem je stalo do svih umirov­ljenika, na problem niskih mirovina. Što je još zanimljivije, nakon njegove izjave ga je vrlo brzo demantirao Hrvatski ski­jaški savez koji je objavio da će prema procjenama njegova mirovina iznositi oko 6.700 kuna, s time da on još nije ni podnio zahtjev.

     Cijela priča i Kostelićevo nezadovoljstvo zapravo se zavrtjela zbog tzv. doživotnih naknada za sportaše, na koje u ovom tre­nutku imaju pravo samo vrhunski sportaši koji su osvojili medalje na olimpijskim igrama ili svjetskim prvenstvima, ali ne i treneri. Primjerice, Janica Kostelić kao osvajačica zlatne medalje na olimpijadi kad napuni 45 godina imate će pravo zatražiti naknadu u iznosu od prosječne hrvatske neto plaće, koja sada iznosi oko sedam tisuća kuna, a Ivica Kostelić kao srebrni osvajač će imati pravo na 80 posto tog iznosa. Pravo je to koje im pripada zako­nom, bez obzira primali plaću ili mirovinu.

     To pravo očito želi sada i njihov otac, a ministrica turizma i sporta Brnjac je od­mah najavila tu mogućnost, a potvrdio ju je i ministar rada Aladrović. Teoretski, 82-godišnji Kostelić osim mirovine od 6.700 kuna bi imao i tu dodatnu naknadu, da­kle ukupno 13.700 kuna. Kakav ispravak nepravde za „siromaha" Kostelića!

     Država trenutno za tu vrstu nakna­da isplaćuje 22 milijuna kuna godišnje, a prima ju 218 bivših sportaša. Mnogi nisu zatražili tu naknadu, a imaju na nju pra­vo, a zanimljivo je da ju je zatražio prošle godine i Davor Šuker, koji kao osvajač bronce na Svjetskom prvenstvu ima pravo na 40 posto neto plaće, te prima 2.583 kune mjesečno naknade, iako je u javnost procurio podatak da Šuker kao predsjed­nik HNS-a prima „volontersku" naknadu između 50 i 55 tisuća kuna mjesečno, iako je on ranije tvrdio da ne prima plaću!?

Rješenje postoji

     I rukometni trener Lino Červar stao je u obranu Kostelića, doduše, izjavu je dao još kad je mislio da će Kostelić imati 2.500 kuna mirovine, kazavši da i trenere država treba zbrinuti jer su donijeli toliko radosti narodu zbog sportskih uspjeha, dodavši i da se sam zbrinuo jer prima saborsku mirovinu. Javio se i trofejni vaterpolo tre­ner Ratko Rudić, koji je kazao da prima mirovinu manju od 2.500 kuna i da se ne cijeni dovoljno trenere u našoj zemlji.           No, zašto bi Rudić imao višu mirovinu, ako nije uplaćivao doprinose i stjecao staž u našoj zemlji? Nije rekao da li prima mirovinu i iz drugih zemalja gdje je dugo radio i dobivao dobru plaću.

     Kostelićeve suze ne diraju prosječnog umirovljenika. Utoliko više jer je Kostelić zaboravio napomenuti da je još od 1999. bio u radnom odnosu u Hrvatskom skijaškom savezu, a od 2002. do 2018. dobivao dodatno i 23 tisuće kuna bru­to „potpore" mjesečno od Olimpijskog odbora kao vrhunski trener. Posljednje tri godine nema status vrhunskog, već vrsnog trenera, jer ne trenira osvajače medalja, pa dobiva „samo" 15.000 kuna bruto, te se čak i zbog toga pobunio, jer smatra da je svejedno vrhunski trener po starim zaslugama.

     Dakle, Kostelić je itekako profitirao na svom uspjehu i priskrbio za poprilično lagodni život, a mogao je i uštedjeti za starost, a na kraju će imati i jako dobru mirovinu. Problem je što su naknade za sportaše promašile poantu, s njima se trebalo pomoći samo onim vrhunskim sportašima, u pravilu iz manje razvikanih sportova poput streljaštva ili taekwondoa koji nisu profitabilni i kojima stvarno tre­balo pomoći.

     Ovako sad imamo primjere poput Šuke- rovog, a možda u budućnosti i Kostelićevog, koji prokazuju nepravednost raspodjele državnog novca. Zar ne bi bilo logičnije da primjerice naknade vrhunski sportaši mogu dobiti samo ako su nezaposleni ili imaju skromne prihode do određenog cenzusa. Ili da Kostelić i svi sportaši koji odu u mirovinu ne mogu dobivati tu na­knadu ako imaju mirovinu ili prihode veće od prosječne plaće. U slučaju Kostelića, ako bi imao mirovinu 6.700, imao bi pra­vo naknade na još tristotinjak kuna do prosječne plaće, a ne da dobije 13.700 kuna. E, to bi bilo pravedno.

Igor Knežević